Anatomija Fenomena

Jedino živo biće koje od smrti zazire [Tema: Pekić]

calm-before-storm-1

2

Ču iza sebe šum. Prepozna ga, okrenu se.

Kao klupče zamršene crne, prašinom posute vune, iz zazidane je rupe izvirivala majušna rutava glava, lišena očiju i ušiju, bez ramena. Izbijajući pravo iz trbuha kao kratko trouglasto produženje završeno njuškom, nalik na opuštenu debelu usnu. S obe strane glave, iz prosede dlake stršale su jake prednje šape, slične kosturu šake na Ijudskim rukama.

Zakasnio si, reče stara krtica stresajući zemlju sa krzna.

Ne odgovori odmah. Morao je najpre da shvati šta se sa njim događa, tone li najzad u ludilo. Pitao se nije li i on jednom živeo u takvom svetu i s krticama već razgovarao – inače bi teško preživeo otkriće da je to moguće – i da li je to bio svet za koji je rođen, pa se, usled neke kobne omaške u orijentaciji, našao u ovom u kome je sve što čovek nije shvatao bilo  nemoguće.

Čekala sam te, reče stara krtica.

Lagano se prilagođavao omamljujućem osećanju oslobođenja.

Granice bića što ga je zvao Arnom i umeo lučiti od svakog drugog i svega drugog, naglo se razmakoše tanjeći se i nestajući.

Postajao je daleko veći i dublji od sebe time što je prestajao da se izdvaja i razgraničava umom od svega što je oko sebe opažao i što ga je, sve do sada, sa svoje strane odbacivalo. Nije to bilo osvajanje, uzurpacija nečeg što mu ne pripada; bilo je to spajanje, ponovno sjedinjenje s nečim čemu on pripada i od čega se usamljeničkom ljudskošću odmetnuo.

Gubio je unutrašnji oblik, a zajedno s njim i svest o spoljašnjem kao teškom, neprobojnom oklopu u kome je utamničen, izlivajući se iz te svesti u prirodu kao jezero bez dna, plaveći svet i stalno se prazneći, a ipak ostajući pun, sve puniji, činilo mu se, ukoliko je vise oticao.

Ljudi koji su iskusili slična stanja nazvali su ih „okeanskim osećanjem“.

On za svoje nije imao ime. Imena su bila ljudski način raspoznavanja stvari. Da bi se razabrale, stvari su se morale izdvojiti iz Celine, a potom i međusobno razdvojiti. Živelo se medu parčićima Stvarnosti, s otpacima čas jednim čas drugim, bez ikakve šanse da se njeno jedinstvo razume. Ono što je sada osećao ponovo je te parčiće ujedinjavalo, potirući im obeležja pomoću kojih su mogli biti nekako nazvani i time iz Celine izdvojeni.

Ponekad je i ranije uspevao da se tom stanju približi. Samo približi, tek ga naslućujući, nikad u njega stvarno ne ušavši. Obično kad je u ovakva predvečerja – zastrta providnim nebom kome su sa raznih visina usamljeni oblici i iskre prvih zvezda otvarali dubinu, beskonačnu, a ipak, kako mu se činilo, neku kroz koju se moglo spuštati – ležao u travi i dugo gledao iznad sebe, gubio je orijentaciju. Izgledalo mu je da je nebo ispod njega, da on iznad neba visi i da u njega može sići. I silazio je kao u bunar čije dno stalno izmiče, iako oseća da je vrlo blizu. Tonuo je sve dublje, nestajući. Rastvarao se u nebu. Postajao večan ili bar naslućivao šta večnost znači, u čemu se sastoji.

Ovih dana biloje mnogo posla na farmi, reče, nastojeći da iz poruke istisne neiskrenost, a sačuva žaljenje.

Bilo je to teško, jer nju nisu sačinjavale reči koje se mogu birati, zamenjivati, ukrštati da zajedno sa značenjem pruže i njegovo pravo tumačenje. A ni misli ne behu, koje reči tek traže, pa se, dok ih ne nađu, slobodne od doslovnosti, mogu tek naslućivati.

Poruku su sačinjavala osećanja, nešto što on nastoji da sakrije. Njihov se otisak prenosio kao munjevit udarac žiga u židak vosak. Ovaj ga je primao, ali kao otisak nije zadržavao već kao takav samo osećao. Prosto je znao šta mu krtica saopštava, a ona šta on poručuje.

