Anarhija je moguća (13) Ako nema plata, šta je podsticaj za rad? [Tema: Anarhizam]

| October 30, 2014 | 0 Comments

radio

Piše: Peter Gelderloos

Neki se brinu da, ako ukinemo kapitalizam i rad za plaću, nitko više neće raditi. Istina je da bi rad kakav danas postoji za većinu ljudi prestao postojati, ali društveno koristan rad nudi brojne poticaje mimo plaće. Ako ništa drugo, dobivanje novca za nešto čini to manje ugodnim. Otuđenje rada koje je dio kapitalizma uništava prirodnu motivaciju za dobro obavljanje posla. Kad nas posao stavlja u inferioran položaj – prema šefu koji nas nadgleda i prema bogatašima koji posjeduju naše radno mjesto – i nemamo mogućnost donošenja odluka na poslu, nego moramo bez razmišljanja slušati naredbe, može postati mrzak i zatupljujući. Našu prirodnu sklonost radu gubimo i kad ne radimo nešto što je korisno za naše zajednice. To malo današnjih radnika koji su dovoljno sretni da zaista proizvode nešto opipljivo, gotovo svi proizvode nešto što je profitabilno njihovim poslodavcima, ali je njima osobno potpuno besmisleno. Fordistička ili pokretna proizvodna traka pretvara ljude u strojeve. Umjesto usvajanja vještina na koje mogu biti ponosni, profitabilnije je svakom radniku dati jednu repetitivnu zadaću i staviti njega ili nju na pokretnu traku. Nije čudo da toliko radnika sabotira ili krade sa svojih radnih mjesta, ili se pojave s automatskim oružjem i “polude”.

Ideja da bi ljudi prestali raditi ako ne dobivaju plaću nema temelja. U dugom razdoblju ljudske povijesti plaće su prilično moderna izmišljotina, a društva koja su egzistirala bez valute ili plaća nisu umrla od gladi samo zato što nitko nije radnicima davao plaće. Ukidanjem plaćenog rada nestat će jedino poslovi koje nitko ne smatra korisnima; vrijeme i resursi koji se ulažu u proizvodnju beskorisnih gluposti u kojima se naše društvo utapa bili bi ušteđeni. Razmisli samo koliko naših resursa i rada odlazi na oglašavanje, masovnu poštu, pakiranja koja bacamo, jeftine igračke, robu za jednokratnu uporabu – stvari na čiju proizvodnju nitko nije ponosan, napravljene da se brzo raspadnu tako da moraš kupiti sljedeću inačicu.

Urođenička društva s manjom podjelom rada nisu imala problema raditi bez plaća, jer je primarne gospodarske aktivnosti – proizvodnju hrane, stambenog prostora, odjeće, oruđa – sve lako povezati sa zajedničkim potrebama. Rad je u takvim okolnostima nužna društvena aktivnost i očigledna obaveza svakog sposobnog člana zajednice. Budući da se odvija u fleksibilnom, osobnom okružju, može se prilagoditi sposobnostima svakog pojedinca i ljude ništa ne sprječava da rad pretvore u igru. Popravljanje kuće, lov, lutanje šumom prepoznavajući biljke i životinje, pletenje, pripremanje gozbe – nisu li to stvari koje srednja klasa radi u slobodno vrijeme iz dosade kako bi na tren zaboravila svoje gnjusne poslove?

Antikapitalistička društva s većom gospodarskom specijalizacijom razvila su raznolike metode za pružanje motivacije i distribuiranje proizvoda radničkog rada. Ranije spominjani izraelski kibuci primjer su poticaja na rad bez plaće. Jedna knjiga koja prikazuje život i rad u kibucu prepoznaje četiri glavne motivacije za rad u suradničkim radnim timovima, u kojima nema kompetitivnosti i motiva za profitom: produktivnost skupine utječe na životni standard čitave zajednice, pa postoji grupni pritisak na marljiv rad; članovi rade gdje žele i dobivaju unutarnje zadovoljstvo iz svog posla; ljudi razviju natjecateljski ponos ukoliko njihova grana posla uspije bolje od drugih; stječu ugled na temelju svog posla jer je rad kulturna vrijednost. Kao što je ranije opisano, konačna propast eksperimenta kibuca uvelike je proizašla iz činjenice da su kibuci bili socijalistička poduzeća koja se natječu u kapitalističkoj ekonomiji i prema tome sadrže natjecateljsku logiku, a ne onu uzajamne pomoći. Slično organizirana komuna u svijetu bez kapitalizma ne bi se morala suočavati s takvim problemima. U svakom slučaju, nespremnost na rad zbog odsustva plaća nije bila jedan od problema kibuca.

