Anatomija Fenomena

1984 (8) – Mora vam biti jasno da ćete se boriti u tami [Tema: Orvel]

1984-book-cover

8

Najzad; najzad; najzad su to učinili!

Soba u kojoj su stajali bila je izdužena i osvetljena mekom svetlošću. Telekran je bio utišan do tihog mrmora; debljina tamnoplavog tepiha davala je čoveku osećanje da gazi po somotu. U suprotnom kraju sobe sedeo je O’Brajen, ispod lampe sa zelenim abažurom i s gomilom papira levo i desno od sebe. Kad je sluga uveo Džuliju i Vinstona, on nije ni podigao glavu.

Vinstonu je srce lupalo tako jako da je sumnjao hoće li moći progovoriti. U glavi mu je bila samo jedna misao: najzad, najzad; najzad smo to učinili. Bilo je nepromišljeno uopšte dolaziti ovamo, a čista ludost doći zajedno; mada su stigli različitim putevima i sastali se tek na O’Brajenovom pragu. No i da se samo uđe u tu kuću zahtevalo je nervni napor. Običan čovek je samo u vrlo retkim prilikama mogao da vidi kako kuće članova Uže partije izgledaju iznutra, ili da uopšte uđe u četvrt gde su oni stanovali. Cela atmosfera ogromnog stambenog bloka, bogatstvo i prostranstvo svega, nepoznati mirisi dobrog jela i duvana, tihi i neverovatno brzi liftovi su klizili gore-dole, sluge u belim bluzama kako hitaju tamo-amo— sve je to ulivalo zebnju. Iako je imao dobar razlog što je ovamo došao, ipak ga je na svakom koraku proganjao strah da će se iza ugla pojaviti stražar u crnoj uniformi, legitimisati ga i narediti mu da se gubi. Međutim, O’Brajenov sluga ih je oboje pustio u kuću ne trepnuvši okom. To je bio sitan, crnomanjast čovek u beloj bluzi, s romboidnim, potpuno bezizraznim licem, kao u Kineza. Hodnik kroz koji ih je proveo bio je zastrt mekim tepihom a obložen svetlim tapetama i belom drvenom oplatom; sve je bilo izvanredno čisto. To je takođe ulivalo zebnju. Vinston se nije sećao da je ikad video hodnik čiji zidovi nisu bili prIjavi od dodira s ljudskim telima.

O’Brajen je u ruci držao komad papira i pažljivo ga proučavao. Krupno lice, pognuto tako da se videla linija nosa, izgledalo je istovremeno surovo i inteligentno. Dvadesetak sekundi sedeo je nepomično. Onda privuče diktograf i odsečeno iščita poruku u hibridnom žargonu Ministarstva:

„Tačke jedan zarez pet zarez sedam odobrene celosno predlog u tački šest dvaput više smešan iviči sa zlomišlju poništiti stop nepristup izgradnji pre prijema procene režitroškova za mašine stop kraj poruke.”

Lagano se diže sa stolice i priđe im nečujno po mekom tepihu; Zajedno sa novogovorskim rečima kao da se bio oslobodio i jednog dela zvaničnog držanja, ali bio je ipak natmureniji nego obično, kao da mu nije drago što ga uznemiravaju. Kroz užas koji je Vinston već osećao najednom se probi obična zbunjenost. Činilo mu se sasvim moguće da je napravio glupu grešku. Jer kakvog je u stvari dokaza imao da je O’Brajen politički zaverenik? Nikakvog sem kratkog pogleda i jedne jedine dvosmislene primedbe; povrh toga, samo svoje potajne nade koje su se zasnivale na snu. Nije mu mogao pomoći čak ni izgovor da je došao po rečnik, jer bi u tom slučaju Džulijino prisustvo bilo nemoguće objasniti.

Prolazeći pored telekrana, O’Brajen se nečega seti. Zaustavi se, okrete i pritisnu prekidač na zidu. Ču se oštar metalni zvuk. Glas ućuta.

