Andrićev roman Gospođica

| March 23, 2015 | 0 Comments

1278144_Oslobodjenje

Piše: Muharem Bazdulj

Roman Gospođica spada među potcenjenija Andrićeva dela. Koliko god je skoro konsenzualno prihvaćeno kako je to pre svega roman o škrtosti, strasti za sticanjem novca, pohlepi, čini se da to nije sasvim tačno. škrtost u njemu služi kao maska, a prava tema je nepolitičnost. gospođicaje roman o nepolitičnosti, o nepolitici kao sudbini

Ima kod Valtera Benjamina, u eseju Razgovori sa Brehtom, jedna misao koja mi često pada na pamet u kontekstu Andrićeve Gospođice. Radi se zapravo o jednoj Brehtovoj rečenici, izrečenoj u razgovoru između njega i Benjamina, trećeg jula 1938. uveče. Razgovarali su VB i BB o Bodleru, a potonji je u nekom trenutku kazao: “Nisam protiv asocijalnog, ja sam protiv nesocijalnog.” U raspravama o književnosti i politici, krajnosti su vrlo česte. S jedne strane je larpurlartistički ekstrem prema kome je jedina zajednička stvar politici i poeziji (koja metaforski može da “pokriva” cijelo polje lijepe književnosti) početni slog, odnosno prva dva slova. S druge strane je onaj u nekim krugovima pomodan teoretsko-ideološki stav prema kome je svako napisano slovo (i) dnevnopolitička činjenica. Andrićev stav možemo, čini mi se, da naslutimo na tragu parafraze citirane Brehtove misli. Nije problem, ni u književnosti ni u životu, biti apolitičan ili antipolitičan, problem je biti – nepolitičan. Upravo je Gospođica roman o nepolitičnosti, o nepolitici kao sudbini takoreći.

RAT I MIR: Osim četrdesete godišnjice smrti, ove godine pada još jedna “okrugla” godišnjica vezana za život i djelo Ive Andrića. Riječ je o sedamdesetoj godišnjici prvog objavljivanja tri njegova najopsežnije knjige: Travničke hronike, Na Drini ćuprije i Gospođice. Poznato je da je Andrić prije Drugog svjetskog rata u književnosti bio poznat kao pjesnik i pripovjedač, donekle i kao esejista, no da romansijer nije bio. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, međutim, za nešto više od tri godine koliko je proveo živeći u okupiranom Beogradu povučenim životom, uspio je da napiše tri romana. Sva tri zapravo završavaju informacijama o vremenu pisanja ili njegovog kraja. Na kraju Travničke hronike stoji: “U Beogradu, aprila meseca, 1942. god.”. Na kraju Na Drini ćuprije stoji “Beograd, juli 1942 – decembar 1943.” Na kraju Gospođice stoji “Beograd, decembra 1943 – oktobra 1944. g.”. Važnost ovih informacija ne treba prenebregnuti. Endru Vahtel ih čak drži integralnim dijelovima romana.

Analizirajući kraj Travičke hronike, onu “dobru pobedničku tišinu” nastalu nakon likujućih riječi starog bega Teskeredžića o tome kako će sve “opet biti kao što je, po božjoj volji, oduvijek bilo”, Vahtel najprije kaže da bi se čitaocima, zbog važnosti posljednjih riječi, moglo učiniti da je lokalno stanovništvo u pravu, a zatim nastavlja da ono Andrićevo “U Beogradu, aprila meseca, 1942. god.” predstavlja završnu tvrdnju izrečenu glasom autora koja, između ostalog, pokazuje koliko begovi i ostali mještani nisu bili u pravu, odnosno da sugeriše kako je istorija naposljetku ipak sustigla Travnik. Na sličan način funkcionišu i završne informacije na kraju Ćuprije i Gospođice. Dok prvi roman nastaje nekako u isto vrijeme dok četiri stotine kilometara zapadno, u endehazijskom Zagrebu, Krleža vodi svoj dnevnik o Staljingradskoj bici, drugi je pisan u vrijeme kad je globalni tok rata zapravo prelomljen, a završen je u mjesecu oslobođenja Beograda. Već 1945. godine – u martu, avgustu i novembru – sva tri romana će biti objavljena: Na Drini ćuprija i Travnička hronika u Beogradu, a Gospođica u Sarajevu.