Mnogi anarhisti smatraju da je klica kapitalizma sadržana u samom mentalitetu proizvodnje. To što neki tip ekonomije može preživjeti ili čak rasti unutar kapitalizma, slabo je mjerilo njegovog potencijala za oslobođenje. Iako anarhisti predlažu i raspravljaju o mnogim različitim ekonomskim oblicima, neki od njih mogu se samo ograničeno prakticirati jer su potpuno ilegalni unutar današnjeg svijeta. U europskom skvoterskom pokretu neki gradovi imali su ili imaju toliko skvotiranih društvenih centara i kuća da tvore društvo u sjeni. U Barceloni je, naprimjer, 2008. godine bilo preko četrdeset skvotiranih društvenih centara i barem dvije stotine skvotiranih kuća. Kolektivi koji nastanjuju te skvotove uglavnom koriste konsenzus i grupne sastanke te je većina njih eksplicitno anarhistička ili svjesno antiautoritarna. Rad i razmjena su velikim dijelom ukinuti u životima tih ljudi, čije mreže dosežu tisuće članova. Mnogi nemaju plaćene poslove ili rade samo sezonski i sporadično, jer ne moraju plaćati stanarinu. Autor ove knjige, koji dvije godine živi u toj mreži, većinu tog vremena preživio je s manje od eura na dan. Osim toga, velika količina aktivnosti koje se provode unutar autonomnog pokreta potpuno je neplaćena. Oni ne trebaju plaće; rade za sebe. Kao protest protiv gentrifikacije antikapitalističkom direktnom akcijom pribavljaju mjesta za stanovanje, zauzimaju zgrade koje su špekulanti ostavili da trunu. Putem uče vještine koje su im potrebne: sređuju svoje nove kuće, čiste, krpaju krovove, postavljaju prozore, zahode, tuševe, svjetla, kuhinje i sve drugo što im je potrebno. Često kradu struju, vodu i internet, a mnogo hrane pribavljaju iz skvotiranih vrtova, kopanjem po kontejnerima i krađom.

Uz potpuno odsudstvo plaća i upravitelja obavljaju mnogo posla, ali svojim tempom i uz logiku uzajamne pomoći. Osim sređivanja svojih kuća, rade i za svoja susjedstva i obogaćivanje kvalitete života svojih zajednica. Neki društveni centri održavaju radionice popravljanja bicikala, omogućavajući ljudima da poprave ili sastave svoje vlastite bicikle koristeći stare dijelove. Drugi nude radionice tesarstva, samoobrane i joge, prirodnog liječenja, kao i knjižnice, vrtove, zajedničke obroke, umjetničke i glumačke skupine, tečajeve jezika, alternativne medije i kontrainformiranje, koncerte, filmove, računalne prostore gdje ljudi mogu koristiti internet i naučiti o sigurnosti e-mailova ili postaviti vlastite web stranice, te solidarna događanja za suočavanje s neizbježnom represijom. Gotovo sve ove usluge su besplatne. Nema razmjene – jedna grupa organizira se da bi svima pružila uslugu, a čitava društvena mreža ima korist od toga.

Skvoteri pokazuju zapanjujuću količinu inicijative u toliko pasivnom društvu, pa kad dobiju ideju organizirati zajednički obrok, radionicu za popravljanje bicikala, ili tjedno prikazivanje filmova, razgovaraju s prijateljima i s prijateljima prijatelja, sve dok ne prikupe dovoljno ljudi i resursa da ostvare ideju, a tada rašire glas ili postave plakate i nadaju se da će što više ljudi doći i sudjelovati. Prema kapitalističkom mentalnom sklopu, oni pozivaju ljude da ih opljačkaju, ali skvoteri nikad svoje neprofitno djelovanje ne dovode u pitanje. Očito je da su stvorili novu vrstu vrijednosti, a dijeljenje onoga što sami naprave ih obogaćuje.

