Anarhija je moguća (36) – Kako će nastati zajednički antiautoritarniekološki etos? [Tema: Anarhizam]

| June 25, 2015 | 0 Comments

DSCN7813

Piše: Peter Gelderloos

Dugoročno će anarhističko društvo najbolje funkcionirati ako razvije kulturu koja cijeni suradnju, autonomiju i održiv način života. Način organizacije društva može poticati ili sprječavati takav etos, kao što naše trenutno društvo nagrađuje kompetitivno, opresivno i ekološki neodrživo ponašanje, a obeshrabruje antiautoritarno. U društvu bez prisila društvena struktura ne može natjerati ljude da žive u skladu s anarhističkim vrijednostima: ljudi to moraju željeti i prihvaćati te vrijednosti. Srećom, sam čin pobune protiv autoritarne, kapitalističke kulture može popularizirati antiautoritarne vrijednosti.

Anarhistički antropolog David Graeber piše o Tsimihetijima u Madagaskaru, koji su se pobunili i odvojili od dinastije Merina. Čak i više od stoljeća nakon pobune oni su “obilježeni nepokolebljivo egalitarnom društvenom organizacijom i praksom” do te mjere da ona tvori njihov identitet. Novo ime koje si je pleme izabralo, Tsimiheti, znači “oni koji se ne šišaju”, što se odnosi na običaj Merina da šišaju kosu u znak podređivanja.

Tijekom Španjolskog građanskog rata 1936. godine dogodile su se mnoge kulturalne promjene. Izvan gradova je politički aktivna mladež imala vodeću ulogu u osporavanju konzervativnih običaja i poticanju svojih sela da usvoje anarhokomunističku kulturu. Osobito se brzo počela mijenjati pozicija žena. Žene su organizirale anarhofeminističku skupinu Mujeres Libres kako bi pomogle u ostvarivanju ciljeva revolucije i osigurale da žene sudjeluju u prvim redovima borbe. Žene su se doslovno borile na fronti, priključujući se anarhističkim milicijama u držanju linije protiv fašista. Mujeres Libres organizirale su tečajeve o vatrenom oružju, škole, programe za brigu o djeci i isključivo ženske društvene grupe za pomaganje ženama u usvajanju vještina potrebnih za ravnopravno sudjelovanje u borbi. Članice Mujeres Libresa raspravljale su sa svojim muškim kolegama naglašavajući važnost ženskog oslobođenja kao nužnog dijela svake revolucionarne borbe. To nije bio manji problem koji treba riješiti nakon poražavanja fašizma.

U gradovima Katalonije društvena ograničenja nad ženama značajno su se smanjila. Po prvi put u Španjolskoj žene su mogle same, bez pratnje, hodati ulicama — a da se ne spominje to da su mnoge šetale noseći vojne uniforme i oružje. Anarhistkinje poput Lucije Sanchez Saornil pisale su o tome koliko im je bilo osnažujuće mijenjati represivnu kulturu, a i muški promatrači, od Georgea Orwella do Franza Borkenaua, zabilježili su promjenu uvjeta za žene u Španjolskoj.

U ustanku potaknutim argentinskim ekonomskim kolapsom 2001. godine, sudjelovanje u javnim skupštinama pomoglo je do tada apolitičnim ljudima izgraditi antiautoritarnu kulturu. Drugi oblik otpora javnosti, pokret piqueterosa, imao je velik utjecaj na živote i kulturu mnogih nezaposlenih. Piqueterosi su bili nezaposleni ljudi koji su maskirali lica i postavljali barikade, zatvarajući autoceste kako bi zaustavili protok kapitala ili su zadovoljavali svakodnevne potrebe uzimajući hranu iz supermarketa ili tražili potporua za nezaposlene. Osim tih aktivnosti, piqueterosi su organizirali i vlastitu antikapitalističku ekonomiju, uključujući škole, medijske skupine, trgovine za poklanjanje odjeće, pekare, ambulante i grupe za popravljanje kuća te gradnju infrastrukture poput kanalizacije. Mnoge grupe piqueterosa bile su povezane s Pokretom nezaposlenih radnika (MTD). Njihov se pokret već značajno razvio prije nego je u prosincu 2001. godine srednja klasa krenula na banke i na mnoge načine su bili prethodnica borbe u Argentini.