ŽENSKI TVRDIČLUK: Gospođica spada među potcijenjenije Andrićeve duže proze. U poređenju sa Ćuprijom i Hronikom, ona je značajno kraća, ali je istovremeno – žanrovski gledano – vjerovatno “najklasičniji” roman u Andrićevom opusu uopšte. Mopasanovski koncentrisan na “jedan život”, od početka do kraja, Andrić se u Gospođici poigrao sa jednim od najpostojanijih arhetipova u istoriji književnosti, likom tvrdice koji se “od Plauta, Šekspira, Bena Džonsona, Molijera i Balzaka povlači evropskom dramom i romanom” (Kiš). Andrićev novumunutar ove velike tradicije jest prvenstveno u tome što je lik tvrdice kod njega – žena. Ipak, koliko god je skoro konsenzualno prihvaćeno kako je Gospođica prije svega roman o škrtosti, strasti za sticanjem novca, pohlepi, čini mi se da to nije sasvim tačno. Škrtost u njemu služi kao maska, a prava tema je – nepolitičnost.

U već citiranom predgovoru za jedno francusko izdanje Gospođice, Kiš, reklo bi se, naslućuje da u Gospođici postoji nešto što bi se moglo nazvati hidden agenda. Vidi se to iz ovog fragmenta: “Roman Gospođica, međutim stoji na izvestan način po strani od ostalih Andrićevih dela; u njemu se buka istorije najmanje čuje. Aneksija Bosne, ubistvo nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu, austrijska okupacija, oslobodilački ratovi Srbija, porazi i pobede, stradanja bližnjih, sve to jedva dopire do Gospođice. Ona je opijena jednom jedinom strašću – sticanjem. Pitam se – ukoliko se sme govoriti o namerama pisca – nije li Andrić uzeo temu tvrdičluka kako bi, u velikim skraćenjima i u brzom smenjivanju slika, mogao da prikaže, kroz suženu svest svoje junakinje, jednu istorijskim zbivanjima bogatu epohu koja prolazi pred nama kao panoramski snimak.” Ograđujući se principijelnom sumnjom u pravo da se nagađaju namjere pisca, Kiš ipak iznosi tezu da iza očigledne teme tvrdičluka postoji skrivena (i važnija?) tema. Ne bih, međutim, rekao da je tu riječ o želji da se tek tako prikaže jedna istorijskim zbivanjima bogata epoha u formi panoramskog snimka. Ključna je tu zapravo “sužena svest junakinje”. Andrića zanima je li moguće nepolitički živjeti prije “povratka ljudi iz istorije”.

KAO SAMA NA SVETU: Odmah poslije očeve smrti, još kao djevojčica, Rajka Radaković se otuđila od društva. Nakon što nam to ukratko opiše, Andrićev narator dodaje: “Jer ko se sam odvoji od društva, društvo ga isključi bez žaljenja i bez mnogo nutkanja i još se pobrine da mu zauvek onemogući povratak, sve da se i predomisli.” Kad poodaraste i postane punoljetna te takoreći glava svoje male porodice, Rajka u jednom trenutku odluči da smanji sve izdatke u dobrotvorne svrhe. Porodični prijatelj savjetuje je da se predomisli: “Nemoj tako, Rajka; nije čovjek sam na svijetu; ne može se mimo ljudi.”