Koristi od toga ima i okolno susjedstvo, jer skvoteri kreću u ostvarivanje projekata mnogo brže nego što to može lokalna vlast. Časopis kvartovskog udruženja u Barceloni pohvalio je lokalni skvot jer su odgovorili na potrebu koju je vlast godinama ignorirala – izgradili su kvartovsku knjižnicu. Mainstream novine primjetile su da: “skvoteri rade posao na koji lokalna uprava zaboravlja.” U istom kvartu skvoteri su se pokazali moćnim saveznicima susjedu koji podstanar, a kojeg je gazda želio izbaciti. Neumorno su radili s udruženjem starijih ljudi koji su se suočili sa sličnom situacijom smicalica i ilegalnih evikcija od strane gazdi, te su zaustavili eviktiranje svog susjeda.

U trendu koji se čini uobičajenim kod potpunog ukidanja rada, društveno i ekonomsko nerazdvojivo se stapaju. Rad i usluge se ne vrednuju novcem; to su društvene aktivnosti koje se provode individualno ili kolektivno kao dio svakodnevnog života, bez potrebe za računovodstvom ili upravljanjem. Ishod je da u gradovima poput Barcelone ljudi mogu provesti većinu svog vremena i zadovoljiti većinu svojih potreba – od stambenih do zabave – unutar skvoterske mreže, bez rada i gotovo bez novca. Naravno, ne može sve biti ukradeno, i skvoteri su i dalje primorani prodavati svoj rad da bi platili za stvari poput zdravstvene skrbi i sudskih troškova. Mnogim ljudima nedostupnost stvari koje ne mogu sami proizvesti, izvući iz smeća ili ukrasti, kao i strahota prodavanja vrijednih trenutaka svog života da bi radili za neku korporaciju, može povećati razinu sukoba s kapitalizmom.

Potencijalna zamka svakog pokreta koji je dovoljno moćan da stvori alternativu kapitalizmu je to što njegovi sudionici mogu postati samozadovoljni u svojoj oazi autonomije i izgubiti volju za borbom za potpuno ukidanje kapitalizma. Samo skvotiranje lako može postati ritual, i u Barceloni cjelokupan pokret nije primijenio istu kreativnost za otpor i napad kao što jest za mnoge praktične aspekte sređivanja kuća i preživljavanja s malo ili bez novca. Samoodrživa priroda skvoterske mreže, neposredno prisustvo slobode, inicijative, zadovoljstva, neovisnosti i zajednice u njihovim životima ni u kojem smislu nisu uništili kapitalizam, ali pokazuju da je on hodajuće truplo, s ničim osim policije da u konačnici spriječi njegovo gašenje i zamjenu boljim načinima života.

Zar ljudi ne trebaju šefove i stručnjake?

Uobičajeno pitanje je kako se anarhisti organiziraju na radnom mjestu i koordiniraju proizvodnju i raspodjelu bez šefova i upravitelja. Zapravo se mnogi resursi gube u natjecanju i posredovanju. U konačnici su radnici ti koji obavljaju svu proizvodnju i raspodjelu, a povijest pokazuje da u odsustvu šefova znaju koordinirati svoj posao.

U talijanskom Torinu i okolici pet stotina tisuća radnika sudjelovalo je u pokretu okupiranja tvornica nakon Prvog svjetskog rata. Komunisti, anarhisti i drugi radnici koji su bili bijesni zbog eksploatacije krenuli su u spontane štrajkove. Mnogi od radnika s vremenom su zadobili kontrolu nad svojim tvornicama i postavili tvornička vijeća za koordiniranje aktivnosti. Mogli su tvornicama upravljati sami, bez šefova. Vijeća su u konačnici legalizirana i uništena ozakonjenjem — djelomično preuzeta i apsorbirana u radničke sindikate, koji su bili ugroženi autonomnim radnicima jednako kao i vlasnici.