Potpuno jedinstvo još nije postignuto, porukama se, izgleda, još moglo upravljati, misliti što se moralo, ali emitovati samo što se htelo: ako bude obazriv, krtica ga neće uhvatiti u laži. Što je ljudskom bezobzirnošću zagađivao neljudski svet i što protiv toga nije mogao ništa, bila je dovoljna kazna.

A i ovde je, kako vidim, bilo živo, dodade pokazujući oko sebe.

Radile smo cele noći, reče krtica.

Čekao je. Nadao se objašnjenju. Ali ga ne dobi. Debela usna krtice treperila je njuškajući vazduh.

Oboje su, izgleda, držali da se neke stvari podrazumevaju. To je bilo istina, ali u čaurama njihovih naporednih svetova. Izvan njih sve je počinjalo iz početka, sve imalo druga značenja. Pitao se hoće li nesporazuma nestati kad se ujedinjenje završi. Ali će tada, mislio je, po svoj prilici nestati i potrebe za komunikacijom. Sve će se znati samo po sebi.

Šta se dešava?

Odlazimo, reče krtica.

Kuda?

U zemlju.

Dublje u zemlju?

Da.

Koliko duboko?

Koliko nas primi.

Oklevao je. Lice mu je milovalo paperje maslačka. Miris korova lebdeo je iznad ledine. Ali i neki drugi, nepoznat i neprijatan. Kao zadah ugrejane truleži.

Kada?

Sada, odgovori krtica. Drugi su već krenuli. Ja sam ostala da sačekam tebe.

Osećao se bedno. Požali što je došao. Ali morao je. Bio je doveden.

Jesi li me ti dovela?

Pozvala sam te, nisam dovela. Ti si doveo sam sebe.

Ali si znala da ću doći?

Nadala sam se da si ono što jesi:

Zašto si to učinila?

Ti si me štitio, čuvao si ovaj pašnjak za mene.

Kako, videće se uskoro, pomisli s gorčinom. Ali poruku ne odasla. Odlagaće je koliko može. Nadao se da će krtica shvatiti ograničenja sveta u kome je primoran da živi. Krtice su, izgleda, imale razumevanje koje je prevazilazilo sve što je ikad iskusio. Kao da za njih nije bilo tajni.

To nije bilo teško, reče, on nema nikakve vrednosti.

Ljudi malo znaju o tome, a i ono što znaju pogrešno je.

Priznade da je tako.

Šta ljudi znaju o ovom biću?

Ne mnogo, i to priznade. Da živi pod zemljom, da se hrani crvima i dapravi krtičnjake. To bi otprilike bilo sve.

Zaista nije mnogo, složi se krtica.

А šta vi znate o ljudima?

Da žive nad zemljom, da se hrane životinjama i da prave buku.

Ni to nije nešto mnogo, primeti začudivši se i sam uvređenosti u ovoj poruci. Šta se, za ime boga, njega tiču ljudi?

Dovoljno je, reče krtica.

Ćutali su neko vreme.

Ljudi čak ne znaju da ovo biće nije uvek živelo pod zemljom.

Nije?

Nekad smo i mi živele na zemlji.

Kad je to bilo?

Ne tako davno.

Kada?

Čoveka još nije bilo. Zemljom su vladala vrlo velika stvorenja koja su dizala još veću buku nego on.

To je bilo pre sto pedeset miliona godina.

Rekla sam da nije bilo tako davno.

Možda i nije, pomisli. Njegovo je detinjstvo bilo isto tako davno kao da je bilo pre sto pedeset miliona godina.

I zašto ste otišle pod zemlju?

Velika stvorenja su nas gazila.

To je bilo pre nego sto se zemlja sledila?

Pre.

I hladnoća ubila velika stvorenja?

Ne znam šta ih je ubilo. Samo više ih nije bilo.

Zašto se onda niste vratile na površinu?

Zemlja nije dala.

Da li zbog čoveka?

Ne. Zemlja nije dala.

Nije vredelo biti uporan. Odgovori su dolazili ili nisu dolazili.

Sada nisu. Čekao je.

Bile smo dobre i sa ljudima koji su ovamo dolazili pre tebe, reče krtica.

Sa mojirn ocem i dedom.

Ova bića ne imenuju stvari.

Ni roditelje?

Ne.

Ali morala si biti rođena?

Jesam, samo ne kao ti.

Rodila te je druga krtica, tvoja majka.

Došla sam iz druge krtice, ali me ona nije rodila.

Ko te je rodio?

Zemlja.