Usput, kad je riječ o Rajkinom odbijanju da daje milostinju prosjacima, vrijedi citirati još nekoliko Andrićevih rečenica iz romana koje dobro skiciraju njegovo osjećanje vlastitog svijeta: “To prosjačenje kod nas nema isti smisao i jednako značenje kao u zemljama Zapadne Evrope. Njihovi su prosjaci često poročni ljudi, paraziti i varalice, koji traže svoje žrtve, dok su naši (bar po našim istočnjačkim shvatanjima) i sami žrtve, stvorenja koja nose na svojim leđima neminovni deo društvene bede i tim samim bivaju svačiji verovnici i imaju svoj deo u sreći srećnih i bogatstvu bogatih. Prosjačenje kod nas ima (ili je imalo) svoje objašnjenje, u najužoj vezi sa našim građanskim i čaršijskim shvatanjem ljudske sudbine i našim načinom života i sticanja. Ono predstavlja neku nužnu, drevnu i ustaljenu izmenu između onih koji imaju i mogu i onih koji su unesrećeni i potrebiti, prirodan i usvojen način dopunjavanja i ispravljanja onog što se drukčije nije moglo ili nije umelo ispraviti. Stoga je ono, po prećutnoj, drevnoj konvenciji, smatrano kao blagotvorno i opravdano, podjednako potrebno onima koji daju kao i onima koji primaju.” Analiza ovog kratkog pasusa zavređuje poseban tekst. Ovdje, međutim, treba barem ukazati da se iz Andrićeve perspektive mi i Zapadna Evropa temeljno razlikujemo. Ispravljanje društvenih nepravdi (da ne kažem krivih Drina) ne može se prepustiti apstrakciji sistema, to je nešto u čemu svi valja pojedinačno da učestvujemo. To je kod nas (po našim istočnjačkim shvatanjima) jedan od onih faktora kohezije koji od niza atomizovanih pojedinaca i stvara zajednicu,društvo. Onaj ko se iz bilo kojeg razloga, bila to škrtost ili nekakav (pseudo)elitistički doživljaj sebe samog, ideja da je moguće “delegirati” neku instituciju da (kao bedel, rekao bi Andrić) uzme na sebe naše pojedinačne obaveze, ko, dakle, hoće da se isključi iz ove “drevne i ustaljene izmene” taj je istupio iz domena politike.

NEPODNOŠLJIVA MISAO: Suština Rajkine nepolitičnosti iskazuje se u kontekstu Sarajevskog atentata i Prvog svjetskog rata, što je valjda i logično u romanu pisca koji je još deset godina prije nego je sjeo da piše Gospođicu izrekao programski stav: “I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine.” Prva Rajkina reakcija na vijest da je “srpsko momče neko” ubilo austro-ugarskog prestolonasljednika jest: “Sve se to nje ništa ne tiče.” Malo kasnije, Andrić elaborira: “Nepodnošljiva joj je misao da njen posao i njen interes mogu da budu vezani za te stvari, uslovljeni nečim što je potpuno izvan njene vlasti, da i ona mora da deli zlu sudbinu neke zajednice.” Pročitajmo pažljivo ovu rečenicu. Možemo je čak i skratiti, izostaviti onaj umetnuti dio. Ključ je u sljedećem: Nepodnošljiva joj je misao da i ona mora da dijeli zlu sudbinu neke zajednice. Ne zaboravimo, to piše čovjek koji je svojevoljno odlučio da dijeli zlu sudbine neke zajednice. Upravo iz tog razloga on godine okupacije i provodi u Beogradu, a da to nije morao, odnosno da ga na to nije tjerala nikakva vanjska sila. Nije on 1941. godine, nakon što je Treći rajh razbucao Jugoslaviju, morao da se vrati u Beograd; mogao je diplomatski da landara i uživa po neutralnoj Švajcarskoj. Andrić se tu, međutim, sjetio Helderlina i one njegove da pjesnik treba da ide s narodom. Ovako je svoju odluku tridesetak godina kasnije objasnio Ljubi Jandriću: “Sam sebi zadao sam tvrdu veru: poći ćeš i ti sa svojim narodom. Pre ćeš umreti nego uraditi drugačije! Pisac koji želi da piše o svom narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova reč i njegovo delo.” Dijeliti sudbinu neke zajednice, u tome je srž svakog pravog političkog izbora. Po tome što joj je takva misao nepodnošljiva, Rajka se potvrđuje kao nepolitična osoba.

