Piše: Peter Gelderloos
Svatko je svjestan vlastitih interesa i sposoban djelovati sebično na račun drugih ljudi, ali svi su svjesni i potreba ostalih, te sposobni djelovati velikodušno i nesebično. Ljudsko preživljavanje ovisi o velikodušnosti. Kada ti sljedeći put netko kaže da komunitarno, anarhističko društvo ne bi moglo funkcionirati jer su ljudi prirodno sebični, reci mu da bi trebao uskratiti hranu svojoj djeci, ne bi trebao pomagati roditeljima da ostvare dostojanstveno umirovljenje, donirati u dobrotvorne svrhe, pomagati susjedima ili biti susretljiv prema strancima, osim ako za to ne dobije naknadu. Je li se moguće osjećati ispunjeno u potpunosti živeći kapitalističku filozofiju? Naravno da ne. I nakon stotina godina gušenja, solidarnost i velikodušnost ostaju neophodni za ljudsku egzistenciju. Primjeri za to ne moraju se tražiti u radikalnim društvenim pokretima. Sjedinjene Države možda jesu na strukturalnoj razini najsebičnija svjetska nacija – najbogatija “razvijena” zemlja, ali imaju jedan od najnižih očekivanih životnih vjekova, jer će politička kultura radije dopustiti da siromašni umiru, nego im omogućiti zdravstvenu i socijalnu skrb. Ali čak je i u SAD-u lako pronaći institucionalizirane primjere dijeljenja koji čine bitan dio društva. Knjižnice nude povezanu mrežu milijuna besplatnih knjiga. Kvartovski roštilji okupljaju ljude kako bi dijelili hranu i uživali u međusobnom društvu. Kakvi primjeri bi mogli nastati izvan ograničavajućih okova države i kapitala?
Monetarne ekonomije postoje tek nekoliko tisuća, a kapitalizam nekoliko stotina godina. Potonji se pokazao prezira vrijedan, vodeći do najvećih ekonomskih nejednakosti, najveće masovne gladi i najgoreg distributivnog sustava u svjetskoj povijesti – iako je, skidamo kapu, proizveo mnogo divnih spravica. Ljude bi moglo iznenaditi koliko su drugi tipovi ekonomija ranije bili učestali i u kojoj se mjeri razlikuju od kapitalizma.
Jedan od tipova ekonomije koji su ljudi nanovo razvijali na svakom kontinentu jest ekonomija darivanja. U tom sustavu, ako ljudi nečega imaju više nego što im je potrebno, to poklanjaju. Ako ne pripisuju vrijednost, ne računaju dug. Sve što osobno ne koristiš može se pokloniti nekome drugome, a što više poklanjaš, potičeš velikodušnost i jačaš prijateljstva koja i tebe obasipaju poklonima. Mnoge ekonomije darivanja trajale su tisućama godina i pokazale se mnogo učinkovitijima u zadovoljavanju potreba svih sudionika. Kapitalizam možda jest drastično povećao produktivnost, ali u koju svrhu? Na jednoj strani tipičnog kapitalističkog grada netko umire od gladi, dok na drugoj netko jede kavijar.
Zapadnjački ekonomisti i politolozi prvotno su smatrali da su mnoge ekonomije darivanja zapravo trampe; protokapitalistički sustavi razmjene bez uspostavljene valute: “Dat ću ti jednu ovcu za dvadeset komada kruha.” Ta društva obično sebe ne bi tako opisala. Kasnije su antropolozi koji su otišli živjeti u takva društva i bili u mogućnosti odbaciti kulturalnu pristranost, Europljanima pokazali da su mnoga od tih društava uistinu ekonomije darivanja u kojima ljudi namjerno ne pamte tko kome koliko duguje, kako bi poticali društvo darežljivosti i dijeljenja.
Ti antropolozi možda nisu znali da ekonomije darivanja nikada nisu bile u potpunosti ugušene na Zapadu; zapravo su se učestalo pojavljivale unutar pobunjeničkih pokreta. Anarhisti u SAD-u danas također ističu želju za odnosima temeljenima na velikodušnosti i jamstvu da će svačije potrebe biti zadovoljene. U brojnim gradovima anarhisti održavaju Really Really Free Markets (Stvarno stvarnobesplatne tržnice) – zapravo buvljake bez cijena. Ljudi donose dobra koja su izradili ili stvari koje više ne trebaju te ih besplatno daju prolaznicima i drugim sudionicima, ili pak razmjenjuju vještine. Na jednoj besplatnoj tržnici u Sjevernoj Karolini svakog mjeseca:
dvije stotine ljudi i više, svih životnih poziva, nađu se u središtu našega grada. Donesu sve od nakita do drva za ogrjev da ih poklone i uzmu što god žele. Na nekim štandovima nudi se i popravljanje bicikala, šišanje ili čak čitanje tarota. Ljudi odlaze s okvirima za krevet i starim računalima, a ako ih nemaju kako prevesti, na raspolaganju su volonteri vozači. Novac se ne izmjenjuje i nitko se ne cjenka oko vrijednosti predmeta ili usluga, nitko se ne srami zato što oskudijeva. Suprotno vladinim odredbama, ne plaća se pristojba za korištenje javnog prostora, niti je itko “organizator”. Ponekad se pojavi limena glazba, nekad nastupa lutkarska trupa ili se igraju društvene igre. Na periferiji se vode razgovori i igraju igre, te svatko dobije tanjur tople hrane i vrećicu besplatnih namirnica. S grana i greda vise transparenti s natpisima “za zajedničku dobrobit, a ne gazde i birokraciju” i “ni jefes, ni fronteras” (nap. prev. “bez šefova, bez granica”); na prostrtom pokrivaču raširena je radikalna literatura, ali to nisu ključni dijelovi događanja – to je društvena institucija, a ne demonstracija.
