Anatomija Fenomena

Argentinski tango [Tema: Miodrag Brkica Vuković]

Petković završi pisanje potpisavši se: navijač crno-bele boje; tekst pisma je kontrolisao dok mu je vatra palila čelo obilazeći duge duboke bore. Dopisao je u gornjem levom uglu ime lista kome je slao pismo, sklopio papir i stavio ga u plavi koverat, koga pažljivo zalepi i položi u sredinu prvog toma Prosvetine Male enciklopedije. Sede na knjigu. Nemušt ali jak glas, prekidan čestim aplauzima ponekad i ovacijama, dopirao je spolja.  M. Rajković je retko dolazio, klečao bi pred vratima, dok mu suze nestaju u paralelnim pukotinama ogromne, skoro žablje, usne. Zatvorio bi vrata, osluškujući škljocanje brave, okrenuo bi se zidu i okačio šešir o kuku praznog čiviluka na sklapanje. Ekseri o kojima je visio čiviluk bejahu krupni i loše ukucani. Pukotine su se zrakasto rasipale i nestajale dolje iza tanke lajsne, pri podu. Kuća je bila sklona rušenju i plašio sam se da nakrivljeni dimnjak ne padne na mene dok trebim korov i prekopavam zemlju. Nameravao sam da kultivišem zemlju, napravim baštu, zasadim lozu i ruže, sagradim  nadstrešnicu, pod kojom u da sedim leti, u duga predvečerja, ne bih li savladao strah od nedolaska guste, želatinske, agresivne pulpe letnje tame, bezvazdušne i stravično rezonantne, sabijen u kocku snažnim i aritmičnim udarima srca.

Gušio se u jecanju, potom bi grozničavo udisao vazduh, nemajući vremena da krikne. Sedeli bi u kuhinji uz cigarete, kafu i mutnu, ovogodišnju, rakiju, neprijatnog mirisa. On je rekao
ovo nepodnošljivo mučenje duše i tela ne mogu više da podnesem. Jednog dana, hladan i samopouzdan, doći ću i razbiti vrata, ne vrata, već taj zid plača, srama i molitve.

Zakašljao sam se i rekao
imam sušicu, lekar mi je zabranio sunčanje, plivanje, potkivanje konja i seksualne odnose.
Rajković je rekao
sanjam u crno-belom, i ne sećam se snova. Samo se sećam sinoćnjeg sna. Sanjao sam
zagrcnuh se, jer se bejah zaboravio i, nehotice u jednom trenutku, bio svestan mirisa i ukusa rakije. Neka reska, slano-gorka i neprijatna sluz mi ispuni nos. Otro sam nos rukavom, skinuo naočari, zamaglio im stakla i obrisao ih maramicom. Rekao sam
beli luk je najbolji lek. Priče o crnom luku su najobičnije laži, Vrnjačka Banja je bila ove sezone prepuna iskupa. Da, da, naravno, on je krajnje destruktivan elemenat. Molim vas, ta on unosi razdor u naše redove.

Verovatno je to već bio dijalog. Devojčica je stajala u uskom, slabo osvetljenom predsoblju, pod golom sijalicom od 25 sveća. Gledala je u pod, Petković je obiđe, ne dodirujući je, provlačeći se pored nje leđima okrenut zidu. Otvori vrata i ona izađe van, u prah mraka. Petković ostade za trenutak na pragu; daleki farovi, duga svetla, bronzani torzo usamljenog drveta. Stavio je glomaznu knjižurinu na sto i seo na usijano sedalo. Otvori knjigu i uze pismo. Zatvori je je, celofan omota beše topao i nabubreo. Pritisnu ga kažiprstom. Ostade otisak prsta sličan slici malog mozga. Zatim pritisnu svih pet prstiju. Bilo je kasno, celofan se ohladio. Na poleđini pisma, na plavom trouglu oivičenom sa dve strane nizovima malih potkožnih klobuka napisao je DOPIS NEDOSTACI GOLMANA FURTULE OD VERNOG NAVIJAČA CRNO-BELE BOJE. Pogledao je, potom, poleđinu pisma i rekao
izgleda da sam polizao lepak.

