Anarhija je moguća (7) – Nisu li ljudi prirodno skloni ratu? [Tema: Anarhizam]

| September 19, 2014 | 0 Comments

_Faslane_408973c

Piše: Peter Gelderloos

Politički filozofi poput Thomasa Hobbesa i psiholozi poput Sigmunda Freuda pretpostavljali su da civilizacija i vlast obuzdavaju ono što su vidjeli kao ljudske ratničke i okrutne instinkte. Predstavljanja ljudskog podrijetla koja pruža popularna kultura, poput prvih scena filma 2001: Odiseja u svemiru ili ilustracija hipermaskulinih špiljskih ljudi koji se bore s mamutima i tigrovima u dječjim knjigama, daju sliku koja može biti uvjerljiva poput sjećanja: rani ljudi morali su se boriti međusobno i s prirodom kako bi preživjeli. Ali, da su rani ljudi bili toliko skloni ratu i prolijevanju krvi kako ih prikazuje naša mitologija, jednostavno bi izumrli. Bilo koja vrsta s reproduktivnim ciklusom od 15 do 20 godina koja obično dobiva po jednog potomka, jednostavno ne može preživjeti ukoliko im je vjerojatnost umiranja u bilo kojoj godini veća od nekoliko posto. Bilo bi matematički nemoguće da Homo sapiens preživi navodnu bitku s prirodom i jednog s drugim.

Anarhisti već dugo tvrde da je rat proizvod države. Neka antropološka istraživanja prikazuju mirna nedržavna društva, a rat među drugim nedržavnim društvima bio je tek malo više od grubog sporta, s malo žrtava. Država je, naravno, našla svoje branitelje, koji su nakanili dokazati da je rat zapravo neizbježan i prema tome nije krivnja određenih opresivnih društvenih struktura. U svojoj monumentalnoj studiji War before Civilization (Rat prije civilizacije) Lawrence Keeley prikazuje da se od velikog uzorka nedržavnih društava veliki dio upuštao u agresorsko ratovanje, a velika većina upuštala se barem u obrambene ratove. Samo manjina nikada nije ulazila u rat, a nekoliko ih je napustilo domove kako bi ga izbjegli. Keeley je pokušao ljude prikazati kao ratnike, iako njegovi spisi pokazuju da ljudi mogu izabrati čitav spektar ponašanja — uključujući ratovanje, izbjegavanje rata, ali i obranu od agresora, potpuno nepoznavanje rata te toliku odbojnost prema ratu da će radije napustiti domove nego se boriti. Suprotno naslovu, Keeley je dokumentirao rat nakon civilizacije, a ne prije. Glavni dio njegovih podataka o nezapadnim društvima potječe od istraživača, misionara, vojnika, trgovaca i antropologa koji su svijetom jahali valovima kolonizacije, dovodeći teritorijalne konflikte i etničke sukobe do ranije nezamislivih razina kroz masovno porobljavanje, genocid, invazije, propovijedanje, te uvođenje novog oružja, bolesti i opojnih supstanci. Nepotrebno je isticati da je utjecaj civilizacije kolonizatora generirao ratove na marginama. Keeleyeva studija kao ratnička društva prikazuje ona društva koja su do tada stotinu godina bila mirna, ali su prognana sa svoje zemlje, i imajući opciju umrijeti od gladi ili upasti na susjedni teritorij, izabrala potonje. Činjenica da je u uvjetima globalnog kolonijalizma, genocida i porobljavanja ijedno društvo ostalo miroljubivo, dokazuje da ljudi, ako to doista žele, mogu biti miroljubivi i u najgorim uvjetima. Ne tvrdim da u takvim uvjetima ima išta loše u borbi protiv agresora! Rat možda jest rezultat prirodnog ljudskog ponašanja, ali je i mir. Nasilje je svakako postojalo prije države, ali država je ratovanje i dominaciju razvila do neviđenih razina. Kao što je jedan kritičar istaknuo, “rat je zdravlje države”. Nije slučajnost da su institucije moći naše civilizacije – mediji, akademija, vlada, religije – pretjerano isticali utjecaj rata i umanjivali mogućnost mira. Tim institucijama u cilju je da ratovi i okupacije traju; profitiraju na njima, pa su pokušaji stvaranja miroljubivijeg društva prijetnja njihovom postojanju.

