Šopenhauer o čistom saznanju, Metafizika lepog
„Samo tako nastaje, sa čistim subjektom, čisti objekat, to jest potpuna manifestacija volje koja se pojavljuje u posmatranom objektu. Ta manifestacija baš i jeste (platonska) ideja objekta. No shvatanje jedne takve ideje zahteva da ja, pri posmatranju kakvog objekta, apstrahujem od njegovog mesta, u vremenu i prostoru, a time i od njegove individualnosti. Jer to mesto, koje je vazda određeno zakonom kauzalnosti, jeste ono što taj objekat stavlja u kakav bilo odnos prema meni, kao individui: otuda objekt postaje idejom samo ako se odstrani mesto, a ja, baš time, čistim subjektom saznanja. Zbog toga svaka slika, već time što prolazan trenutak zauvek fiksira i tako ga istrže iz vremena, ne daje individualno, nego ideju, ono što je trajno u svim promenama.
Ali da bi se izvršila ona nužna promena u subjektu i objektu uslov je ne samo da se moć saznanja oslobodi od svoje prvobitne službe i da bude potpuno prepuštena sama sebi, nego i da i dalje dejstvuje punom svojom energijom, i pored toga što prirodni podsticaj njene delatnosti, podstrek volje, sada nedostaje. U ovome je teškoća, a u toj teškoći i retkost stvari; zato što sve naše misli i težnje, sve što slušamo i gledamo stoji, vazda u skladu sa prirodom, posredno ili neposredno, u službi našij bezbrojnih, većih ili manjih, ličnih ciljeva.
Prema tome, volja je ono što podstiče moć saznanja na vršenje svoje funkcije; bez tog podsticaja moć saznanja odmah malaksava. A saznanje koje biva aktivno na osnovu takvog podsticaja potpuno je dovoljno za praktičan život, pa čak i za stručne nauke, pošto su one uvek upravljene samo na odnose stvari, a ne na njihovu stvarnu i unutrašnju suštinu; otuda se i sva saznanja tih nauka kreću pod rukovodstvom principa dovoljnog razloga, toga elementa odnosa. Zato svuda gde se ide za saznnjem uzroka i učinka, ili kakvih bilo razloga i posledica, dakle u svim granama prirodne nauke ili matematike, kao i istorije, ili kod pronalazaka itd, svuda mora traženo saznanje biti jedan cilj volje, i ukoliko žešće volja za njim teži, utoliko će ga pre dostići. Isto tako i u državnim poslovima, u ratu, u finansijskim ili trgovinskim transakcijama, u intrigama svih vrsta itd mora najpre volja, jačinom svoje želje, prisiliti intelekt da napregne sve svoje sile kako bi, u datoj prilici, pouzdano ušao u trag svima razlozima i posledicama.
Za divljenje je, štaviše, koliko volja može, u ovakvom slučaju, da natera njoj dati intelekt na aktivnost oja prelazi njegove obične snage. Otuda, za sva izvanredna dela u takvim stvarima, baš i nije potrebna samo mudra i fina glava, nego i jedna energična volja, pošto ona najpre mora da natera intelekt na mučnu, napornu, i neumornu delatnost, bez koje se takva dela ne bi mogla izvesti.
Ali sasvim drukčije biva kod shvatanja objektivne, stvarne suštine stvari, suštine koja sačinjava (platonsku) ideju stvari i na kojoj se mora osnivati svako delo iz oblasti lepih veština. Jer volja koja je tamo bila toliko korisna, čak i neophodna, mora ovde potpuno izostajati: jer ovde ima važnosti samo ono što intelekt potpuno sam, isključivo svojim sopstvenim sredstvima – stvara i, kao svojevoljan dar, prilaže. Ovde se mora raditi samo od sebe: proces saznavanja mora biti bez namere, dakle bez učešća volje. Jer samo u stanju čistog saznavanja, kada su čoveku njegova volja i njeni ciljevi, a sa njom i njegova individualnost – potpuno oduzeti, samo u takvom stanju može nastati ono čisto objektivno posmatranje, u kome se shvataju (platonske) ideje stvari. Ali jedno takvo shvatanje mora uvek biti ispred koncepcije, to jest pre onoga prvog, uvek intuitivnog saznanja, koje zatim sačinjava stvarni predmet i jezgro, može se reći dušu, jednog pravog umetničkog dela, jedne poezije, pa štaviše, i jednog istinskog filosofema. Ono nehotično, nenamerno, donekle čak i nesvesno i instinktivno, što se odvajkada primećivalo na delima genija, to je baš posledica toga što je umetničko prasaznanje od volje potpuno odvojeno i, nezavisno, što je čisto od volje i bez volje. I baš zbog toga što je volja u stvari sam čovek, ono se saznanje i pripisuje jednom biću koje je različno od čoveka, jednom geniju. Isto tako, saznanje ove vrste ne rukovodi se, kao što sam ja često objašnjavao, principom dovoljnog razloga, nego je, baš po tome, protivnost onome prvom. – Pomoću svoje objektivnosti genije sa razboritošću opaža sve ono što drugi ne vide. To mu daje sposobnost da, kao pesnik, opisuje prirodu onako očigledno i živahno, ili da je, kao slikar, predstavlja.