Džulija se oglasi tihim zvukom, kratkim piskom iznenađenja. Vinston, iako pritisnut panikom, beše toliko zaprepašćen da se nije mogao uzdržati.

„Možete da ga isključite!” uzviknu.

„Da”, reče O’Brajen, „možemo da ga isključimo. Imamo tu privilegiju.”

Sad je stajao lice u lice s njima. Njegovo krupno telo nadvišivalo ih je, a izraz lica mu se još uvek nije dao dešifrovati. Čekao je, pomalo strogo, da Vinston nešto kaže, ali šta? Čak i sad je bilo sasvim lako moguće da je on prosto veoma zaposlen čovek koji se nervozno pita zašto ga uznemiravaju. Svi su ćutali. S isključenim telekranom, u sobi je izgledalo smrtno tiho. Sekunde su prolazile, beskrajne. Uz veliki napor, Vinston je gledao O’Brajenu u oči. Onda se mrko lice najednom raširi u nešto što je moglo ličiti na početak osmeha. Onim svojim karakterističnim pokretom, O’Brajen popravi naočare na nosu.

„Da li da ja kažem, ili ćete vi?” upita on.

„Ja ću”, smesta reče Vinston. „Onaj aparat je zaista isključen?”

„Da, sve je isključeno. Sami smo.”

„Došli smo ovamo zato što…”

On zastade, prvi put shvativši koliko su mu motivi nejasni. Pošto u stvari nije znao kakvu pomoć očekuje od O’Brajena, nije mu bilo lako da kaže zašto je došao.On produži, znajući da mu reči zvuče i slabašno i pretenciozno:

„Verujemo da postoji neka zavera, neka tajna organizacija koja radi protiv Partije, i da ste vi u njoj. Želimo da joj se priključimo i radimo za nju. Mi smo neprijatelji Partije. Ne verujemo u principe englsoca. Mi smo zlomislitelji. Osim toga smo i preljubnici. Ovo vam govorim zato što želimo da vam se stavimo na milost i nemilost. Ako želimo da nas optužite još za nešto, mi smo spremni.”

On stade i osvrte se, s osećanjem da su se vrata otvorila. Odista, sitni sluga žutog lica beše ušao bez kucanja. Vinston vide da nosi poslužavnik sa bokalom i čašama.

„Martin je naš”, mirno reče O’Brajen. „Martine, donesi piće ovamo. Stavi ga na okrugli stočić. Imamo li dovoljno fotelja? Onda možemo sesti i razgovarati na miru. Martine, donesi i sebi fotelju. Imamo poslovan razgovor. Idućih deset minuta nisi sluga.”

Čovečuljak sede, ne pokazujući ni najmanje nelagodnosti, a ipak sa malo služinskim ponašanjem, kao sobar kome se ukazuje kakva privilegija. Vinston ga je posmatrao iskosa. Sinu mu da taj čovek celog života igra određenu ulogu i da oseća da bi mu bilo opasno odustati od glume ma i za trenutak. O’Brajen dohvati bokal za grlić i napuni čaše nekom tamnocrvenom tečnošću. Ona u Vinstonu probudi nejasno sećanje na nešto što je odavno video na nekom zid u ili oglasnom panou— ogromnu bocu sastavljenu od električnih sijalica koja kao da se dizala i spuštala i točila svoju sadržinu u čašu. Gledana odozgo, tečnost se činila skoro crna, ali u bokalu je blistala kao rubin. Imala je kiselo-sladak miris. On vide Džuliju kako podiže čašu i miriše s neskrivenom radoznalošću.

„To se zove vino”, reče O’Brajen s jedva primetnim osmehom. „O njemu ste bez sumnje čitali u knjigama. Bojim se, doduše, da ga do Šire partije ne dolazi mnogo.” Lice mu se ponovo uozbilji; on podiže čašu: „Mislim da će biti umesno da počnemo zdravicom. U zdravlje našeg vođe: u zdravlje Emanuela Goldštajna.”