Jedan od takvih pokušaja je mirovni kamp Faslane, posjed pokraj škotske mornaričke baze Faslane u kojoj drže nuklearne projektile “Trident”. Mirovni kamp je izraz težnje za miroljubivim društvom organiziranim na anarhističkim i socijalističkim principima. Faslane kontinuirano postoji od 1982. godine i sada je dobro uređen, s toplom vodom i kupaonicama, zajedničkom kuhinjom i dnevnom sobom te 12 prikolica u kojima su smješteni stalni stanovnici i gosti. Mirovni kamp je polazišna točka za prosvjede u kojima ljudi blokiraju ulice, zatvaraju rampe i čak ulaze u bazu kako bi sabotirali njezin rad. Oživljeno mirovnim kampom, postoji široko protivljenje javnosti mornaričkoj bazi te su i neke škotske političke stranke tražile da se ona zatvori. U rujnu 1981. skupina velšanki pokrenula je sličan kamp, javni ženski mirovni kamp Greenham, pokraj RAF-ove (Royal Air Force — Kraljevsko ratno zrakoplovstvo) baze u Berkshireu u Engleskoj, pune projektila. Žene su prisilno eviktirane 1984. godine, ali odmah su ponovno okupirale prostor, a 1991. uklonjeni su posljednji projektili. Kamp je ostao do 2000. godine, kada su žene dobile dopuštenje postaviti komemorativni centar.

Ovi mirovni kampovi donekle su slični komuni Život i rad, najvećoj tolstojevskoj komuni. Bila je to poljoprivredna komuna koju su 1921. godine u blizini Moskve osnovali ljudi koji su slijedili pacifistička i anarhistička učenja Lav Tolstoja. Njezini članovi, kojih je na vrhuncu bilo gotovo tisuću, bili su u sukobu sa sovjetskom vlasti jer su odbijali služiti vojsku. Zbog toga je vlast 1930. godine zatvorila komunu, ali tijekom njezinog postojanja sudionici su stvorili veliku samoorganiziranu zajednicu u miru i otporu.

Pokret katoličkih radnika započeo je 1933. u SAD-u kao odgovor na Veliku depresiju, ali danas su mnoge od 185 zajednica Katoličkih radnika diljem Sjeverne Amerike i Europe usmjerene na protivljenje militarizmu vlade i stvaranju temelja za miroljubivo društvo. Neodvojiva od njihovog protivljenja ratu je njihova predanost društvenoj pravdi, što je vidljivo po javnim kuhinjama, skloništima i drugim projektima za pomoć siromašnima koji su dio svake kuće Katoličkih radnika. Iako kršćani, Katolički radnici kritiziraju crkvenu hijerarhiju i promiču toleranciju prema drugim religijama. Također su i antikapitalisti, propovijedaju dobrovoljno siromaštvo i “distributivni komunitarizam; neovisnost kroz poljoprivredu, zanatstvo i primjerenu tehnologiju; radikalno novo društvo gdje se ljudi mogu osloniti na plodove vlastitog truda i rada; udruženja uzajamnosti s osjećajem pravde za rješavanje konflikata.” NekiKatolički radnici čak se nazivaju kršćanskim anarhistima. Zajednice Katoličkih radnika, koje služe kao komune ili centri za pomoć siromašnima, često su baza za proteste i direktne akcije protiv vojske. Katolički radnici ulazili su u vojne baze kako bi sabotirali oružje, ali nakon toga bi pričekali policiju i namjerno išli u zatvor kao daljnji čin prosvjeda. Neke od njihovih zajednica također su pružale utočište žrtvama rata, poput onih koji su preživjeli mučenje i pobjegli od posljedica SAD-ovog imperijalizma u drugim zemljama.

Koliko miroljubivo društvo bismo mogli stvoriti da nadiđemo ratobornost vlada i uspostavimo nove norme u našoj kulturi? Semai, poljoprivrednici u Maleziji, jedan su od pokazatelja. Njihova stopa ubojstava je samo 0.56/100,000 godišnje, u usporedbi s 0.86 u Norveškoj, 6.26 u SAD-u i 20.20 u Rusiji. To je možda povezano s njihovim načinom odgoja djece: Semai tradicionalno ne udaraju svoju djecu i poštovanje prema autonomiji djece norma je u njihovom društvu. Jedna od rijetkih situacija kada se odrasli Semai upliću je kada se djeca posvađaju ili potuku – odrasli koji su u blizini tada će zgrabiti djecu i odvesti ih njihovim kućama. Čini se da su glavne sile koje održavaju miroljubivost Semaija naglasak na učenju samokontrole i velika važnost javnog mišljenja u kooperativnom društvu.

Prema zapadnjačkom antropologu Robertu Dentanu koji je živio s njima, “u Semaijskom društvu ima malo nasilja. Izgleda, štoviše, da ih nasilje užasava. Semai na silu ne odgovara silom, već pasivnošću ili bijegom. Ipak, nisu razvili institucionaliziran način prevencije nasilja – bez društvene kontrole, bez policije i sudova. Semai nekako automatski uči da svoje agresivne impulse uvijek drži čvrsto na uzdi.” Semai su prvi put sudjelovali u ratu kad su ih Britanci regrutirali da se bore protiv komunističke pobune ranih 1950.-ih. Jasno je da ratovanje nije neizbježnost i svakako nije ljudska potreba: ono je posljedica političkog, društvenog i ekonomskog uređenja, a ta uređenja sami stvaramo.

nastaviće se

Tags: , , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Anarhija je moguća (7) – Nisu li ljudi prirodno skloni ratu? [Tema: Anarhizam]

by admin time to read: 5 min
0