Govor je nastao kad je inteligencija kao podmukla bolest učinila čoveka nesposobnim da se izražava telom i emocijama i razume one koji se izražavaju telom i emocijama, gde je zvuk tek ravnopravno sredstvo saopštavanja, a ne standardno i jedino, bez koga se ostaje neobavešten, nem i neshvaćen. Razdvojena od prirode, vlastitih temelja u telu, misao je birala svoje puteve, od tela nezavisne, zaobilazila ga je, pa mu se i suprotstavljala.

Rodila se ljudska laž, prirodi nepoznata. Priroda tu laž nije poznavala, jer je sve u njoj bilo jedno i u medusobnom skladu. Kotrljanje kamenja nekog odrona nije moglo biti prividno, osim za čoveka, niti lažno kao njegova priča o njemu. Odronjavalo se ili se nije odronjavalo. Dvosmislenosti behu automatski isključene, istina – spontana i neizbežna. Zato jeziku prirode nisu bile potrebne reči, a njenim ,,rečima“ druge da ih objasne. Sve je bilo dato ujedno – događaj, priča o njemu, njegovo objašnjenje, uzroci i posledice, njegovo mesto u sistemu  stvari. Čoveku su reči služile da stvari objasne; u prirodi stvari su se objašnjavale dešavanjem. Dešavanje je bilo govor prirode i njega su razumevali svi koji su joj pripadali. Jezik prirode, kojim se u njoj sporazumevalo sve, osim izuzetog čoveka, s njegovim jezikom laži i opsena, privida i dvomisli bio je lišen zaobilaznosti, posredništva figura i metafora, oslobođen svih zamućujućih dvosmislenosti veštačkoga ljudskog govora.

Zato, kad upita kako je to moguće?, odmah oseti da je pogrešio.

Da moguće nije, ne bi ni poručeno bilo. Priroda se nije izražavala u pretpostavkama. Ona je izražavala samo svoje izvesnosti. Kamenje se odronjavalo ili se nije odronjavalo.

Krtica, razume se, ne odgovori.

Hoćeš li time da kažeš da te je rodila priroda?

Nije bilo pomoći njegovoj ljudskosti. Ma kako se trudio da joj izmakne, da iskoristi šansu koju mu pruža krtica, a kroz nju sama priroda, beznadežno je ostajao čovek zavisan od razuma kao bolesnik od bolesti koja ga ubija. Opet je bio na zaludnom poslu prilagodavanja jedne neshvatljivosti sebi i svojim humanim ograničenjima – jer i njega je, u najširem smislu, rodila ta priroda, a roditelji su ga samo u svet sproveli – opet je u svemu, pa i u porukama neobičnog sagovornika video sve same kodove, a istine skrivene daleko iza njih, umesto da ih primi kao poslednje istine, bez ičega više iza sebe.

Krtica ni sada ne odgovori.

Odustade od daljeg ispitivanja. U tom pogledu, krtice su ličile na ljudske računare. Da bi dobio pravi odgovor, čovek je morao postaviti pravo pitanje. Na svako drugo nije dobijao nikakav.

Zašto ljudi uvek pitaju ‘zasto ?

Da dobiju objašnjenje.

Šta će im objašnjenje?

Da razumeju stvari.

Samo zato?

Nije bio iskren. Opomenut je.

I da ih menjaju, ako nisu dobre.

Zato ih i ne razumeju, zato nikad ništa neće razumeti. Objašnjenje, znaj, ništa ne objašnjava.

Kako to?

Jer mu uvek treba drugo objašnjenje.

Šta objašnjava?

Ništa. Nema šta da se objasnjava. Sve se zna.

Možda znaju krtice. Ljudi ne znaju.

Jadni ljudi, reče krtica.

Zapljusnu ga snažan talas solidarnosti s vrstom. Saučešće ga razdraži.

Oseti se ponovo čovekom čije se pravo dovodi u pitanje.

Ti sada ne voliš ovo biće, poruči mu krtica mirno.

Ja ga ne razumem, reče. Kad bi se sada ovde pojavila zmija

ilijedan od smedih pacova koji svake jeseni prolaze živicom, ti

bi bila pojedena, a neja.

To je prirodno, reče krtica, pacovijedu krtice.

Ko je ondajadan?, upita pakosno.

Čovek, reče krtica, jer ne shvata.

Šta ne shvata?

Da svako ima svog pacova.

