Anarhija je moguća (31) – Nadilazeći individualnu pravdu [Tema: Anarhizam]

| April 28, 2015 | 0 Comments

Graffiti on a wall in Manatuto, Timor-Leste taken in March 2001, it says 'We cry for justice'.

Piše: Peter Gelderloos

Ideja pravde vjerojatno je najopasniji proizvod autoritarne psihologije. Najgore zlouporabe od strane države očituju se u njezinim zatvorima, istragama, prisilnim kažnjavanjima i rehabilitacijima. Policija, suci i zatvorski čuvari ključni su akteri prisile i nasilja. U ime pravde uniformirani grubijani teroriziraju čitave zajednice dok disidenti putem peticija upućuju zahtjeve vladi koja ih tlači. Mnogi su toliko usvojili opravdavanje državnog sustava da se boje gubitka zaštite i posredništva koje ona navodno pruža.

Kada pravda postane privatno područje stručnjaka, ni ugnjetavanje nije daleko. Nedržavnim društvima koja su na tragu razvijanja prisilnih hijerarhija koje vode do stvaranja vlasti zajedničko je obilježje skupina poštovanih starijih muškaraca kojima je trajno povjerena uloga rješavanja sukoba iprovođenja pravde. U takvom kontekstu privilegija može postati trajna jer oni koji je imaju oblikuju društvene norme koje održavaju i proširuju njihovu privilegiranost. Bez te moći bogatstvo i moć pojedinca počivaju na slaboj osnovi koju svi mogu dovesti u pitanje.

Državna pravda počinje s odbijanjem bavljenja ljudskim potrebama. Ljudske potrebe su dinamične i u potpunosti ih mogu razumjeti samo njihovi nositelji. Državna pravda, nasuprot tome, provodi univerzalna pravila pretvorena u zakone. Stručnjaci koji interpretiraju te zakone trebali bi se usmjeriti na izvorne namjere donositelja zakona, a ne pojedinu situaciju. Ukoliko ti je potreban kruh, a krađa je zločin, bit ćeš kažnjen zato što si ga uzeo, iako ga uzimaš od nekoga kome ne treba. Međutim, ukoliko se tvoje društvo usmjeri na ljudske potrebe i želje umjesto na provedbu krutih zakona, imaš mogućnost uvjeriti svoju zajednicu da ti je kruh bio potrebniji nego osobi od koje si ga uzela. Na taj način počinitelj i pogođeni ostaju u središtu procesa, uvijek u mogućnosti objasniti svoja djela i dovesti u pitanje postojeće norme.

Pravda se pak oslanja na presudu, dajući prednost moćnom donositelju odluka pred tužiteljima i optuženicima koji bespomoćno iščekuju ishod. Pravda je izvršenje morala — koji je u svojem začetku opravdan kao božanski određen. Kada se društva udalje od religiozne osnove, moralnost postaje univerzalna, ili prirodna, ili znanstvena — područja koja su još više udaljena od utjecaja javnosti — sve dok ne postane gotovo isključivo oblikovana od strane medija i vlasti.

Ideja pravde i društveni odnosi koje podrazumijeva zapravo su autoritarni. U praksi sustavi pravde uvijek daju nepravedne prednosti moćnima i nameću strašne nepravde nemoćnima. Istovremeno nas etički kvare i uzrokuju propadanje naše osobne inicijative i osjećaja odgovornosti. Poput droge čine nas ovisnima dok oponašaju ispunjavanje ljudskih potreba, u ovom slučaju potrebe za rješavanjem sukoba. Stoga ljudi od pravnog sustava traže reforme, bez obzira koliko imali nerealistična očekivanja, umjesto da uzmu stvari u svoje ruke. Da bi se izliječila od zlostavljanja, oštećena osoba treba preuzeti kontrolu nad svojim životom, zlostavljač mora ponovno uspostaviti zdrave odnose sa svojom okolinom, a zajednica mora propitati svoje norme i dinamiku moći. Pravni sustav sve to sprječava. Pojačava kontrolu, otuđuje čitave zajednice i ometa propitivanje korijena problema, održavajući postojeće stanje.