Vinston podiže čašu s priličnom revnošću. Vino je bilo nešto o čemu je čitao i sanjao. Kao i pritiskač i Čeringtonove upola zapamćene pesmice, pripadalo je nestaloj, romantičnoj prošlosti; starostavnim danima, kako je imao običaj da je naziva u svojim tajnim mislima. Zbog nečeg je uvek mislio da vino ima izrazito sladak ukus, kao pekmez od kupina, i da smesta opija. U stvari, kad je popio prvi gutljaj, oseti prilično razočaranje. Uistinu, posle godina pijenja džina, jedva ga je i podnosio. On spusti praznu čašu.

„Dakle Goldštajn nije izmišljena ličnost?” upita.

„Nije, on je stvarna ličnost, i živ je. A gde, to ne znam.”

„A zavera— organizacija? Da li zaista postoji? Nije izmišljotina Policije misli?”

„Nije, ona zaista postoji. Zovemo je Bratstvo. O Bratstvu nikad nećete saznati mnogo više sem toga da postoji i da mu pripadate. O tome ću vam još govoriti.”

On baci pogled na svoj sat. „Čak i članovima Uže partije nije preporučljivo da isključuju telekran na duže od pola sata. Nije trebalo da dođete zajedno; moraćete otići jedno po jedno. Vi, drugarice”, on se nakloni Džuliji, „vi ćete prvi. Imamo na raspolaganju oko dvadeset minuta. Razumećete da prvo moram da vam postavim neka pitanja. Uopšte uzev, šta ste spremni da radite?„

„Sve za šta mislite da smo sposobni”, odgovori Vinston.

O’Brajen se okrenuo u fotelji, tako da je sad bio licem u lice s njim. Na Džuliju skoro da i nije obraća o pažnju očigledno smatrajući da Vinston može govoriti i u njeno ime. Kapci mu se za trenutak spustiše preko očiju. Poče postavljati pitanja tihim, bezizraznim glasom, kao da je u pitanju rutinska stvar, neki katihizi: za koji je već znao većinu odgovora.

„Spremni ste da položite svoje živote?”

„Da”.

„Spremni ste da počinite ubistvo?”

„Da.”

„Da činite dela sabotaže koja mogu doneti smrt stotinama nevinih?”

„Da.”

„Da izdate svoju zemlju stranim silama?”

„Da.”

„Spremni ste da varate, da falsifikujete, da ucenjujete, da kvarite decu, da rasturate opojne droge, da podstičete na prostituciju, da širite venerične bolesti— da učinite sve što bi moglo dovesti do demoralizacije i oslabiti moć Partije?”

„Da.”

„Ako bi, na primer, našim interesima odgovaralo da nekom detetu bacite u lice sumpornu kiselinu— biste li bili spremni i na to?”

„Da.”

„Spremni ste da izgubite svoj identitet i da ostatak života provedete kao kelner ili lučki radnik?”

„Da.”

„Spremni ste da izvršite samoubistvo ako i kad vam to naredimo?”

„Da.”

„Spremni ste, oboje, da se razdvojite i da se više nikad ne vidite?”

„Ne”, upade Džulija.

Vinstonu se učini da je prošlo mnogo vremena pre no što je odgovorio. Za trenutak mu se čak učinilo da je izgubio moć govora. Jezik mu se micao bez glasa, uobličavajući čas jednu čas drugu reč, nekoliko puta uzastopce. Dok je nije izgovorio, nije ni znao koju će reč kazati.

„Ne”, reče najzad.

„Dobro je što ste mi rekli”, reče O’Brajen. „Treba da znamo sve.”

On se okrete Džuliji i dodade nešto manje bezizraznim glasom:

„Imate li u vidu da će on, ako i ostane živ, možda biti drugačija ličnost? Može se desiti da budemo prinuđeni da mu stvorimo nov identitet. Lice, pokreti, oblik ruku, boja kose— čak i glas će mu možda biti drugačiji. A može se desiti da i vi sami postanete drugačija osoba. Naši hirurzi mogu da izmene čoveka tako da ga niko ne može poznati. To je ponekad potrebno. Ponekad čak amputiramo ruku ili nogu.”