Njemu je ova mudrost ličila na ljudsku. Nešto što se moglo pročitati kod pesnika. Zvučalo mu je kao neosporna istina, ali na ljudski način, izražena – slikom. Jer, doslovno značenje nije imalo smisla. Pacovi nikad neće ugroziti čoveka. Toliko je bar čovečanstvo moglo biti sigurno.

Došla sam da te vodim, reče krtica iznenada.

Kuda?

Tamo gde nema pacova.

Metafora se, očigledno, nastavljala. Kad je s čovekom govorila, da bi je shvatio, služila se priroda njegovim jezikom, jezikom zaobilaznih slika, to je najzad spoznao, i neobično izražavanje krtice postalo mu je jasno. Poruka „Tamo gde nema pacova“, značila je, u stvari, „Tamo gde nema opasnosti“.

Gde je to?

U zemlji.

Dosla si da me vodiš u zemlju?

Da.

Došao je ovamo, kasno doduše, da preseli krtice na deo imanja, iza farme, neugrožen poplavom, a nudi mu se i on da ode. Znači li to da i njega nešto ugrožava? Mora da ga ugrožava, inače u zemlju ne bi bio zvan. Osećaj neizvesnosti, uminuo tokom susreta s krticom, opet se vrati. Krtice su bežale zato što su predosećale poplavu. Ali, ona njega ne ugrožava. Od budućeg jezera farma je na bezbednoj udaljenosti. I onda, od vode se čovek štiti penjanjem na visinu do koje ova ne dopire. Nipošto spuštanjem u dubinu u koju se i ona može spustiti. Očajnički pokuša da ućutka razum pred nemogućnošću ponuđenom kao da je ostvarljiva, ali ne uspe.

Ti znaš da ja ne mogu živeti u zemlji, reče.

Zašto?, upita krtica.

Eto, primeti zlobno, sad i ti pitaš ’zašto’.

Da bi me razumeo.

Ja tebe, ne ti mene?

Da.

,,Zašto“ je dobilo obrnutu funkciju. Razgovor je postajao sve teži. Predviđao je to. Ako je ikad u tom svetu živeo, od njega se odvikao; ako nije, nije se još navikao.

Čovek nije za tako nešto stvoren, reče. Čovek ne moze živeti u zemlji.

Sve je od zemlje stvoreno, i sve u zemlji može živeti.

Čovek ne može, ponovi tvrdoglavo.

Čovek ne zna.

U poruci krtice, po prvi put, oseti nestrpljenje. Nasluti razlog.

Suočen sa ponižavajućim nerazumevanjem, iz ljudskog inata isuviše se prepuštao zaštiti razuma, i ono što stvoreno beše, bar prema čovekovim merilima, da ga istini približi, sve više ga je od nje udaljavalo.

Zar nikad u nju ne ulazi?, upita krtica.

Ponekad.

Kada?

Kad traži zakopano blago.

Koje je on zakopao?

Koje je tamo, odgovori neodređeno.

Ali koje nije on zakopao?

Nije.

Onda ono njemu ne pripada.

Čovek tako ne misli, reče razdraženo.

I zato odlazi u zemlju da ga uzme?

Ali ne živi u njoj, vraća se s blagom napolje.

I nikad ne ostaje?

Ostaje kad umre.

Kad umre čovek zauvek ostaje u zemlji, zar ne?

Da.

Eto, reče krtica s izvesnim trijumfom, vidiš da i u njoj može živeti.

Samo ako je mrtav.

Pa onda, reče krtica, umri i ti, i pođi sa nama.

Ovo biće, očigledno, nije poznavalo smisao smrti ili je taj smisao za njega bio drukčiji od ljudskog. Začudi se kako to već nije primetio. Zato, verovatno, što do smrti još ne behu u ovom dodiru stigli. A ne behu jer je tome on morao pružiti povod. Besmrtna krtica to nije mogla. Nje se umiranje nije ticalo.

Kad čovek umre, ne može nikud otići.

Malopre si rekao da odlazi u zemlju. Znači može.

Samo u zemlju.

Pa u nju te i zovem.

Put je bio zatvoren. Pokuša sa druge strane.

Kad čovek umre, njega više nema. Ono čega nema ne može nikuda da ode.

Za ljude je smrt kad nečeg više nema?

Da.

Nema ili se ne vidi?

Kad ne postoji.

Ne postoji ili se ne oseća?

Kolebao se, kad ne postoji, ne živi vise.

Ne živi ili se ne pamti.

