Anarhija je moguća (1) [Tema: Anarhizam]

| August 1, 2014 | 0 Comments

baner-anarhisti

Piše: Peter Gelderloos

Nemojmo više pričati o starim danima, vrijeme je za nešto veliko.
Izađi van i kreni…
Thom Yorke

Posvećeno divnim ljudima RuinAmalije, La Revoltose i infoshopa u Kijevu, zato što žive anarhiju.

Svuda oko nas skrivene su priče,
rastu u napuštenim planinskim selima
ili nenaseljenim dijelovima grada,
okamenjuju se pod našim nogama u ostacima
društava drugačijih od ičega što poznajemo,
šapćući nam da stvari mogu izgledati drugačije.
Ali, političar za kojeg znaš da ti laže,
šef koji te zapošljava i daje ti otkaz,
stanodavac koji te izbacuje,
predsjednik banke koja posjeduje tvoju kuću,
profesor koji te ocjenjuje,
policajac koji prolazi tvojom ulicom,
novinar koji ti daje informacije,
doktor koji te liječi,
muž koji te tuče,
majka koja te udara,
vojnik koji ubija za tebe,
i socijalni radnik koji tvoju prošlost i budućnost stavlja u ladicu
svog ormara,
svi pitaju
“ŠTO BI TI BEZ NAS?
Bila bi anarhija”.
I kći koja bježi od kuće,
vozač autobusa u štrajku,
veteran koji je odbacio medalju ali drži se svoje puške,
dječak kojeg su prijatelji spasili od samoubojstva,
sluškinja koja mora slušati one koji ne znaju ni kuhati,
imigrantica koja prelazi pustinju da dođe do obitelji na drugoj strani,
dječak na putu u zatvor zbog spaljivanja trgovačkog centra koji su izgradili na mjestu snova
njegova djetinjstva,
susjed koji skuplja šprice na napuštenoj zemlji,
nadajući se da će je netko pretvoriti u vrt,
stoper na otvorenoj cesti,
student koji je napustio fakultet i odustao od karijere i zdravstvenog osiguranja
a nekad čak i hrane kako bi mogao pisati revolucionarnu poeziju
svijetu,
možda svi mi možemo to osjećati:
naši šefovi i mučitelji boje se što bi
bez nas,
a njihova prijetnja je obećanje –
najbolje od života već je anarhija.

Uvod

Anarhija ne bi mogla funkcionirati

Anarhizam je najsmioniji od revolucionarnih društvenih pokreta proizašlih iz borbe protiv kapitalizma — teži svijetu slobodnom od svih oblika dominacije i eksploatacije. U srži mu je jednostavna i uvjerljiva pretpostavka da ljudi sami umiju živjeti i organizirati vlastite živote bolje od stručnjaka. Drugi cinično tvrde da ljudi ne znaju što je u njihovom najboljem interesu pa trebaju vlast da ih zaštiti, te da neka politička stranka nekako može zastupati interese svih članova društva. Anarhisti pak smatraju da donošenje odluka ne bi smjelo biti u rukama bilo kakve vlasti, već bi moć trebala biti decentralizirana: odnosno, svaka osoba trebala bi biti središte društva i svi bi trebali biti u mogućnosti stvarati mreže i udruženja koja su im potrebna da bi zadovoljili zajedničke potrebe.

Obrazovanje koje dobivamo u državnim školama uči nas da sumnjamo u našu sposobnost samoorganizacije. To mnoge dovodi do zaključka da je anarhija nepraktična i utopijska: ne bi mogla funkcionirati. Ali, naprotiv, anarhistička praksa već ima dugu prošlost i često je dobro funkcionirala. Službene povijesne knjige su selektivne: umanjuju činjenicu da su sve komponente anarhističkog društva postojale u različitim razdobljima te da su brojna nedržavna društva prosperirala tisućljećima. Kako bi se anarhističko društvo usporedilo s državnim i kapitalističkim društvima? Hijerarhijska društva očigledno dobro funkcioniraju unutar određenih okvira. Izrazito su učinkovita u pokoravanju svojih susjeda i pribavljanju neizmjernih bogatstava svojim vladarima. S druge strane, kako se klimatske promjene, oskudica hrane i vode, nestabilnost tržišta i druge globalne krize pojačavaju, hijerarhijski modeli ne pokazuju se osobito održivima. Primjeri iz ove knjige pokazuju da anarhističko društvo može mnogo bolje osigurati zadovoljenje potreba i želja svih svojih članova.

Mnoge prošle i sadašnje priče koje pokazuju kako anarhija funkcionira bile su zataškivane i iskrivljavane zbog revolucionarnih zaključaka koje bismo iz njih mogli izvući. Možemo živjeti u društvu bez šefova, gospodara, političara ili birokrata; u društvu bez sudaca, policije i kriminalaca, bez bogatih i siromašnih; u društvu bez seksizma, homofobije i transfobije; u društvu u kojem rane od stoljeća porobljavanja, kolonijalizma i genocida napokon mogu zacijeliti. Jedino što nas sprječava su zatvori, programiranje i plaće koje dobivamo od moćnika, kao i nedostatak vjere u same sebe.

Naravno, anarhisti ne moraju biti kruti pragmatici. Ako ikada zadobijemo slobodu upravljanja vlastitim životima, vjerojatno ćemo smisliti sasvim nove pristupe organizaciji koji će usavršiti već isprobane i pouzdane modele. Stoga, neka ove priče budu polazište, i izazov.

Nastaviće se

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Anarhija je moguća (1) [Tema: Anarhizam]

by admin time to read: 3 min
0