Vinston se ne uzdrža da baci još jedan kos pogled na Martinovo mongolsko lice.

Nije primećivao nikakve ožiljke. Džulija je postala bleda za jednu nijansu tako da su joj se pege isticale, no ipak je smelo gledala O’Brajenu u oči. Ona promrmlja nešto što je izgledalo kao odobravanje.

„Dobro. To je dakle u redu.”

Na stočiću je bila srebrna kutija s cigaretama. Pomalo rasejano, O’Brajen je gurnu prema njima, uze jednu i sam, i poče polako koračati gore-dole, kao da u hodu bolje misli. Cigarete su bile veoma dobre, veoma debele i čvrsto zavijene, s neuobičajeno svilenkastim papirom. O’Brajen ponovo pogleda na sat.

„Martine, ti bi mogao da se vratiš u kuhinju”, reče. „Ja ću za četvrt sata ponovo uključiti telekran. Pre nego što odeš, pogledaj dobro lice ovim drugovima, da ih zapamtiš. Ti ćeš ih još vidati. Ja možda neću.”

Isto onako kao i na ulazu, čovečuljkove očice im preleteše preko lica. U njegovom ponašanju nije bilo ni trunke prijateljstva. Gledao im je lica da bi ih zapamtio, ali nije imao nikakvo interesovanje za njih, ili se bar tako činilo.

Vinstonu pade na pamet da sintetičko lice možda i ne može menjati izraz. Bez reči, i bez ikakvog pozdrava, Martin iziđe, nečujno zatvorivši vrata za sobom.

O’Brajen je hodao gore-dole, s jednom rukom u džepu svog crnog kombinezona i držeći cigaretu u drugoj.

„Mora vam biti jasno”, reče on, „da ćete se boriti u tami. Uvek ćete i biti u tami. Primaćete naređenja i izvršavati ih, a da nećete ni znati zašto. Kasnije ću vam poslati jednu knjigu iz koje ćete saznati kakva je prava priroda društva protiv koga se borimo i strategija pomoću koje ćemo ga oboriti. Kad pročitate knjigu, bićete punopravni članovi Bratstva. Ali između opštih ciljeva za koje se borimo i neposrednih zadataka trenutka nećete znati ništa. Ja vam kažem da Bratstvo postoji, ali vam ne mogu reći da li njegovih pripadnika ima stotinu, ili deset miliona. Po onome što ćete sami znati nećete moći da kažete da li ih ima čak ijedno tuce. Imaćete tri ili četiri čoveka za vezu; povremeno, kako oni budu nestajali, zamenjivaćemo ih drugima. Pošto je ovo vaša prva veza, zadržaćemo je. Kad budete primali naređenja, ona će dolaziti od mene. Ako nađemo za potrebno da stupimo u vezu s vama, to će biti preko Martina. Kad vas najzad uhvate, priznaćete. To je neizbežno. Ali moći ćete da priznate vrlo malo stvari sem svojih sopstvenih dela. Nećete moći da izdate više od šačice nevažnih ljudi. Verovatno nećete izdati ni mene. Dotle ću već biti mrtav, ili postati druga ličnost, sa drugim licem.”