Dva volontera Indymedije koji su iz SAD-a i Britanije otputovali u Argentinu kako bi za zemlje engleskog govornog područja popratili pobunu, boravili su s grupom u susjedstvu Admiralte Brown, južno od Buenos Airesa[116]. Članovi te grupe, kao i mnogi piqueterosi u MTD-u, tek su se nedavno, zbog nezaposlenosti, uključili u aktivizam, ali njihove motivacije nisu bile isključivo materijalne – naprimjer, često su održavali kulturna i obrazovna događanja. Aktivisti Indymedije zabilježili su raspravu tijekom radionice održane u pekari MTD-a, gdje su članovi kolektiva raspravljali o razlikama između kapitalističke i antikapitalističke pekare. “Mi proizvodimo za naše susjede… i kako bismo naučili raditi nove stvari, kako bismo naučili proizvoditi za sebe”, objasnila je žena u pedesetim godinama. Mladić u Iron Maidenmajici dodao je: “Proizvodimo kako bi svi mogli bolje živjeti”. Ista skupina vodila je trgovinu odjećom Ropero, kao i mnoge druge projekte. Njome su upravljali volonteri i oslanjala se na donacije, iako su svi u tom području bili siromašni. Unatoč ovim izazovima, radila je dvaput mjesečno kako bi dijelila besplatnu odjeću ljudima koji si je nisu mogli priuštiti. Ostatak vremena volonteri su krpali staru odjeću koja je ostavljena. U odsutnosti motiva koji pokreću kapitalistički sustav, ljudi su bili ponosni na svoj posao pokazujući posjetiteljima koliko je odjeća dobro obnovljena unatoč oskudici materijala.

Ideal koji su piqueterosi njegovali uključivao je čvrstu posvećenost nehijerarhijskim oblicima organizacije i sudjelovanju svih članova, mladih i starih, u raspravama i aktivnostima. Žene su često prve odlazile na ulice i imale su značajnu ulogu u pokretupiqueterosa. Unutar ovih autonomnih organizacija mnoge su žene prvi put u svojim životima dobile mogućnost za sudjelovanje u donošenju većih odluka ili preuzimanje drugih dominantno muških uloga. U gore opisanoj pekari u kojoj se održavala radionica, mlada žena bila je zadužena za sigurnost, još jednu tradicionalno mušku ulogu.

Tijekom pobune u Oaxaci 2006. godine, kao i prije te nakon toga, urođenička kultura bila je izvorište otpora. Kako su prije kolonijalizma bili primjer suradničkog, antiautoritarnog i ekološki održivog ponašanja, urođenici su tijekom otpora u Oaxaci počeli njegovati i naglašavati dijelove svoje kulture suprotstavljene sistemu koji cijeni vlasništvo više nego život, potiče natjecateljstvo i dominaciju te iskorištava okoliš do njegova uništenja. Njihova sposobnost prakticiranja antiautoritarne i ekološki osviještene kulture — surađujući u duhu solidarnosti i prehranjujući se na malo zemlje koju su imali — povećala je potencijal njihova otpora, a time i vjerojatnost njihova preživljavanja. Otpor kapitalizmu i državi je, prema tome, i sredstvo zaštite urođeničkih kultura i prostor jačanja antiautoritarnog etosa. Mnogi od onih koji su sudjelovali u pobuni nisu bili urođenici, ali su bili pod utjecajem i nadahnuti urođeničkom kulturom. Tako je sam čin pobune omogućio ljudima biranje društvenih vrijednosti i oblikovanje vlastitih identiteta.