Ovo shvatanje smrti učini mu se suviše ljudskim, suviše je navodilo na ideju o „drugom životu kroz memoriju”, ali je znao da krtica misli na nešto drugo, samo on to drugo, to bitno ne razume.

Ništa ne umire na taj način, reče krtica, zašto bi umirao čovek?

Zato što je zaslužio.

Kazna, pomisli, koju nastojimo da prozremo u tome je: sve je večno, ništa potpuno ne umire, sve u nekom vidu ostaje, samo ljudi zauvek nestaju, samo se oni ne vraćaju iz zemlje kad u nju jednom odu.

Čime zaslužio?

Izdvojio se. Postao je – drugo.

Tome ga je krtica naučila. Što je predosećao, ona mu je potvrdila.

Pokazala mu je kako je čovek izašao iz prirodnog kruga stvari, oteo se od sudbine i izgubio, u zamenu za neupotrebljivu slobodu, zaštitu opšte uzajamnosti. Pokazala mu je kako se to dogodilo, ali ne i zašto. Zašto je čovek to učinio? Da li je morao, da li je upravo u tome bila suština njegove ljudskosti ili je to hteo kao zloupotrebu te ljudskosti? Nije to morao učiniti, jer bi u tom slučaju izdvajanje bilo prirodno i ne bi ga moglo dovesti u sukob s oličenjem prirodnosti u – prirodi. Hteo je, zloupotrebio je ljudskost. Ostao je sam, večno i neminovno ,,drugo“. Nema više u šta da se pretvara, jer sve je za njega ,,drugo“. Može samo da nestane.

Ti nisi drugo, reče krtica nežno, zato i dolazimpo tebe.

Ne, on nije. Ne sasvim. Ne vise sasvim. Ali, jedini je. Zašto bi ostao jedini? Ni njegov osobni povratak ne bi tada imao smisla.

Sa njim, možda, tek počinje povratak Velikom Krugu. Ponovno pristupanje Celini, primanje u Večnost iz koje se čovek izuzeo, i to svojevoljno izuzimanje, da bi ga podneo, upamtio kao proterivanje iz Raja.

Sada je imao razloga da krticu ne prati u zemlju, jer više nije sumnjao da je čoveku to moguće, njemu u svakom slučaju, i razumeo je, premda rečima nije mogao iskazati, nesposobnost krtice da shvati ljudsku smrt. Nesposobnost nije izvirala iz njene besmrtnosti, nego iz besmrtnosti svega čemu je pripadala.

Ne mogu s tobom, reče, moram da ostanem.

Zašto?

Potreban sam ljudima.

Ljudi su – drugo. Kako im možeš biti potreban?

Možda ih mogu privoleti da shvate šta su izgubili, i da se tome vrate. Možda još nije kasno. Mozda uz moju pomoć mogu postati isto što i ja.

Hoće li ti verovati?, upita krtica.

Po svoj prilici neće, pomisli. Ako ostane živ, zatvoriće ga u ludnicu.

Ne znam, reče, ljudi su nepredvidivi.

Zato i jesu – drugo.

U svakom slučaju, učiniću sve da ih ubedim.

Hoćeš li im govoriti o meni?

Moraću, reče, ako hoću da shvate, i ako, mislio je, iz ludnice budem mogao.

Šta ljudi misle o ovom biću?, upita krtica,

Oni mahom o njemu ne misle.

A kad misle?

Da im svojim krtičnjacima upropašćujete bašte.

Šta oni rade u tim baštama?

Uzgajaju cveće i povrće.

Zašto?

Povrće jedu, a cvećem ukrašavaju domove.

Pa onda ljudi upropašćuju svoje bašte, a ne ovo biće.

To je istina, reče on. Razumem zašto si me pitala šta ljudi misle o krticama. Ako ne misle dobro, ako misle da im krtice uništavaju bašte, neće verovati da ih one ičemu mogu naučiti. I to je istina. Ali ako ne govorim o tebi, kako će shvatiti šta hoću da im objasnim?

Neće shvatiti, reče krtica ravnodušno. Zato te i zovem u zemlju.

Kao i uvek, ostajao mu je ljudski inat, ono što se lepše zvalo pionirskom upornošću.

I ti ideš sa tvojim plemenom, ne ostavljaš ga, ne odlaziš u zemlju sama.

Ovo biće nikog ne bi ostavilo ni da ostaje ovde. Gde je jedna, tu su i sve krtice. Gde sam ja, tu je sve. Gde je sve, i ja sam.

Sad je, ako ikad, bio trenutak.

Zašto onda odlaziš? Zašto se uopšte selite?