On nastavi da se kreće gore-dole po debelom mekom tepihu. Uprkos glomaznosti, pokreti su mu na neki način bili laki. To se videlo čak i u pokretu kojim je gurao ruku u džep, ili obrtao cigaretu. Čak više nego snaga, iz njega je izbijala neka sigurnost u sebe, i razumevanje stvari pomešano s malo ironije. Ma koliko ozbiljan i predan bio, nije u sebi imao ničega od one isključivosti koja odlikuje fanatike. Kad je govorio o ubistvu, samoubistvu, veneričnim bolestima, amputiranim udovima i izmenjenim licima, u tonu mu se naslućivao blagi podsmeh. Njegov glas kao da je govorio: „To je neizbežno, to moramo da radimo, bez kolebanja. Ali to nećemo raditi kad život opet dobije smisao.” Vinstoa zahvati talas divljenja, gotovo obožavanja prema O’Brajenu. za trenutak beše zaboravio maglovit Goldštajnov lik. Gledajući u O’Brajenova snažna ramena i lice zatupljenih crta, tako ružno a ipak tako civilizovano, bilo je nemoguće verovati da on može biti pobeđen. Nije bilo lukavstva kome on nije dorastao, ni opasnosti koju nije mogao predvideti. Činilo se da je čak i na Džuliju ostavio snažan utisak. Ona beše pustila da joj se cigareta ugasi, i pažljivo ga slušala. O’Brajen nastavi:

„Svakako ste čuli glasine o postojanju Bratstva. Nema sumnje da ste stvorili svoju predstavu o njemu. Verovatno ste zamišljali ogroman svet zaverenika koji se potajno sastaju u podrumima, pišu poruke po zidovima, prepoznaju jedan drugog po lozinkama ili posebnim pokretima dlana. Ništa od toga nije istina. Pripadnici Bratstva nemaju načina da se prepoznaju; nijedan ne poznaje više od nekolicine ostalih. Ni sam Goldštajn, ako bi pao u ruke Policiji misli, ne bi mogao da im da potpun spisak članova, niti ma kakav podatak koji bi ih doveo do potpunog spiska. Takav spisak ne postoji. Bratstvo se ne može iskoreniti zato što ono nije organizacija u običnom smislu te reči. Ne održava ga kao celinu ništa do ideje, koja je neuništiva. Ni vas neće podržavati ništa sem ideje. Nećete imati drugova, neće imati ko da vas hrabri. Kad vas najzad uhvate, neće vam niko pomoći. Nikad ne pomažemo našim članovima. Najviše što možemo, i to kad je apsolutno potrebno da se neko ućutka, to je da ponekad prokrijumčarimo žilet u zatvorenik ovu ćeliju. Moraćete se navići da živite bez rezultata i bez nade. Neko vreme ćete raditi, onda će vas uhvatiti, onda ćete priznati, i na kraju ćete umreti. To će biti svi rezultati koje ćete videti. Ne postoji nikakva mogućnost da se za našeg života oseti ma kakva promena. Mi smo mrtvaci. Naš jedini pravi život jeste u budućnosti. U njoj ćemo učestvovati kao gomilice praha i komadići kostiju. Ali koliko je ta budućnost udaljena ne može se znati. Možda i svih hiljadu godina; Trenutno ne možemo ništa sem da malo-pomalo širimo oblast duhovne normaInosti. Ne možemo delati kolektivno. Možemo samo širiti svoje znanje upolje, od pojedinca do pojedinca, generaciju za generacijom. Pošto smo suočeni sa Policijom misli, drugog načina nema.”

On stade i po treći put pogleda na sat.

„Skoro vam je vreme da krenete, drugarice”, reče Džuliji. „Čekajte. Bokal je još uvek dopola pun.”

Napuni čaše i podiže svoju, držeći je za nožicu.

„Za šta ćemo ovom prilikom?” upita, još uvek s onom nijansom ironije. „Za zbrku u redovima Policije misli? Za smrt Velikog Brata? Za čovečanstvo? Za budućnost?”

„Za prošlost”, reče Vinston.

„Prošlost je važnija”, ozbiljno se složi O’Brajen Ispiše; trenutak zatim Džulija se diže da pode. O’Brajer skide s vrha ormana neku kutijicu i dade joj pljosnatu belu tabletu da stavi na jezik. Reče joj da je važno ne mirisati na vino; liftbojevi su veoma vešti da primete i najmanje sitnice. Čim se vrata za njom zatvoriše, on kao da zaboravi da ona uopšte postoji. Pode još korak-dva svojom putanjom, zatim stade.

„Treba da sredimo još neke detalje”, reče. „Pretpostavljam da imate neko skrovište?”