Prije pobune osiromašena država Oaxaca prodavala je svoju urođeničku kulturu kao robu za privlačenje turista i poduzeća. Važno okupljanje u urođeničkim kulturama, Guelaguetza, postalo je turistička atrakcija pod državnim sponzorstvom. No tijekom pobune 2006. godine, država i turizam gurnuti su na margine, a u srpnju su društveni pokreti organizirali Narodnu Guelaguetzu — ne za prodaju turistima, nego za vlastiti užitak. Nakon što su uspjeli spriječiti komercijalni događaj organiziran za turiste, stotine studenata iz grada Oaxace i ljudi iz sela diljem države počeli su organizirati vlastito događanje. Izradili su kostime i plesali plesove te pjevali pjesme iz svih sedam regija Oaxace. Na kraju se Narodna Guelaguetza pokazala kao veliki uspjeh. Svi su besplatno sudjelovali i mjesto održavanja je bilo prepuno ljudi. Bilo je više tradicionalnih plesova nego ikad u komercijalnim Guelaguetzama. Prije se događaj odvijao zbog novca, većina kojeg je išla u džepove sponzora i vlade, a sad je to postao dan dijeljenja, kao što je tradicionalno i bio. U samom srcu antikapitalističkog, pretežno urođeničkog pokreta bio je festival, slavljenje vrijednosti koje okupljaju pokret te oživljavanje urođeničkih kultura koje su uništavane ili svedene na egzotičnu robu za prodaju.

U vrijeme vraćanja Guelaguetza u urođeničku kulturu, što je bio dio podrške antikapitalističkoj pobuni i slobodnom društvu koje je težila stvoriti, druga tradicionalna proslava prilagođena je potrebama pokreta. Dan mrtvih, meksički praznik koji spaja urođeničku duhovnost s katoličkim utjecajem, 2006. godine se poklopio s vladinim nasilnim napadom na pokret. Neposredno prije 1. studenog policija i paravojska ubile su desetak ljudi, pa su mrtvi svima bili u svježem sjećanju. Crtači grafita dugo su imali važnu ulogu u pokretu u Oaxaci, prekrivajući zidove porukama mnogo prije nego što su ljudi zauzeli radio stanice kako bi dobili glas. Kad su se Dan mrtvih i jaka represija vlade u studenom preklopili, crtači su predvodili u prilagođavanju praznika u spomen mrtvima i u čast pokreta. Prekrili su ulice tradicionalnim tapetesima — šarenim muralima od pijeska, krede i cvijeća — ali oni su ovaj put sadržavali poruke otpora i nade ili prikazivali imena i lica svih ubijenih. Izradili su i skulpture kostura i oltare za svaku osobu koju su ubile policija i paravojska. Yescka, crtač grafita, opisao je to ovako:

Ove godine na Dan mrtvih tradicionalna svetkovina dobila je novo značenje. Zastrašujuća prisutnost federalne policije bila je u zraku — atmosfera tuge i kaosa prekrila je grad, ali uspjeli smo nadvladati svoj strah i gubitak. Narod je želio nastaviti s tradicijom, ne samo zbog svojih predaka, već i za sve one koji su pali u posljednjim mjesecima djelovanja pokreta.

Iako zvuči pomalo kontradiktorno, na Dan mrtvih u Oaxaci je najviše života. Održavaju se karnevali, ljudi odijevaju raznolike kostime, poput vragova i kostura prepunih šarenog perja. Paradiraju ulicama uz ples ili komične nastupe — ove godine sa sociopolitičkim obratom.

Nismo dopustili federalnoj policiji da nas spriječi u našem slavlju ili našem oplakivanju. Čitav turistički put u središtu grada, Macedonio Alcalá, bio je pun života. Svirala je prosvjedna glazba i ljudi su plesali te gledali stvaranje naših slavnih pješčanih murala zvanih tapetes. Posvetili smo ih svima ubijenima u pokretu. Izradi mozaika mogli su se pridružiti svi koji su željeli. Šarene boje izraz su naših mješovitih osjećaja represije i slobode, radosti i tuge, mržnje i ljubavi. Umjetnost i pjesme koje ispunjavaju ulicu stvorili su nezaboravan prizor koji je u konačnici našu tugu pretvorio u veselje.

Dok su umjetnost i tradicionalni festival imali ulogu u razvijanju slobodne kulture, sama borba, osobito barikade, bile su mjesto za okupljanje gdje se nadilazilo otuđenje i gdje su susjedi gradili nove odnose. Jedna žena opisala je svoje iskustvo:

Na barikadama je bilo svakakvih ljudi. Mnogi nam govore da su se tamo upoznali. Iako su bili susjedi, nisu se prije poznavali. Reći će čak: “Ranije nisam ni pričao sa svojim susjedom jer sam mislio da mi se ne sviđa, ali sada kada smo zajedno na barikadama, on je compañero”.