Zato što je stigao Znak. Kad Znak dođe, moramo se vratiti.

Vratiti?

Otići tamo odakle sve dolazi.

Ne shvati baš sasvim. Učini mu se da izraz stoji u vezi s nekim mitom, ako nešto tako u životu krtica postoji, možda i sa instinktom vraćanja izvoru rađanja, jakim i kod ljudi, i strahom od umiranja izopačenim u nostalgično sećanje na mladost.

Dosledna žudnja za prošlošću, povratak u prvobitnu sreću, vraćanje u Raj, moralo bi se produžiti u agoniju, moralo bi obuhvatiti i smrt iz koje se sve, pa i čovek, rađa. Rađa, vraćajući se. Ali, čovek se iz tog kruženja isključio. On se rađa, no rođenju ne vraća. On zaista umire. Zato se smrti i plaši. Jedino živo biće koje od smrti zazire. Jer, samo za njega smrt je konačan nestanak.

I samo su krtice taj Znak primile?

Nisu, i drugi su ga primili.

Druge životinje?

Da. Pacovi su već odavno otišli.

Pacovi su otišli prvi?

Oni uvek odlaze prvi, reče krtica.

Kao sa osuđene lađe, pomisli, setivši se da već mesec dana nijednog nije na farmi video. Pošto ih, kao drugi farmeri, nije trovao, premda za njih nije mario, uvek je u temeljima žitnica i staja imao po nekoliko legla onih crnih, domaćih, a retke ne behu ni sezonske najezde divljih, smeđih, o kojima je stara krtica, iako joj behu smrtni neprijatelji, govorila bez ikakve zlovolje. Seti se, takođe, da je ptičji život, leti tako bučan, jedva i čuo. Nekoliko povređenih vrabaca prestravljeno je izvirivalo iz streha i od, inače, nesnosnih vrana video je samo jednu koja je, išavši preko polja ne obazirući se na otkose, visoko dizala noge kao da tek uči da hoda.

I pacovi su otišli u zemlju?

Ovo biće ne zna gde su pacovi otišli.

Ali zna da te se nešto dogoditi?

Znaci vele da hoće.

Kakvi znaci?

Srce ovog bića udara brže, ono više ne uživa u hrani i u pomaganju zemlji da rada mlade krtice. Ovo biće više ne zeli ništa, samo da siđe što dublje u mrak.

Da se od nečega skloni?

Od onoga što će doći.

Može li se to što će doći opisati?

Ne može, reče krtica, njuškajući vazduh.

Pa li je to već- u yazduhu? Električna pražnjenja upozoravala su životinje na zemljotrese, često i danima pre nego što se zemlja pokrenula. Ali to su bila ljudska objašnjenja sposobnosti koje se nisu imale ni razumele. Vazduh je mogao biti i sprovodnik impulsa i njihov izvor. Opasnost je mogla biti u njemu – i preко njega doći.

Kako bi učinila da shvatim?, upita.

Kad bih rekla da će doći jedan veliki pacov i razoriti krtičnjak.

Koliko veliki?

Toliko da mu se ne vidi ni početak ni kraj.

Razgovor je počeo uznemiravati krticu, ali nije ga prekidala.

Mora da je i za to imala neki znak. Znaci su u životu krtica, očigledno, igrali presudnu ulogu. Kao kod ljudi naredbe kojima se nije moglo odupreti. Ili kod računara fiksirani programi.

Je li to nešto u vezi s vazduhom?

Ne miriše tako.

Seti se pomračenja sunca. Pogleda u njega. Sijalo je nisko na horizontu ništa ne nagoveštavajući.

Ili sa suncem?

Misliš na zemlju koja svetli i greje?

Da.

Ne miriše tako.

Osmeli se: Je li to nesto što u sebi ima vode?

Ne miriše ni tako.

Krtica je morala predosećati poplavu snažno kao zemljotres ili ma koju prirodnu katastrofu. Ako od vode ne beži, šta je ugrožava?

Kako miriše?, upita nervozno.

Krtica je oklevala kao da traga za najpribližnijom slikom za nešto što svoje nema.

Dole, kraj potoka, ležao je jedan pas, reče.

Sećam se.

Pas je, izgleda, bio lutalica. U noći prolaska pacova živicom našao se na pašnjaku. Pacovi su ga napali. Možda je ubio nekoliko, ali je i sam bio teško ozleđen. Dovukao se do potoka da umre. Sutradan, našao ga je s njuškom u vodi. Pacova nije bilo.