U prosincu 2001. dugotrajna argentinska ekonomska kriza sazrela je u hajku na banke koja je ubrzala važnu narodnu pobunu. Argentina je bila reklama za neoliberalne institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda, ali politika koja je obogatila strane investitore i argentinskoj srednjoj klasi omogućila životni stil Prvog svijeta, većini stanovništva prouzročila je akutno siromaštvo. Antikapitalistički otpor već je bio raširen među nezaposlenima, a nakon što je srednja klasa izgubila svu svoju ušteđevinu, milijuni ljudi izašli su na ulice odbacujući sva lažna objašnjenja i izgovore koje su davali političari, ekonomisti i mediji, poručujući umjesto toga: “Que se vayan todos!” Svi moraju ići! Policija je ubila na desetke ljudi, ali ljudi su se opirali, oslobađajući se straha koji je ostao nakon vojne diktature koja je ’70-ih i ’80-ih vladala Argentinom.

Stotine tvornica koje su vlasnici napustili okupirali su radnici, koji su ponovno pokrenuli proizvodnju kako bi mogli nastaviti hraniti svoje obitelji. Radikalniji među radnicima izjednačili su plaće i podijelili upraviteljske dužnosti među svim radnicima. Odluke su donosili na otvorenim sastancima, a neki radnici obučili su se poslovima poput računovodstva. Kako bi spriječili nastanak nove rukovodeće klase, neke tvornice rotirale su upraviteljske zadatke ili zahtijevale da ljudi na rukovodećim pozicijama nastave raditi s ostalima, a da računovodstvo, marketing i druge zadatke obavljaju nakon toga. U vrijeme pisanja ovoga, nekoliko tih okupiranih radnih mjesta bilo je u mogućnosti proširiti svoju radnu snagu i zaposliti dodatne radnike iz ogromne populacije nezaposlenih Argentinaca. U nekim slučajevima okupirane tvornice međusobno su razmjenjivale zalihe i proizvode, stvarajući sivu ekonomiju u duhu solidarnosti.

Jednu od najpoznatijih, tvornicu keramike Zanon smještenu u južnoj Argentini, vlasnik je zatvorio 2001. godine, a radnici su je zauzeli sljedećeg siječnja. Tvornicom su upravljali koristeći otvorenu skupštinu i radničke odbore za upravljanje prodajom, administracijom, planiranjem, sigurnošću, higijenom i zdravstvom, kupovinom, proizvodnjom, razmjenom vještina i tiskom. Nakon okupacije ponovno su zaposlili radnike koji su dobili otkaz prije zatvaranja. Do 2004. bilo je 270 radnika, a ostvarivali su pedeset posto proizvodne stope iz vremena prije zatvaranja tvornice. Zaposlivši liječnike i psihologe, omogućili su si zdravstvenu skrb. Radnici su otkrili da radnu snagu mogu platiti sa samo dva dana proizvodnje, pa su cijene smanjili za šezdeset posto i organizirali mrežu mladih prodavača, mnogih do tad nezaposlenih, da diljem grada prodaju keramičke pločice. Osim proizvodnje keramike, tvornica Zanon uključila se u društvene pokrete, donirajući novac bolnicama i školama, prodajući pločice siromašnima po proizvodnoj cijeni, prikazujući filmove, predstave i umjetničke izvedbe te provodeći akcije solidarnosti s drugim borbama. Podržavaju i borbu Mapucha za autonomiju, kad je njihov opskrbljivač glinom iz političkih razloga prestao poslovati s njima, Mapuche su ih počeli opskrbljivati glinom. Do travnja 2003. godine tvornica se suočila s četiri pokušaja evikcije od strane policije, uz potporu sindikata. Radnici su se svima oduprli silom uz pomoć susjeda, piqueterosa i drugih.