Dakle, barikade nisu bile samo prepreke za promet, već su postale mjesta na kojima su susjedi mogli čavrljati i stvarati zajednice. Barikade su postale način osnaživanja zajednica.

Diljem Europe na desetke autonomnih sela izgradilo je život izvan kapitalizma. Osobito u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, ova sela su izvan državne kontrole i pod malim utjecajem tržišta. Ponekad kupujući jeftinu zemlju, a često skvotirajući napuštena sela, te nove autonomne zajednice stvaraju infrastrukturu za slobodarski, komunitarni život i kulturu koja ide s njime. Ove nove kulture zamjenjuju nuklearnu obitelj mnogo širom, inkluzivnijom i fleksibilnijom obitelji okupljenom afinitetom i konsenzualnom ljubavlju, a ne krvnim vezama i posjedničkom ljubavlju; ukidaju rodnu podjelu poslova, oslabljuju dobne podjele i hijerarhiju te stvaraju komunitarne i ekološke vrijednosti i odnose.

Osobito zanimljiva mreža autonomnih sela nalazi se u planinama oko Itoiza u Navarri, dijelu Baskije. Najstarije od njih, Lakabe, u vrijeme pisanja teksta zauzeto je već dvadeset i osam godina, a u njemu živi tridesetak ljudi. Projekt iz ljubavi, Lakabe, propituje i mijenja tradicionalnu estetiku siromašnog sela. Podovi i putovi su prekrasni mozaici kamenja i pločica, a najnovija izgrađena kuća mogla bi biti i luksuzno odmaralište milijunaša — samo što su je sagradili ljudi koji tamo žive, a osmišljena je u harmoniji s okolišem, da bude osunčana i ne propušta hladnoću. Lakabe ima i zajedničku pekaru i blagovaonicu, gdje se obično odvijaju ukusne gozbe kojima prisustvuje čitavo selo.

Jedno od sela u okolici Itoiza, Aritzkuren, primjer je specifične estetike koja utjelovljuje drugačiju ideju povijesti. Prije trinaest godina šačica ljudi zauzela je selo koje je bilo napušteno preko pedeset godina. Otada su sve svoje nastambe izgradili od ostataka starih. Polovica Aritzkurena je i dalje u ruševinama, i polako se pretvara u šumu na obronku sat vožnje udaljenom od najbliže asfaltirane ceste. Ruševine su podsjetnik na porijeklo i osnovu živućih dijelova sela, a služe i kao skladišta za građevinski materijal koji će se koristiti za renovaciju. Novo značenje povijesti koja živi među tim gomilama kamenja nije ni linerano ni ignorantsko, nego organsko — tako što je prošlost čahura sadašnjosti i kompost za budućnost. Također je i postkapitalističko, nagovješćuje povratak zemlji i stvaranje novog društva na ruševinama staroga.

Još jedno od napuštenih i ponovno naseljenih sela, Uli, razišlo se nakon više od desetljeća autonomnog postojanja: ali zajednički uspjeh svih sela je ohrabrujuć, s pet od šest sela koja i dalje postoje. “Neuspjeh” Ulija pokazuje još jednu prednost anarhističke organizacije: kolektiv se može razići radije nego da zauvijek ostanu zaglavljeni u pogrešci ili potiskujući potrebe pojedinaca kako bi održali umjetno zajedništvo. Ova su sela, u svojim prethodnim inkarnacijama stoljeće ranije, propala jedino zbog ekonomske katastrofe i kapitalističke industrijalizacije. S druge strane njihovi članovi bili su zadržavani konzervativnim rodovskim sistemom koji je strogo provodila crkva.

U Aritzkurenu, kao i u drugim autonomnim selima diljem svijeta, život je istovremeno radišan i opušten. Stanovnici svu infrastrukturu moraju izgraditi sami i većinu toga trebaju stvoriti vlastitim rukama, pa ima mnogo posla. Ljudi ustaju ujutro i rade na svojim projektima ili se svi okupe oko nekog zajedničkog projekta, o čemu su odlučili na prethodnom sastanku. Nakon velikog ručka koji po principu rotacije jedna osoba kuha za sve, imaju čitavo poslijepodne za opuštanje, čitanje, odlazak u grad, rad u vrtu ili popravljanje kuća. Na neke dane nitko ne radi; ukoliko netko odluči preskočiti dan, nema osuđivanja, jer se na sastancima osigurava podjednaka raspodjela odgovornosti. U ovom kontekstu bliske povezanosti s prirodom, nepovredivosti ljudske slobode pomiješane s kolektivnim društvenim životom te miješanja rada i zadovoljstva, ljudi u Aritzkurenu nisu samo stvorili novi način života, nego etos primjenjiv na život u anarhističkom društvu.