Seti se, skoči iz stolice, otvori prozor i viknu
JELISAVKAAAAAA
niko se nije odazvao. Samo ledina i, dalje, dugi farovi zaustavljeni na usamljenoj topoli. Oslonio se laktovima o ragastov i pažljivije pogledao. Vrati se u sobu, sklopi prozorska krila, ugasi svetlo, u hodniku navuče kaput na ramena, i, zaključavši vrata, polako krenu preko polja, zastrtog tankom skramom suvog snega i mladog i nežnog leda, ka putu. Beše zaboravio da na nogama ima papuče; seti se tek kad voda  poče da se meša sa znojem u vunenim čarapama, kad se one stegnuše oko smežurane i tvrde kože na nožnim prstima. Ipak nastavi da se nevešto tetura, po rskavičavoj, skliskoj skrami, koja se stalno lomi, pod ravnim, kartonskim đonom papuče, ka mlazu svetla koji se širio i gubio u gustom granju topole. Raspoznao je odsečne, krute, gestove milicionara Dubljevića i brze, nervozne, pokrete kratkih, oblih, šoferskih ruku. Stao je nakraj jarka prevučenog tamnim odbljeskom leda, pred njim razbijenog u vitka sečiva, nad telom u prljavoj vodi koga jedva ocrtava trak svetlosti ručne lampe. Kad ga otkri naglo podignuta, slabašna žuta svetlost, Petković se trgnu, desna papuča mu skliznu s noge, sjuri se niz strmi obronak i posle dva tri okreta smiri se na glatkoj površini leda. Petković krenu prsima napred, izgubi ravnotežu i, mlatajući rukama dok je sporo i slobodno padao, kratko vrisnu. Pade na mene i onako razglobljenog me povuče u mekotu i sluz blata i algi. Obuhvatih ga oslobođenim rukama; gledamo se veoma otvorenih očiju. Uđoh u beli ćorsokak. Iznenadi me odsustvo prozora i larme. Igrali su se trule kobile, prilikom doskoka na popločani kolovoz nije se čuo nikakav zvuk. Stajao sam oslonjen ramenom o rapav zid, skrštenih nogu i ruku i čekao ko će prvi udariti glavom o zid. M. Rajković ili Petković. Bili su zaneseni igrom, nisu primećivali da sam tu. Sva čula su mi intezivno radila, naročito čulo mirisa. Očekivao sam neki nagoveštaj prozora ili larme. Njih dvojica su se približavali belom, sveže okrečenom, zidu u čijem uglu behu ugrađena visoka jednokrilna vrata. Namirisah vlagu južnog vetra i neki slab i dalek, iskidan, bas, nesiguran u visokim tonovima, potom male dečje ruke, debele prste na klaviru. Žena, tršave, žute, kose, koščatih ali snažnih ruku, okruglog, ispupčenog, spuštenog, stomaka, me je energično vodila. Limeni i mršavi zvuk argentinskog tanga brzo nas je vukao. Na kapku koji zatvara desno oko M. Rajkovića bljesnu kap znoja. Argentinski tango je bio sve brži. Vraćali smo se, žena i ja. Njen meki stomak, usled inercije sporije od nje, motao se među mojim nogama i vukao me nazad. U pauzama, retkim i kratkim, poleteo bi uvis i pritiskivao moje mošnje. Gledala me u oči, zahvalno i svirepo. Dok je Petković bio u skoku, vazduh ulete u njegova otvorena usta, kroz oštre, gusto poređane, prljavosive, zdrave, zube, sušeći jezik, isplažen i beo. Fotograf je iskoračio i zažmirio desnim okom. Ona je, mojom čipkanom maramicom, brisala znoj sa čela i zatiljka. Slobodnom rukom je nameštala kosu. Fotograf je nameštao blendu i metražu. Oni su preskakali jedan drugog, približavajući se belom zidu. Fotograf reče
zagrli ga oko pojasa. Tako. Gledaj ga. Tako.
Pogleda u nebo i zavrte glavom. Tada i ja primetih nebo. Petković je, iskosa, s mržnjom gledao na kesu sa šećerom. Pored nje upaljena baterijska lampa čija svetlost opisuje bled, jedva vidljiv, krug na tavanici. Zagladi kosu i grčevito steže prste oko potiljka. Trže glavom iz Adamove jabučice, do kraja. Otvori usta, rasklopi čeljusti oslobodivši vilicu, ostade tako sred svetlog podneva u velikoj kvadratnoj sobi. Počeka minut a onda izvi noge stežući stopala, oslanjajući se samo vratnim pršljenovima o ivicu naslona stolice i vrhovima peta o prostoran, prljav, tepih, iskrzan po rubovima. Govor bejaše sve jači ali još uvek nerazumljiv, okružen napregnutom težinom, slutili su se aplauzi, skandiranje, ovacije, ustajanje, pokret i sporadični pucnjevi. Volim belu kafu s mnogo šećera, izjutra. Dok se kafa puši, prinosio bih upaljenu šibicu margarinu i on bi se topio. U gustu tekućinu umakao bih hleb, jučerašnji i tvrd, mrvi se dok se seče, oštar u ustima. Istopljeni margarin bi se stezao, stvrdnjavao, stvarao glatku skramu oko hleba, tako da tvrda kora nije ranjavala moje desni, osetljive i beskrvne. Posle doručka slikao bih pola sata bacajući kratke poglede na model. Model je bio miran, u tegli sa formalinom. Od deset do jedanaest izlagao sam se maltretiranju u tramvaju, vozeći se do svog omiljenog parka. Ako ne bi bilo milicije u blizini, legao bih na klupu, sklopio ruke na prsima, odabrao neku nepomičnu tačku, gore, ne mnogo visoko, i fiksirao je deset minuta, ne misleći ni na šta, potpuno prazne glave , ali ne gubeći tačku iz vida ni za jedan trenutak. Ako me ne bi prekinuo milicionar na najneučtiviji način, što se često događalo, bio bih sasvim odmoran i spreman za najjaču psihofizičku koncentraciju. Mrvio bih hleb, još svež, jutrošnji, dodavao librijum u prahu, stavljao ovu smesu na čistu maramicu i čekao golubove, terajući vrapce i ostale sitnije ptice. Kad bih skupio pet golubova, vezivao bih im krila i pakovao u crnu, uredsku, tašnu. Vraćao bih se nazad u doba najveće gužve, ulazio u kuću i oslobađao već probuđene ptice u ostavi, mračnom sobičku u sredini kuće. Iz svih uglova, sa ispražnjenih polica, iz otvora za odžak, golubovi bi se ustremljivali u krug svetlosti lampe, dok dlanom branim staklo. Ružičasti mlaz svetlosti je prelazio preko mrtvih golubova, podom, dok leže poleđuške, skupljenih krila, razbijenih glava u zgrušanoj krvi.

Miodrag Vuković

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.