U srpnju 2001. godine radnici supermarketa El Tigre u Rosariu u Argentini okupirali su svoje radno mjesto. Vlasnik ga je dva mjeseca ranije zatvorio i proglasio bankrot, ostajući svojim radnicima dužan više plaća. Nakon uzaludnog prosvjedovanja, radnici su otvorili El Tigre i počeli njime sami upravljati putem skupštine koja je svim radnicima omogućavala sudjelovanje u donošenju odluka. U duhu solidarnosti snizili su cijene i počeli prodavati voće i povrće iz lokalne poljoprivredne zadruge i proizvode nastale u drugim okupiranim tvornicama. Dio svog prostora iskoristili su i za otvaranje kulturnog centra za susjedstvo u kojem su se odvijali politički govori, djelovale studentske grupe, kazalište i radionice joge, lutkarske predstave, kafić i knjižnica. Kulturni centar El Tigrea ugostio je nacionalni skup preuzetih poduzeća, koji je posjetilo tisuću i petsto ljudi. Članica kolektiva Maria je rekla: “Da mi je netko prije tri godine rekao da ćemo moći upravljati ovim mjestom, nikad mu ne bih povjerovala… Vjerovala sam da trebamo šefove da nam govore što da radimo, ali sad shvaćamo da zajedno možemo bolje nego oni.”

U Euskal Herriji, zemlji Baska koju su okupirale Španjolska i Francuska, nastao je veliki kompleks kooperativnih poduzeća u vlasništvu radnika, smješten oko malog gradića Mondragóna. Počevši s dvadeset i tri radnika u jednoj zadruzi 1956. godine, do 1986. mondragónske zadruge obuhvaćale su 19.500 radnika u preko stotinu zadruga i preživljavale unatoč oštroj recesiji u Španjolskoj u to vrijeme i bolje poslujući od prosječnih kapitalističkih tvrtki.

Mondragón je tijekom niza godina stekao bogato iskustvo u proizvodnji raznolikih artikala, od namještaja, kuhinjske opreme, strojeva i elektroničkih komponenata te u tiskarstvu, brodogradnji i taljenju metala. Mondragón je stvorio hibridne zadruge koje su činili i potrošači i radnici, te poljoprivrednici i radnici. Kompleks je razvio vlastitu zadrugu za socijalnu skrb i zadružnu banku koja raste brže od bilo koje druge banke u baskijskim pokrajinama.

Najveće ovlasti u mondragónskim kooperativama ima opća skupština u kojoj svaki radnik ima jedan glas, a kooperativom upravlja izabrano vodeće vijeće koje savjetuju upravno i socijalno vijeće.

Postoje i brojne kritike mondragónskog kompleksa. Anarhiste ne iznenađuje da demokratska struktura može imati elitu, a kritičari Mondragóna tvrde da se upravo to dogodilo, jer kompleks kooperativa pokušava – i to mu polazi za rukom – uspjeti u kapitalističkoj ekonomiji. Iako je njihovo postignuće impresivno i dokazuje da je pretpostavka da velike industrije moraju biti hijerarhijski organizirane lažna, pritisak za profitom i kompetitivnošću natjerao je kooperative u upravljanje vlastitom eksploatacijom. Naprimjer, nakon više desetljeća pridržavanja svojih temeljnih egalitarnih načela po pitanju plaća, s vremenom su mondragónske kooperative odlučile povisiti plaće rukovodećih i tehničkih stručnjaka u odnosu na manualne radnike zato što im je bilo teško zadržati ljude koji su u korporacijama mogli dobivati mnogo veću plaću za svoje vještine. Ovaj problem ukazuje na potrebu miješanja manualnih i intelektualnih zadataka kako bi se izbjeglo stvaranje elite stručnjaka i stvaranja gospodarstva u kojem ljudi ne proizvode za profit, nego za druge članove mreže, tako da novac gubi svoju važnost i ljudi rade iz osjećaja zajedništva i solidarnosti.

Ljudi su, u današnjim visokotehnološkim društvima, odgojeni da vjeruju kako primjeri iz prošlosti i iz “nerazvijenih” zemalja svijeta ne vrijede za našu današnju situaciju. Mnogi koji se smatraju obrazovanim sociolozima i ekonomistima odbacuju primjer Mondragóna proglašavajući baskijsku kulturu izuzetkom, ali postoje i drugi primjeri učinkovitosti egalitarnih poduzeća, čak i u srcu kapitalizma.