Verovatno ih je odneo potok i nasukao negde daleko od živice. Seti se kako je razmišljao o smrti psa kao o nečemu tužnom ali prirodnom, nečemu što je imalo sopstvenu lepotu. Pas je pao u borbi koju mu je naturila priroda i vratio joj se ispunivši ono što mu je bilo dosuđeno. Da ih pacovi nisu preduhitrili, ubili bi ga ljudi. I smrt bi postala ružna i neprirodna.

Tako miriše, reče krtica.

Kao smrt?

Ili kao ti.

Zbuni se. To se moglo dvostruko protumačiti. Ili da je i on u opasnosti ili da će on biti njen uzrok.

Znači li to da će nesreću izazvati ljudi?, upita.

Nesreću uvek izazivaju ljudi.

Kako to?

Ono sto mora da bude nije nesreća. Nesrećaje samo ono što ne mora biti, a ipak se događa.

Shvatio je. Priroda vlada onim što biti mora, čovek onim što ne mora da bude. A kad se dogodi, to je nesreća za koju samo on može biti kriv.

Treba li da shvatim da sam i ja u opasnosti?

Sve je u opasnosti, reče krtica.

I zato si me pozvala da pođem s tobom u zemlju?

Da.

Ali, ako je sve u opasnosti, zar nije i zemlja?

Jeste, odgovori krtica, ali zemlja nije sve.

Opet je bio pred zidom. Njihov je odnos, bar njega što se tiče, bio kao mučno primicanje udaljenoj svetlosti ispred koje bi se, u poslednjem trenutku, podigao mračan, neprobojan zid. Znao je da je svetlost iza zida, ali joj nije mogao prići. Morao je obnoviti pokušaj sa neke druge strane gde ga je čekao drugi zid. U stvari, zid je bio isti, samo mu je on doticao druga mesta.

Kada će se to desiti?

Uskoro.

Kada – uskoro?

Kad padne mrak.

Noćas?

Kad padne mrak.

Onda je to, pomisli umiren, ipak pomračenje sunca. Krtica je pogrešno protumačila primljene znake. To se dešavalo. Jednom je iz uznemirenosti životinja na farmi zaključio da će doći do zemljotresa i za njega se pripremio, a krajem je prošao uragan.

Pripreme su, u svakom slučaju, bile korisne, ali – njegove su životinje pogrešile. Velike i nagle promene u prirodi nisu imale posebne kodove. Za stvorenja intuicije, pa i krtice, zemljotres, poplava, uragan, pomračenje sunca behu opasnosti koje se među sobom nisu razlikovale kao što se razlikuju za ljude koji neke od njih sa sigurnošću predviđaju, o drugima nagadaju, a za treće jedva šta znaju. Ono što je krtica zvala „mirisom katastrofe” obuhvatalo je samo prirodno i neizbežno, izvan kruga ljudskih nesreća u načelu izbeživih, pa ponekad i izbegavanih. Zemlja je mogla ispuštati bolestan miris raspadanja, a da se zemljotres ne desi, da, umesto toga, proradi ugašeni vulkan. ,,Miris“ vode mogao je značiti i teške kiše i poplavu, ali i ništa od toga; moglo je, u stvari, doći do zemljotresa. Veliki vetrovi, uragani i orkani nisu, očigledno, imali neke posebne, lične ,,mirise“. Odisali su dahom svega što su na svom razornom putu doticali i njegove su životinje svojevremeno bile obmanute očekujući zemljotres koji se nije dogodio.

Prevario se i on. Brzopleto je protumačio poruku. Prilagodio je preziru što ga je prema sa-ljudima osećao. Krtica je, istina poručila da „nesreću uvek izazivaju ljudi”, ali nigde da će ovo što preti biti takva vrsta nesreće, nešto što se moglo izbeći, čemu je krivo antropocentrično shvatanje sveta. A čovek je tu – žrtva, ne krivac. I on, Arno, žrtva, nipošto – sukrivac. To je brisalo poslednju protivrečnost u njegovom objašnjenju: fizičku nemogućnost da strada od jednog pomračenja sunca. Uostalom, tako nešto krtica i nije poručila. Na pitanje da li je i on u opasnosti, odgovorila je neodređeno da je u opasnosti sve. Svako je mogao bez zaštitnih stakala pogledati u pomračeno sunce i ozlediti oči.