IDIOTSKA NOĆ: Jedna od najbanalnijih etimoloških vulgarizacija jest ona kakva se kod nas često dade čuti kad se govori o riječi “idiot”. Da, starogrčko idiotes je označavalo nekoliko stvari od kojih nijedna nije direktno referirala na glupost. Idiot je onomad bio neko bez prave profesije, odnosno bez profesionalnih vještina ili pak osoba nezainteresovana za javne djelatnosti, za živote drugih, za polis, politiku u širem smislu, osoba koju interesuju samo njene privatne stvari. U tom smislu, Rajka jest idiot. U smislu dnevnopolitičkog pragmatizma, međutim, a to se ovdje često smatra vrhunskim dometom političkog mišljenja, ona uopšte nije autistična. Otud i crna zastava na kući i magazi nakon Sarajevskog atentata da se spriječi odmazda, otud i konsultacija sa Pajerom, direktorom Banke Union. Na još nekoliko mjesta, međutim, Andrić jasno ocrtava razmjere njene nepolitičnosti. Evo karakterističnog primjera: “Ona nije uopšte ni u mislima učestvovala u sudbini svojih sugrađana, ni onih koji su zbog svog srpskog porekla ili svojih uverenja bili podvrgnuti od prvog dana progonima svake vrste, ni onih drugih koji su otvoreno ili prećutno bili na strani državne vlasti i koji su sada uviđali da ta lojalnost ne traži samo bučne najave i manifestacije, nego i žrtve i u krvi i u novcu i u imanju. Uopšte, za Gospođicu je sve ovo što se dešavalo, ovde i po širokom svetu, bilo tuđe, daleko i nestvarno. Politički sukobi i prelomi od opšteg značaja, velike bitke na istoku i zapadu Evrope, sve su to za nju bili samo krupni naslovi na prvoj strani dnevnih listova. Sve je to stajalo po strani kao tamne nejasne mase između kojih je ona hladno i oprezno birala čistine i nalazila puteve za svoje interese.” Na jednoj strani potpuna ravnodušnost za sudbine sugrađana, na drugoj strastvena i pažljiva briga za sopstveni interes – može li kontrast uopšte da bude jasniji?

Uskoro će je istorija, međutim, natjerati da se, barem donekle, suoči sa istinom. Kad dođe do propasti Austro-Ugarske i kad njena zajednica čiju zlu sudbinu nije željela da dijeli to počne da slavi, Rajka će postati žrtva: “Ona nije znala da nasilje i nepravda izazivaju osvetu, a da je osveta slepa i da je oni na koje se ona obori uvek podnose kao najcrnju nepravdu, isto kao što nije znala da se i u najpravednijoj kazni uvek pridruže zavist i urođena ljudska zluradost. Nije znala uopšte ništa ni o nasilju ni o nepravdi ni o kazni ni o osveti, ali je videla jasno da se nalazi na strani koja je gonjena i koja štetuje.”

CRNO-BELI SVET: Mogao je Andrić i da završi Gospođicu s krajem Prvog svjetskog rata i sa rušenjem Rajkinih iluzija. Bila bi to i u tom slučaju proza dovoljno duga da bude krštena kratkim romanom. Ipak, on će da ispiše još tri poglavlja koja se bave Rajkinim životom u Beogradu od 1919. do 1935. godine. Ovaj završni dio, završna trećina romana, najviše je napisana, čini mi se, zbog lika Jovanke. Andrić, naime, ne želi da kroz Rajku prikaže jednu i jedinu formu nepolitičnosti, ne želi da sugeriše čitaocu da se nepolitičnim biva samo na jedan način. Jer koliko god da je na prvi pogled različita od Rajke, Jovanka je jednakim intenzitetom – nepolitična. Ona kad se tek pojavi u romanu, to ne izgleda tako. Evo kako je Andrić predstavlja: “Sve što je ona htela i želela to je: da ima svoj deo učešća u tuđim sudbinama, planovima, strastima i ambicijama. Samo tako je i ona postojala i samo u tome nalazila svoj smisao života. Mnogobrojna, isprepletena i složena bila su njena prijateljstva sa ljudima i ženama raznih zanimanja i godina. Izgledalo je kao da želi da pomogne celom svetu i, nemajući nijedne svoje brige, hoće svačiju da uzme pod svoje. Nečujno neprimetno i nesebično upijala se u sudbinu lica koje bi uzela pod svoju zaštitu, učestvovala u njihovim težnjama, uspesima i neuspesima. Pri tome je prevazilazila u revnosti i borbenosti svoje štićenike, uverena da pravilnije shvata njihove namere i bolje brani njihove interese od njih samih.”