Gore Associates, visokotehnološka milijardu dolara vrijedna tvrtka smještena u Delawareu koja proizvodi vodonepropusni materijal Gore-Tex, specijalnu izolaciju za računalne kablove i dijelove za medicinsku, automobilsku i industriju poluvodiča. O plaćama odlučuju kolektivno, nitko nema titule, ne postoji formalna upravna struktura i diferencijacija među zaposlenicima je minimalizirana. Prema svim kapitalističkim standardima dostignuća – zadržavanje zaposlenika, profitabilnost, reputacija proizvoda, lista najboljih svjetskih tvrtki za zaposlenje – Gore je uspješan.

Važan faktor u njihovom uspjehu je pridržavanje onoga što neki akademici nazivaju “Pravilom od 150”. Temeljeno na opažanju da lovačko-sakupljačke skupine diljem svijeta, kao i uspješne zajednice i ciljano osnovane komune, svoju veličinu održavaju između sto i sto pedeset ljudi, teorija je da je ljudski mozak najprilagođeniji za upravljanje mrežama do sto pedeset osobnih odnosa. Održavanje intimnih odnosa, pamćenje imena, društvenog statusa, uspostavljenih normi ponašanja i komunikacije – sve to zauzima mentalne kapacitete. Kao i ostali primati koji su skloni životu u skupinama do određene veličine, i ljudi su vjerojatno najbolje prilagođeni držati korak s određenim brojem drugova. Sve Gore tvornice održavaju veličinu ispod sto pedeset zaposlenika, tako da svako postrojenje može biti potpuno samoupravno, ne samo u proizvodnji, nego i u marketingu, istraživanju i drugim zadacima.

Skeptici često odbacuju anarhističke primjere manjih, tzv. primitivnih društava, tvrdeći da se, s obzirom na ogromnu populaciju, više nije moguće organizirati u tako malom broju., no ništa ne sprječava veliko društvo da se organizira u mnogo malih jedinica. Organizacija manjeg opsega nadasve je moguća. Čak i u visokotehnološkoj industriji, tvornice Gore mogu se koordinirati jedna s drugom i s dobavljačima i potrošačima dok održavaju svoju organizacijsku strukturu malog opsega. Kao što je svaka jedinica kadra interno se organizirati, svaka može održavati i vanjske odnose.

Naravno, primjer tvornice koja je uspješna u kapitalističkom sustavu ostavlja mnogo toga neispunjenim. Većina anarhista bi radije da sve tvornice izgore do temelja, nego da koriste antiautoritarne oblike organizacije kako bi uljepšali kapitalizam. Ovaj primjer trebao bi pokazati barem to da samoorganiziranje funkcionira i unutar velikog i složenog društva.

Primjer Gorea problematičan je i zato što vlasništvo nije u rukama radnika i činjenice da vlasnici poduzeća mogu bilo kad ponovno nametnuti formalnu upravu. Anarhisti imaju teoriju da problemi kapitalizma nisu samo u odnosu između radnika i vlasnika, nego i između radnika i upravitelja, pa sve dok postoji odnos upravitelj-radnik, kapitalizam se može ponovno pojaviti. Ova teorija sigurno se može potvrditi na primjeru Mondragóna, gdje su upravitelji s vremenom dobili veće plaće i više moći, te obnovili neravnopravnu dinamiku usmjerenu na profit, tipičnu za kapitalizam. Uzimajući to u obzir, više anarhista je kreiralo nacrt (nazvan parekon) za “participatornu ekonomiju”, iako nitko još nije imao priliku isprobati je u znatnoj mjeri. Između ostalog, parekon naglašava važnost osnaživanja svih radnika, miješajući kreativne i rutinske, intelektualne i manualne zadatke, stvarajući tako “uravnotežene poslovne cjeline” koje će spriječiti nastajanje rukovodeće klase.

