Aleksandar Tijanić: Ja. I niko moj

| January 27, 2014 | 0 Comments

 

Aleksandar Tijanić
Ja. I niko moj
Laguna, Beograd, 2013.

 

Impresija:

Gromovnik srpskog novinarstva ostavio je detonaciju riječi. Eksplozija će dugo odjekivati, vatromet ( ili sjećanje na njegov sijev ) će dugo obasjavati sve naše prošle, sadašnje i buduće mrkline.
Tijanić Gromovnik je dokaz šta sve darovitost, hrabrost i autentičnost može.
On je primjer intelekta koji uzrasta u ličnost, riječi koja nadrasta vrijeme, talenta koji pobjeđuje mediokritetstvo i podlost.
Tijanić je Ličnost. Među niščima. Među bezličnima, u obezličenim i raščovječenim vremenima.
Ovaj moćnik riječi je žestoko udarao svojim maljem, kasapio je svojim metaforama, krvario je u sopstvenim analogijama. Valjda se protiv zla može jedino tako. Zla i u sebi.
Lomio je kosti svojom raskošnom erudicijom.
Dželatirao dželate.
Raskrinkavao bitange koje su nam razdjevičile život.
Zapravo—branio je čovjeka. I od sebe, ponekad.
Nemilosrdno i čovjekoljubno u isti mah.
Zapanjujuće moćno.
Neponovljivo. Džinovski.
Tijanićevski.

Citati.

–Ono što nije uradila srpska mudrost, uradiće, kao i obično, srpska nemoć.
–Srbija nije skupa kad su joj Srbi jeftini.
–Sa aždajom nema zajedničkog stanovanja, nema trajnog primirja. Ona traži stalne žrtve, meso, krv i ko joj to uskraćuje mora da bude Sveti Đorđe ili pokojnik bez nade u beatifikaciju.
–U prethodnoj deceniji razoreni su svi nacionalni mitovi.
–Albanci mogu da čekaju, jer nastaju. Mi nemamo vremena, jer nestajemo.
-Ovaj režim je nacionalnu propast uzeo za sopstvenu ideologiju.
–Vrednost svake vlasti se, baš kao i vrednost svakog čoveka, ceni po broju stvari kojih se stidi ili odbija da učini.
–Konzilijum doktora koji se protiv kancera borio gradeći groblja.
–Naime, srpski političari koji Đinđića primoravaju da ih posle smrti brani, onako kako ih je za života pravio ili štitio, članovi su ciganske bande koja krade cveće sa groblja i uveče ga prodaje po Maderi i Kalemegdanskoj terasi.
–Nezavisnost medija je uslov bez kojeg neće prestati otomanizacija zemlje i društva.
–Ovde se, baš danas, zapravo, bije bitka protiv primitivizma koji preti da postane pandemijska smrtonosna epidemija.
–Nisam hteo da lovorovi venci rastu iz ljudskih lobanja.
–Na istoku ne bi ni Sunce izlazilo na vreme kad bi od Istoka zavisilo.
–Može li jež, kojeg na putu pregazi automobil, da shvati šta je motor sa unutrašnjim sagorevanjem? Takav je odnos istorije i Srba.
–Kojem je narodu sve što vredi ili ispod zemlje ili u drugoj državi? Srbima.
–Nijedan ubica tajne Srbije nije demobilisan.
–Fakat da neke demokrate idu uz kriminal kao kečap uz hamburger.
–Kako vladajuće politike vide prosečnog Srbina? To je, po njima, glupo, nepismeno stvorenje zbijeno u krdo, to je lakoverna, plašljiva i povodljiva kreatura, to je humanoid koji ne govori, ne vidi i ne čuje, to je crnac u ritama, bos, gladan i odan svom Božanstvu koje ga ubeđuje kako je naše stado najveće, najhrabrije, najstarije, najsrećnije.
–Politika koja najpre ostane bez srca, a zatim se liši inteligencije, na kraju, obavezno, ostane i bez teritorija.
–Kao nacija koja je oduvek više volela svoje bolesti nego svoje lekare, Srbi ni sad nisu iskreni.
–Otac nacije je rešio da nam jebe mater jer su deca otkrila da samo strah više nije dovoljan za sreću.
–Tražiti od naših vlada da pobede korupciju komičan je zahtev naivnih. Takvi traže od Drakule da ne bude vampir, od pape da ne bude katolik.
–Čovek bez savesti je zver. Stranka bez karaktera je zverinjak.
–Zar su ova ropska čorba koju kusamo i ovakav život dovoljna nadnica za ropstvo, za strah?
–Država nikada nema pravo na osvetu, samo na pravdu.
–Čjemo li zvuk spuštanja kolektivne nadgrobne ploče nad nacijom koja je živela u apatiji, a umrla od straha?
–Za mene je kasno da izabarem nešto drugo. Prvo, nikad nisam imao hrabrosti da budem kukavica, drugo, i kad bih hteo da budem mrčo i jado—Tijanić mi ne bi dozvolio. Jebo mu ja mater.
–Daleko od toga da sam nevin. Dugo pišem, dugo ljudima vadim zube bez anestezije i naučen sam da ne jaučem kad ih meni vade.

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Aleksandar Tijanić: Ja. I niko moj

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0