Kakav majstorski opis: što dalje odmiče, jedna se na prvi pogled simpatična persona pretvora u sve neprijatniju pojavu. Opasni su ti ljudi koji bi se pajtali sa cijelim svijetom i koji uvijek tobože najbolje shvaćaju svačiju namjeru i svakom, kao, bolje brane njegov interes od njega samog. Ipak, kroz cijelo sedmo poglavlje (u kome se Jovanka prvi put pojavi), Andrićev stav o njoj je naoko još uvijek ambivalentan. A onda, na početku osmog, kad je Jovankina uloga u Rajkinom životu već na samom kraju dolazi nedvosmislena rečenica: “Ovakvi nasrtljivi i zloćudi manijaci redovno su drski i uporni ljudi.” Tako će i Jovanka, drsko i uporno, ne žaleći truda pljuvati iste one ljude kojima je malo ranije, kao, pokušavala da pomogne. I način pljuvačine je indikativan: “Kakav se ološ belosvetski i kakav šljam sliva u ovaj naš Beograd, to vi ne možete zamisliti.” Naravno, iz te nove perspektive, drukčije se gleda i na ono što je o Jovanki ranije izrečeno. Postoji onaj upečatljiv detalj kad Jovanka pokušava da dezavuiše Jovana Simića “poznatog beogradskog geologa” i počasnog doktora Sorbone, pa kaže: “Znam ga ja. Taj bije ženu. A sem toga, jede prstima.” I lik Jovanke definitivno zaslužuje poseban esej o jednoj naročitoj vrsti poluinteligenata, kakvi očito postoje odavno, a u našoj digitalnoj epohi ih se naročito namnožilo. (Evo zgodnog mota za taj nenapisani esej: “Po svojoj prirodi Jovanka nije mogla da upozna čoveka ili da uoči neku činjenicu a da odmah ne zauzme stav prema njima, i u vezi sa njima prema celom svetu, i to uvek stav bezuslovnog odobravanja ili krajnjeg negodovanja.)

Genijalno je Andrić u Jovanki prikazao osobu “koja živi samo koliko drugi oko nje žive i koliko sama uspeva da učestvuje u njihovom životu”. A ako su – kako Andrić kaže – “drskost i uporstvo” brat i sestra, onda su Rajka i Jovanka dvije sestre po nepolitičnosti, odnosno lice i naličje iste pojave, dvije forme svjesnog i svojevoljnog isključivanja iz zajednice, a suštinski zarad iluzije da su nekako bolje od ostatka društva, od ljudi koji ih okružuju. Ima neke ironije, skoro pa cinizma, u smrtima koje je Andrić namijenio svojim junakinjama. Jovanka je, naime, umrla od tifusa, a duhoviti infektolozi kažu da nema drugog načina da se dobije tifus osim da se – pojede govno. Rajka je umrla od srca, ubila ju je urođena srčana mana, “rđavo srce” kakvo su joj od djetinjstva govorili da ima. Riječi kojima se Gospođica otvara, prvi njen moto, preuzeo je Andrić od Janka Veselinovića: “Kad radiš, neka ti je bogom prosto! Ali kad ti je srce zapečaćeno mrtvim voskom, onda je to prokletstvo.” Važan je tu ovaj vosak. Cijela Gospođica predstavlja zapravo intimnu Rajkinu retrospektivu sopstvenog života u času za koji ona još uvijek ne zna da je predsmrtni. Vrijeme je sumraka, kad je u sobi već premračno da bi se bilo šta radilo, ali se još uvijek naslućuju obrisi namještaja. Rajka se sjeća zato jer joj se još ne pali svijeća, jer želi da štedi vosak. Na mrtvom vosku, međutim, onom kojim joj je srce zapečaćeno, nije se štedilo. Neposredno prije nego što je počeo da pišeGospođicu, Andrić je završio roman Na Drini ćuprija. Na njegovom kraju je nada da će Jugoslavija da bude naša Amerika, “zemlja u kojoj se mnogo i pošteno radi a dobro i slobodno živi.” U vrijeme kad je pisao svoje romane, Andrić je već znao: Bez prave politike bazirane na svesti o dobru zajednice, prokleta je Amerika.

I zlato što sja.

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1278144

1278144_ivo-andric-gospodica-prvo-izdanje-slika-39812695

Tags: , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Andrićev roman Gospođica

by admin time to read: 13 min
0