Ali se od pomračenja sunca nije umiralo. Neizmeran strah od Kraja Sveta, doduše, izazivao je nekad, zajedno s pomračenjem sunca, i pomračenje uma. Dolazilo je do haosa, nereda, pomora. Ginulo se, dakle, od ljudskih pomračenja, ne sunčanih.

Shvati da ne treba popustiti osećaju neizbežnosti koji ga je umrtvljavao sve do jutra, da se opreti treba, odvratiti krtice od odlaska u dubine zemlje, priznati joj pravu opasnost, onu od vode, i ceo krtičnjak preseliti na farmu. Pogotovu za krtice pomračenje sunca nije moglo biti opasno. Ionako su živele u potpunom mraku podzemlja, a svet, i pri punoj svetlosti, nazirale kao tamnu senku, kao nešto u stalnom pomračenju.

Ja znam šta će se desiti, reče. Nije trebalo da se selite. Trebalo je da me pitaš pre nego što ste na put krenule.

Šta će se desiti, upita krtica.

Sunce će se ugasiti i ponovo upaliti. To te trajati kratko i u tome nema opasnosti.

Kako znaš?

Ljudi su izračunali.

A da li su ljudi izračunali koliko će oni trajati?, upita krtica.

Po drugi put u poruci oseti nestrpljenje. Ne obazre se na njega. Mislio je jedino kako će je odvratiti od uzaludnog, a s obzirom na predstojeću poplavu i opasnog povlačenja u zemlju.

Ljudi to zovu pomračenjem i znaju da će se danas dogoditi. Znaju to već odavno. Plašili su se dok mu nisu otkrili razlog. Sad od njega uče. Mnogi i uživaju. Vas ne bi smelo da plaši. Vi u mraku oduvek živite.

To nije isti mrak, reče krtica.

Kako nije?

Ne miriše isto. Naš mrak miriše na krticu. Ovaj na psa za koga ljudi kažu da je mrtav.

Veliki Znak bio je protiv njega. Veliki Znak je bio svemoćan.

Čovečji razum mu se mogao rugati, ali ne i odupreti. Govoriti krtici o poplavi, bez svrhe je. Pozivati je na farmu, uzaludno.

Ona će otići jer je odlazak bio u njoj. Znak ga je samo probudio.

Ništa ne mogu učiniti da te zadržim?

Dobile smo Znak. Moramo otići.

Ćutali su kao da rastanak odlažu zbog nečeg što se još nije reklo.

Miris postaje jači, reče krtica, dolazi tvoja ženka.

Osvrnu se. S nevidljivog puta, iza brežuljaka, dopirala je buka motora.

Poslednji put te zovem, reče krtica uvlačeći se u zemlju.

Žao mije, reče teška srca, moram ostati sa ljudima.

Ako su to, mislio je, zaista ljudi? Ako nisu nešto drugo, veštačko kao i sve što teže veštačkim da naprave, ako nisu samo mrtav model jednog pravog čovečanstva koje je već davno izumrlo…

Ali, ako nisu, ako su samo animirane kopije, ako je njihov život tek imitacija neke već dogođene ljudske istorije, šta je onda on? Poslednji čovek iščezlog sveta ili prvi jednog koji se rađa?

Kad odem, zamoli krtica, hoćeš li zatvoriti moju rupu?

Zatvoriću je, obeća.

Na vrhu brežuljka pojavi se motocikl i ugašenog motora skliznu padinom prema njemu.

  • Čekaj! – kriknu ljudskim glasom. – Čekaj!

Krtica stade. Iz rupe joj je virio čuperak krzna i debela donja usna.

Kad ću te opet videti?

Kad cveće ponovo procveta, reče krtica i nestade u zemlji.

Dogodine, pomisli, pa to i nije tako dugo. Kad maslačak još jednom procveta, pašnjak se ospe zlatnom prašinom i dunu proletnji vetrovi života, dolaziće ovamo svakoga dana i čekati.

Sada je bio siguran da ovde neće biti jezero. Protiv Velikog Znaka i čovek je bio nemoćan.

Pa ipak, kao oštar ubod u grudima oseti bolan gubitak koji ni ubeđenje da je privremen nije moglo da ublaži.

Osećao je kao i on da odlazi, da umire, da se vraća nekom uistinu svom svetu, s ovim istim, samo živim prirodnim pašnjakom, ovom istom, samo živom, stvarnom devojkom, ostavljajući ovaj veštački svet sa lažnim pašnjakom i lažnom devojkom i dalje da tera svoju mrtvačku igru.

Borislav Pekić

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.