Vinston mu ispriča o sobi iznad Čeringtonove radnjice.

„Poslužiće za prvo vreme. Kasnije ćemo vam udesiti neko drugo mesto. Veoma je važno često menjati skrovište. U međuvremenu ću vam poslati jedan primerak knjige”— čak i O’Brajen, primeti Vinston, izgovara tu reč kao da je napisana kurzivom — „Goldštajnove knjige, razume se, što pre budem mogao. Možda će proći i nekoliko dana pre nego što dođem do nje. Nema mnogo primeraka, kao što već možete i zamisliti. Policija misli ih pronalazi i uništava gotovo isto onako brzo koliko je mi štampamo. To ne smeta mnogo. Knjiga je neuništiva. Ako bi uništili i poslednji primerak, bili bismo u stanju da je reprodukujemo gotovo doslovce. Nosite li tašnu sa sobom na posao?” dodade on.

„Da, redovno.”

„Kakva je?”

„Crna, veoma iznošena. Sa dva kaiša.”

„Crna, dva kaiša, veoma iznošena— dobro. Jednog dana u prilično bliskoj budućnosti— ne mogu vam reći tačan datum— u jednom tekstu koji će vam se dati u rad biće jedna pogrešno otkucana reč. Tražićete da vam daju čist tekst. Sutradan ćete poći na posao bez tašne. Tokom tog dana, na ulici, prići će vam jedan čovek, dotaći će vas po ramenu i reći „Izvinite, mislim da ste ispustili tašnu”. U tašni koju će vam dati nalaziće se Goldštajnova knjiga. Vratićete je za četrnaest dana.”

Za trenutak su obojica ćutali.

„Ostalo vam je još nekoliko minuta pre nego što treba da odete”, reče O’Brajen. Srešćemo se— ako se uopšte sretnemo —”.

Vinston ga pogleda. „Tamo gde nema mraka!” reče oklevajući.

O’Brajen klimnu glavom bez i najmanjeg traga iznenađenja. „Tamo gde nema mraka”, reče, kao da je prepoznao aluziju. „A u međuvremenu, da li biste šta želeli da kažete pre nego što odete? Neku poruku? Neko pitanje?”

Vinston razmisli. Činilo mu se da više nema šta da se pita; još manje mu je bilo do bombastih fraza. Umesto bilo čega što bi imalo kakve veze sa O’Brajenom ili Bratstvom, u glavu mu dođe neka kombinovana slika mračne sobe gde mu je majka provela poslednje dane, sobička iznad Čeringtonove radnje, staklenog pritiskača i gravire u okviru od ružinog drveta. Skoro i ne razmišljajući, on reče:

„Da li ste možda nekad čuli jednu staru pesmicu koja počinje: „Narandža i limun, kaže sveti Šimun”?

O’Brajen ponovo klimnu glavom. Zatim, s nekom ozbiljnom učtivošću odrecitova celu strofu:

Narandža i limun, kaže svetiŠimun;
Duguješ mi farting, kaže sveti Martin;
Šta bi od mog duga, pita sveti Luka;
Kad dobijem para, Šordić odgovara.

„Znali ste poslednji stih!” uzviknu Vinston.

„Da, znao sam poslednji stih. Bojim se da vam je sad vreme da pođete. Ali čekajte. Dozvolite da vam dam jednu od onih tableta.”

Kad je Vinston ustao, O’Brajen mu pruži ruku, Njegov snažni stisak prosto zgnječi kosti u Vinstonovom dlanu. Kad je stigao do vrata, Vinston se okrete, ali O’Brajen je već izgledao kao da ga upravo zaboravlja. Čekao je, držeći ruku na prekidaču telekrana. Iza njega se video pisaći sto s lampom zasenčenom zelenim abažurom, diktograf i žičane korpe prepune papira. Incident je bio okončan.

Vinston shvati da će kroz trideset sekundi O’Brajen nastaviti svoj prekinut i važan partijski posao.

Džordž Orvel

nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.