Zahvaljujući našoj mjesečnoj Besplatnoj tržnici, svatko iz našega grada upoznat je s primjerom anarhističke ekonomije. Za nas manjih ili nikakvih primanja život je nešto lakši, a odnosi se razvijaju u prostoru u kojem su društvena klasa i novčana sredstva barem privremeno nebitni.
Tradicionalno društvo Semaija u Maleziji temelji se na poklanjanju prije nego na trampi. Nismo mogli pronaći iskaze o njihovom društvu koje bi zabilježili sami Semai, ali Robertu Dentanu, zapadnjačkom antropologu koji je neko vrijeme živio s njima, objasnili su kako funkcioniraju. Dentan navodi da je “sustav Semaijske distribucije hrane i usluga jedan od najznačajnijih vidova povezanosti članova zajednice… Semaijske ekonomske razmjene više su poput Božićnih nego komercijalnih razmjena. Smatrano je punanom ili tabuom da članovi zajednice računaju vrijednost danih ili dobivenih poklona. Neka od uobičajenih pravila dobrog ponašanja uključivala su dužnost dijeljenja svega što imaju, a ne trebaju u tom trenutku, te dužnost dijeljenja s gostima i bilo kime tko zatraži. Ne dijeliti ili uskratiti bilo je tabu, ali isto tako i zatražiti više nego što netko može dati.
Mnoga su druga društva također distribuirala i razmjenjivala viškove kao poklone. Osim društvene kohezije i užitka koji se dobiva dijeljenjem sa zajednicom bez gramzljivog vođenja evidencije, ekonomija darivanja može se opravdati i osobnim interesima. Često osoba ne može sama potrošiti sve što proizvede. Ulovljeno meso pokvarit će se prije nego bi ga mogla svog pojesti. Oruđe, poput pile, većinu bi vremena ležalo nekorišteno ukoliko bi bilo u vlasništvu jedne osobe. Smislenije je podijeliti većinu mesa ili dijeliti pilu sa susjedom, jer se na taj način osiguravaš da će u budućnosti oni dijeliti hranu i oruđe s tobom – time osiguravajući pristup većoj količini hrane i oruđa te bogaćenje i tebe i susjeda, a da nitko ne mora nikoga iskorištavati.
Doduše, na temelju onoga što znamo, članovi ekonomija darivanja vjerojatno ne bi svoje djelovanje opravdavali argumentima o svom proračunatom interesu, nego moralnim shvaćanjima po kojima je dijeliti ispravno. Napokon, ekonomski višak rezultat je određenog načina gledanja na svijet: to je društveni izbor, a ne materijalna neminovnost. Društva moraju izabrati hoće li raditi više nego što moraju kako bi računala vrijednost, ili pak trošiti isključivo nužan minimum za preživljavanje, a ostatak svojih proizvoda prepustiti zajedničkom spremištu kojim upravlja rukovodeća klasa. Čak i ako se lovačkoj ili sakupljačkoj skupini posreći, i vrate se s velikom količinom hrane, nema viškova ako smatraju normalnim podijeliti je sa svima, počastiti se velikom gozbom ili pozvati susjednu zajednicu na zabavu sve dok se sva hrana ne pojede. Tako je svakako zabavnije nego mjeriti kilograme hrane i računati koliki smo postotak zaradili.
Što se tiče besposličara, čak i kad ljudi ne računaju vrijednost poklona i platnu bilancu, primijetit će kad netko uporno odbija dijeliti ili doprinijeti grupi, kršeći tako običaje društva i osjećaj uzajamne pomoći. Takvi ljudi postupno će narušiti svoje odnose i propustiti neke od ljepših prednosti života u zajednici. Čini se da u svim poznatim ekonomijama darivanja čak i najljenijim ljudima nikada nije odbijena hrana – u oštrom kontrastu s kapitalizmom – jer hranjenje nekoliko besposličara nebitan je izdatak društvenih resursa, osobito u usporedbi s ugađanjem pohlepnoj eliti našeg društva. Gubljenje male količine resursa daleko je poželjnije od gubljenja samilosti i ostavljanja ljudi da umru od gladi. U ekstremnijim slučajevima, da su članovi takvih društava naporni paraziti, koji pokušavaju monopolizirati resurse ili prisiliti druge da rade za njih – drugim riječima, da se ponašaju poput kapitalista – bili bi isključeni ili čak protjerani iz društva.
Neka nedržavna društva imaju poglavice koji obavljaju ritualne uloge, obično vezane uz davanje poklona i raspodjelu resursa. Zapravo, termin “poglavica” može biti varljiv jer su postojala brojna ljudska društva koja su imala ono što Zapad naziva “poglavicama”, a u svakome od tih društava ta je uloga predstavljala nešto drugačije. U mnogim društvima poglavice nisu imale nadmoć: bili su zaduženi za posredovanje kod sporova ili provođenje rituala te se očekivalo da budu darežljiviji od svih ostalih. U konačnici su radili više, a imali manje osobnog bogatstva od ostalih. Jedno istraživanje pokazalo je da je uobičajen razlog svrgavanja ili protjerivanja poglavice bio taj što nije smatran dovoljno darežljivim.