Policija i suci mogu pružiti ograničenu količinu zaštite, osobito ljudima kojima rasizam, seksizam i kapitalizam pogoduju, ali najveća opasnost za sve ljude je sam sustav. Naprimjer, tisuće radnika umire svaki dan zbog nemara poslodavaca i neadekvatnih radnih uvjeta, ali poslodavce se nikada ne kažnjava kao ubojice i gotovo nikad nisu osuđeni kao kriminalci. Najviše čemu se obitelji radnika mogu nadati je novčana nagodba na sudu. Tko odlučuje o tome da šef koji profitira od smrti radnika ne treba dobiti ništa gore o građanske tužbe, dok žena koja ubije svoga supruga zlostavljača mora u zatvor, a crni tinejdžer koji u samoobrani ubije policajca dobije smrtnu kaznu? Zasigurno ne radnici, žene i crnci.

Totalitarni sustav mora zadovoljiti, potisnuti ili osigurati adekvatnu zamjenu za svaku ljudsku potrebu. U gornjem primjeru pravni sustav ubijanje radnika postavlja kao problem na koji treba odgovoriti uredbama i birokracijom. Mediji sudjeluju iznimno neproporcionalno, prate serijske i “hladnokrvne ubojice”, koji su uglavnom uvijek siromašni i obično nisu bijelci, mijenjajući tako percepciju ljudi o rizicima s kojima se suočavaju. Zbog toga se mnogi više boje drugih siromašnih ljudi nego vlastitih šefova i spremni su podržati policiju i sudstvo u napadima na siromašne.

Kako bi se osigurali, ponekad policija i sudovi reagiraju u slučajevima kada su radnici i žene ubijeni — iako je to često samo kako bi smirili gnjev javnosti i obeshrabrili ljude u traženju vlastitih rješenja. Čak i tada njihova reakcija je malodušna ili kontraproduktivna.

U međuvremenu pravni sustav prilično učinkovito služi kao oruđe za preoblikovanje društva i kontroliranje nižih klasa. Pogledajte “rat protiv droga” koji se vodi od 1980.-ih do danas. U usporedbi s poslom i silovanjem, većina ilegalnih droga je prilično bezopasna, a kod onih koje mogu biti štetne, jasno se pokazalo da je liječnička skrb mnogo učinkovitije rješenje nego zatvor. No pravni sustav objavio je ovaj rat kako bi promijenio prioritete javnosti: opravdava policijsku prisutnost u siromašnim susjedstvima, masovno zatvaranje i porobljavanje milijuna siromašnih i nebijelaca, te širenje moći policije i sudstva.

Što policija radi s ovom moći? Uhićuju i zastrašuju najnemoćnije slojeve društva. Siromašno i nebjelačko stanovništvo pretežno je žrtva uhićenja i osuda, a da ne spominjemo svakodnevno zlostavljanje i čak ubojstva od strane policije. Pokušaji reforme policije rijetko uspiju, osim u punjenju budžeta i unapređenju metoda zatvaranja ljudi. A što se događa s milijunima ljudi u zatvorima? Izolirani su, umiru polagano od loše prehrane i bijednih uvjeta ili pak brzo od ruku čuvara koji gotovo nikad za to ne budu osuđeni. Zatvorski čuvari ohrabruju bande i rasno nasilje kako bi olakšali održavanje kontrole, te često krijumčare i prodaju opijate da si popune novčanike i primire zatvorsku populaciju. Deseci tisuća zatvorenika zaključani su u samicama, neki čitava desetljeća.

Bezbrojna istraživanja pokazala su da je tretiranje ovisnosti o drogama i drugih psiholoških problema kao kriminalnih djela neučinkovito i nehumano; loše postupanje sa zatvorenicima i uskraćivanje ljudskog kontakta i mogućnosti za obrazovanje dokazano povećava recidivizam. Za svaku studiju koja je pokazala kako ukinuti kriminal i smanjiti zatvorsku populaciju, vlada je učinila upravo suprotno: srezali su obrazovne programe, povećali korištenje samica, produžili kazne i smanjili prava na posjete. Zašto? Zato što je zatvor, osim mehanizma kontrole, i industrija. Milijarde dolara usmjerava u institucije koje ojačavaju državnu kontrolu, poput policije, sudova, korporacija za nadzor i privatnih zaštitarskih poduzeća, te pruža robovsku radnu snagu koja proizvodi robu za vladu i korporacije u rukama moćnika. Prisilan rad i dalje je legalan u zatvorskom sustavu te većina zatvora uključuje tvornice u kojima radnici moraju raditi za nekoliko centi na sat. Zatvori imaju i moderni ekvivalent tvorničkoj trgovini, gdje zatvorenici moraju potrošiti sav novac koji su zaradili i koji su im poslale njihove obitelji plaćajući odjeću, hranu i telefonske pozive, a sve po napuhanim cijenama.