Škola koju tamo grade snažan je simbol toga. Mnoga djeca žive u Aritzkurenu i drugim selima. Njihova okolina već im daje mnoštvo mogućnosti za učenje, ali postoji želja za formalnim obrazovanjem i prilikom za primjenjivanje alternativnih metoda poučavanja u projektu u kojem mogu sudjelovati djeca iz cijele regije.

Kao što primjer škole pokazuje, autonomna sela narušavaju stereotip hipi komune kao eskapističkog pokušaja stvaranja utopije u mikrosvijetu umjesto mijenjanja čitavog svijeta. Unatoč njihovoj fizičkoj izoliranosti, ova sela su veoma uključena u vanjski svijet te u društvene pokrete koji ga pokušavaju promijeniti. Stanovnici dijele svoja iskustva stvaranja održivih kolektiva s drugim anarhističkim i autonomim kolektivima diljem zemlje. Mnogi ljudi podijele godinu između sela i grada, uravnotežujući više utopijski život sa sudjelovanjem u postojećim borbama. Sela služe i kao utočište aktivistima koji trebaju odmor od stresnog gradskog života. Mnoga sela nastavljaju s projektima koji ih održavaju uključenima u društvene borbe; primjerice, jedno od autonomnih sela u Italiji pruža mirno utočište grupi koja prevodi radikalne tekstove. Jednako tako, sela u okolici Itoiza imaju veliku ulogu u dvadesetogodišnjem otporu protiv izgradnje hidroelektrane.

Već otprilike deset godina, počevši od zauzimanja Rale blizu Aritzkurena, autonomna sela oko Itoiza tvore mrežu, dijeleći oruđe, materijale, znanje, hranu, sjemenje i druga sredstva. Sastaju se periodično kako bi raspravili o uzajamnoj pomoći i zajedničkim projektima; stanovnici jednog sela svratit će do drugog, recimo na ručak, razgovor i kako bi dostavili još desetak grmova maline. Sudjeluju i u godišnjim okupljanjima stanovnika autonomnih zajednica iz čitave Španjolske kako bi razgovarali o procesu izgradnje održivih kolektiva. Na njima svaka grupa predstavlja problem koji nije znala riješiti, poput podjele odgovornosti ili provođenja odluka donesenih konsenzusom. Dok drugi kolektiv raspravlja o njihovom problemu, oni nude medijaciju grupama s drugačijim problemima pri čemu je poželjno da imaju iskustva pri njegovu rješavanju.

Sela Itoiza oduševljavaju, ali nisu jedina. Prema istoku, na aragonskim Pirenejima, na planini La Solana, nalazi se gotovo dvadeset napuštenih sela. U vrijeme pisanja sedam tih sela ponovno je naseljeno. Mreža između njih još je neformalna i mnoga sela nastanjuje tek nekoliko ljudi i u ranoj su fazi obnove, no svake se godine doseljava još ljudi i ubrzo bi to mogla postati veća mreža nego Itoiz. Mnoga od sela održavaju snažne veze sa skvoterskim pokretom u Barceloni i svi su ih pozvani posjetiti, pomoći im ili čak živjeti tamo.