Tijekom pobune u Oaxaci 2006. godine ljudi bez prijašnjeg iskustva organizirali su se za vođenje okupiranih radijskih i televizijskih stanica. Bili su motivirani društvenom potrebom za slobodnim sredstvima komunikacije. Marš lonaca i tava, legendarni ženski marš 1. kolovoza 2006. godine, kulminirao je tisućama žena koje su spontano preuzele državnu televizijsku postaju. Nadahnute iznenadnim osjećajem moći koji su zadobile buneći se protiv tradicionalnog patrijarhalnog društva, zauzele su Channel 9, koji je kontinuirano klevetao društvene pokrete i istovremeno tvrdio da je kanal naroda. U početku su tjerale inženjere da im pomažu upravljati postajom, ali uskoro su naučile i same. Jedna žena je izvijestila:

Svakodnevno sam išla na televiziju čuvati stražu i pomagati. Žene su bile podijeljene u razne odbore: za hranu, higijenu, produkciju i osiguranje. Sviđalo mi se što nije bilo vođa. Za svaki zadatak bila je zadužena skupina žena. Sve smo učile ispočetka. Sjećam se kako je netko pitao tko zna koristiti kompjutor. Tada su mnoge mlađe djevojke istupile, govoreći: “Ja, ja, ja znam!” Na Radio Universidadu je objavljeno da trebamo ljude s tehničkim vještinama i došlo je pomoći još ljudi. U početku je, znate, bilo snimanja ljudi bez glave. Ali, iskustvo na Channelu 9 pokazalo nam je da tamo gdje ima volje, ima i načina. Stvari su se napravile, i to dobro.

U kratkom vremenu [od tri tjedna], koliko je Channel 9 postojao dok guverner Ulises nije naredio da se unište odašiljači, uspjele smo proširiti mnogo informacija. Prikazani su filmovi i dokumentarci za koje inače ne bih mogla ni zamisliti da će biti na televiziji. O raznim društvenim pokretima, o masakru studenata u Tlatelolcu u Mexico Cityu 1968. godine, masakru u Aguas Blancasu u Guerreru i Actealu u Chiapasu, o gerilskom pokretu na Kubi i El Salvadoru. Do tad Channel 9 više nije bio samo ženski kanal. Bio je kanal svih ljudi. Oni koji su sudjelovali također su radili svoj program. Postojao je program za mlade i program u kojem su sudjelovali ljudi iz urođeničkih zajednica. Postojao je program objava gdje su svi mogli doći i objaviti kako je vlada postupala s njima. Mnogo ljudi iz različitih kvartova i zajednica htjelo je sudjelovati, jedva je bilo dovoljno vremena za sve.

Nakon što je okupirana televizijska postaja ugašena, pokret je odgovorio okupiravši svih jedanaest komercijalnih radio stanica u Oaxaci. Homogenost komercijalnog radija zamijenjena je mnoštvom glasova – radijska stanica za sveučilišne studente, jedna za ženske grupe, jednu radio stanicu okupirali su anarhisti iz pankerskog skvota – i bilo je više urođeničkih glasova nego ikad prije na radiju. U kratkom vremenu ljudi iz pokreta odlučili su vratiti većinu radijskih stanica njihovim tobožnjim vlasnicima, ali zadržali su kontrolu nad dvjema. Cilj im nije bio ugušiti glasove onih koji se s njima nisu slagali, iako su komercijalni glasovi umjetni, nego zadobiti sredstva za komunikaciju. Preostale radio stanice mjesecima su uspješno djelovale, dok ih nije ugasila represija vlasti. Jedan sveučilišni student, koji je bio uključen u zauzimanje, rad i obranu radio stanica, rekao je:

Nakon preuzimanja pročitao sam članak u kojem je pisalo da intelektualni i materijalni začetnici zauzimanja radija nisu bili Oaxacanci, nego su došli od negdje drugdje i dobili veoma ograničenu podršku. Pisalo je da je nemoguće da je netko bez prijašnje obuke mogao upravljati radijom u tako kratkom vremenskom periodu, jer je oprema presofisticirana da bi je bilo tko koristio. Bili su u krivu.

 

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Anarhija je moguća (13) Ako nema plata, šta je podsticaj za rad? [Tema: Anarhizam]

by admin time to read: 16 min
0