Nema nade za reformu zatvorskog sustava. Reformistički zatvorski birokrati odustali su ili pak počeli zagovarati napuštanje zatvorskog sustava. Jedan birokrat na visokom položaju koji je upravljao maloljetničkim popravnim domom u Massachusettsu i Illinoisu zaključio je:

Zatvori su nasilne, zastarjele birokracije koje ne štite sigurnost javnosti. U njima nema mogućnosti ni za čiju rehabilitaciju. Stvaraju nasilje koje zahtijeva još zatvaranja. To je samoispunjujuće proročanstvo. Zatvori se predstavljaju kao rješenje za probleme koje su upravo oni stvorili. Institucije postoje kako bi ljudi podbacili. To je njihova prikrivena svrha.

To nisu problemi koji se mogu riješiti reformama i promjenama zakona. Pravni je sustav odredio svoje prioritete i postavio zakone s konkretnom namjerom kontroliranja i iskorištavanja ljudi. Problem je u samom zakonu.

Često ljudi koji žive u državnim društvima pretpostavljaju da bez centraliziranog pravnog sustava s jasnim zakonima ne bi bilo moguće rješavati sukobe. Pretpostavlja se da bi se bez propisanih zakona svi borili za vlastite interese, što bi rezultiralo neprekidnim sukobima. Ukoliko su metode suočavanja s društvenom štetom decentralizirane i dobrovoljne, što će ljude spriječiti da “uzmu pravdu u svoje ruke”?

Važan mehanizam uravnotežavanja u nedržavnim društvima je to što ljudi ponekad stvarno uzmu pravdu u svoje ruke, osobito pri suočavanju s onima na vodećim položajima koji postupaju autoritarno. Svi mogu postupati po vlastitoj savjesti i poduzimati aktivnosti protiv osobe koju smatraju štetnom za zajednicu. U najboljem slučaju to može potaknuti druge da priznaju i suoče se s problemom koji su pokušali ignorirati, a u najgorem slučaju može podijeliti zajednicu na one koji misle da je takav postupak bio opravdan i one koji ga smatraju štetnim. Čak i to je bolje od institucionaliziranja nejednakosti moći; u zajednici u kojoj svi imaju moć uzeti stvari u svoje ruke, u kojoj su svi ravnopravni, bit će lakše rješavati stvari razgovorom i pokušati promijeniti mišljenja svojih prijatelja nego uzrokovati sukobe postupajući samovoljno. Ova metoda se ne koristi u demokratskim, kapitalističkim društvima ne zato što nije učinkovita, nego zato što postoje određena mišljenja koja se ne smiju mijenjati, određeni uvjeti koji se ne smiju imenovati i privilegije koje se ne smiju dovoditi u pitanje.

U mnogim nedržavnim društvima lošim ponašanjem ne bave se specijalizirani zagovarači pravde, nego svi, kroz ono što antropolozi nazivaju difuznim sankcijama. Svi su naviknuti reagirati na nepravdu i štetno ponašanje, i zato su svi osnaženi i uključeni. Kad nema države da monopolizira svakodnevno održavanje društva, ljudi nauče kako to sami činiti, te uče jedni druge.

Ne trebamo definirati zlostavljanje kao zločin da bismo znali kako nam čini štetu. Zakoni nisu potrebni u osnaženim društvima; ona imaju druge načine suočavanja s društvenom štetom. Problem možemo prepoznati kao povredu potreba drugih, a ne kršenje pisanih odredbi. Možemo ohrabriti šire društveno uključivanje u rješavanje problema. Možemo pomoći onima koji su povrijeđeni da izraze svoje potrebe i možemo slijediti njihov primjer. Možemo ljude smatrati odgovornima kad povrijede druge, istovremeno ih podržavajući i dajući im priliku za učenje i ponovno uspostavljanje dostojanstvenih odnosa sa zajednicom. Možemo na probleme gledati kao na odgovornost čitave zajednice, a ne kao krivnju jedne osobe. Možemo vratiti moć za izlječenje društva i razbiti izolaciju koja nam je nametnuta.

nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Anarhija je moguća (31) – Nadilazeći individualnu pravdu [Tema: Anarhizam]

by admin time to read: 7 min
0