Pod određenim okolnostima zajednica može potrebnu autonomiju za izgradnju novog oblika življenja zadobiti kupovanjem zemlje, a ne njenim zauzimanjem. Iako sigurnija, ova metoda stvara dodatni pritisak za proizvodnju i zarađivanje novca kako bi se preživjelo, ali on nije nužno koban. Longo Maï je mreža kooperativa i autonomnih sela pokrenuta u Baselu u Švicarskoj 1972. godine. Ime na provansalskom znači “neka dugo potraje” i do sada su ga opravdali. Prva Longo Maï kooperativa su farme Le Pigeonnier, Grange neuve, i St. Hippolyte, smještene u blizini sela Limans u Provansi. Tamo 80 odraslih ljudi i mnogo djece živi na 300 hektara zemlje, gdje se bave poljoprivredom, vrtlarenjem i uzgojem ovaca. Drže 400 ovaca, perad, zečeve, pčele i konje za rad; imaju garažu, talionicu, tesarsku i tekstilnu radionicu. Alternativna postaja Radio Zinzine emitira se iz kooperative već 25 godina. Stotine mladih prolazi i pomaže u kooperativi, usvajaju nove vještine pri čemu često ostvaruju prvi doticaj s komunitarnim životom ili neindustrijskom poljoprivredom i vještinama.

Od 1976. godine Longo Maï održava kooperativnu tkaonicu u Chantemerleu u francuskim Alpama. Koristeći prirodne boje i vunu od 10.000 pretežno lokalnih ovaca, izrađuju veste, majice, plahte i krpe za prodaju. Kooperativa je osnovala sindikat ATELIER, mrežu stočara i proizvođača vune. Tkaonica pomoću male hidroelektrane proizvodi vlastitu struju.

Također, u Francuskoj, blizu Arlesa, kooperativa Mas de Granier nalazi se na 20 hektara zemlje. Imaju polja sjena i maslina, tijekom dobre godine proizvode dovoljno maslinovog ulja i za druge Longo Maï kooperative. Dio je određen za organsko povrće, koje se svakog tjedna dostavlja redovitim korisnicima u široj zajednici. Nešto povrća se u kooperativinoj vlastitoj tvornici konzervira za čuvanje. Uzgajaju i žitarice za kruh, tjesteninu te hranjenje životinja.

U Zakarpatskoj Ukrajini, Zeleniy Hai, manja Longo Maï skupina pokrenuta je nakon pada Sovjetskog Saveza. Imaju škole jezika, tesarsku radionicu, farmu sa životinjama, tvornicu mlijeka i tradicionalnu glazbenu skupinu. Longo Maï mreža iskoristila je svoje resurse kako bi 1978. godine pomogla osnovati kooperativu u Kostarici, koja je osigurala zemlju za 400 seljaka bez zemlje koji su pobjegli od građanskog rata u Nikaragvi, omogućujući im da stvore novu zajednicu i brinu za sebe. Longo Maï kooperative postoje i u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, gdje proizvode vino, grade građevine koristeći lokalne, ekološki održive materijale, vode škole, itd. U gradu Baselu imaju uredsku zgradu koja služi za koordinaciju, informativni centar i kao mjesto za posjetitelje.

Dio poziva za kooperativnu mrežu, sastavljen 1972. godine u Baselu, glasi:

Što očekuješ od nas? Da se podredimo nepravdi i ludim prisilama ovoga svijetakako ne bismo bili isključeni, bez nade ili očekivanja?

Odbijamo nastaviti sudjelovati u toj nepobjedivoj bitci. Odbijamo igrati igru koja je već izgubljena, igru čiji je jedini ishod naša kriminalizacija. Ovo industrijsko društvo bez sumnje ide prema svojoj propasti i mi ne želimo sudjelovati.

Radije ćemo tražiti način za izgradnju naših života, za stvaranje naših vlastitih prostora, nešto za što nema mjesta u ovom ciničnom, kapitalističkom svijetu. Možemo pronaći dovoljno prostora u područjima zahvaćenim ekonomskom i društvenom depresijom, iz kojih mladi odlaze u sve većim brojevima, a ostaju samo oni koji nemaju drugog izbora.

Kako kapitalistička poljoprivreda postaje u sve većoj mjeri nesposobna hraniti svijet nakon katastrofa povezanih s klimom i zagađenjem, čini se gotovo neizbježnim da se velik broj ljudi mora preseliti natrag na zemlju kako bi stvorili održive i lokalizirane oblike poljoprivrede. Istovremeno, stanovnici gradova moraju razviti svijest o tome odakle im dolaze hrana i voda, a jedan od načina za to je posjećivanje i pomaganje selima.

Nastaviće se 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Anarhija je moguća (36) – Kako će nastati zajednički antiautoritarniekološki etos? [Tema: Anarhizam]

by admin time to read: 14 min
0