Međutim, pri izradi dela, pošto je tu saopštavanje i prikazivanje onoga što se na ovakav način saznalo – cilj, volja može, pa štaviše i mora ponovo biti aktivna; ovde, prema tome, opet vlada princip dovoljnog razloga, te se u njegovom smislu, umetnička sredstva kako treba raspoređuju prema umetničkim ciljevima. To je onda kad se slikar bavi tačnošću crteža i upotrebom boja, a pesnik sastavljanjem plana, zatim izraza i metruma.
Ali kako intelekt potiče od volje, zbog čega se objektivno prikazuje kao mozak, dakle kao jedan deo tela, koje je objektivizacija volje; kako je, prema tome, prvobitno određen za službu volje, to je njegova prirodna delatnost gore opisane vrste, gde on ostaje veran onome prirodnom obliku svojih saznanja, koji izražava princip dovoljnog razloga, i gde ga volja, taj prvobnitni element u čoveku, pokreće na akciju i u njoj ga održava.
Naprotiv, saznanje druge vrste predstavlja jednu njemu neprirodnu, zloupotrebljenu aktivnost: ona je, prema tome, uslovljena odlučno abnormalnom, a otuda baš i veoma retkom, nadmoćnošću intelekkta i njegove objektivne pojave mozga, nad ostalim organizmom i nad srazmerom koji ciljevi volje zahtevaju. Baš zbog toga što je ta nadmoćnost intelekta nešto abnormno, fenomeni koji odatle proističu podsećaju katkada na ludilo.
Saznanje se, dakle, već ovde izneverava svome izvoru, volji. Intelekt, koji je postao samo radi služenja volji, i koji, gotovo kod svih ljudi, u tim granicama i ostaje, sve dok s njim ne umru – taj intelekt se abusive upotrebljava u svim slobodnim umetnostima i naukama; a od te upotrebe zavise napreci i čast čovečjeg roda. – U izvesnom drugom slučaju može se on, štaviše, i okrenuti protiv volje, naime kada je, u fenomenima svetosti, otklanja.
Uostalom, ono čisto objektivno shvatanje sveta i stvari, na kome se, kao na prasaznanju, osniva svaka umetnička, pesnička i čisto filozofska koncepcija, kako iz objektivnih tako i iz subjektivnih razloga, samo je prolazno – jedno što napor koji je za takvo shvatanje potreban ne može biti trajan, a drugo stoga što tok sveta ne dozvoljava da mi, kao filosof po Pitagorinoj definiciji, stalno ostajemo u njemu kao mirni i nezainteresovani posmatrači, nego svako mora u ovoj velikoj marionetskoj igri života, ipak da učestvuje i da, gotovo uvek, oseća onu žicu koja ga sa životom održava u vezi i stavlja u pokret.“
Šopenhauer, Metafizika lepog, str. 13.
http://nauzeja.blogspot.pt/2015/03/sopenhauer-o-cistom-saznanju-metafizika.html
Šopenhauer: Metafizika lijepog
Dopadanje je i radost zbog viđenja lijepog stvari što ne dira nas u volju i cilj lični. Tu je i platonski doživljaj prirode gdje volja iščezava u estetskom, volja izvor jada naših i bolova. Ljepota tad otklanja patnju. Nema htijenja a svjesni smo sebe i djelatnosti subjektivne. Prvi svijet je bila volja – želja, bol, drugi je svijet po sebi u bitnosti, i bez bola. Umjetnik je koji sebe oslobađa prvog svijeta, a drugi se doživljava. Volja ličnost je sopstvena – oslobađa se predstavom da slobodno doživljava svijet, reecimo objektivno, ogledalo čisto. Posmatranje dugo traje dok ne bude iscrpljeno, čist subjekt i čisti objekt. Tu je platonska ideja. U zakonu uzročnosti apstrahujem.
Objekt postaje Ideja kad odstranim mjesto, sve se čisti subjektom saZnanja. Šta je Znanje za Artura? Subjekt ovaj slike vadi iz vremena i fiksira sve zauvjek – Ideja je trajna u svim promjenama. Podstrek volje se smanjuje. Volja je što podstiče moć saznanja, jer ova malaksala bi, volja tjera da intelekt i prebaci njene snage. Osim mudro-fine glave jaka volja potrebna je.
Objektivno suština je platonska u Lijepom Djelu gdje korisna volja mora iščeznuti. Saznanje je bez namjere i bez individue, posmatranje platonsko je i realno. To je prije koncepcije il’ zamisli, prije intuitivnoga prvog koje čini jezgro djela umjetničkog i PRAznanja. U djelima genija je to ,,nesvjesno” odvojeno nezavisno pa umjetnik vidi življe. Ali volje malo imat’ mora i u djelu, princip dovoljnog razloga. Intelekt je lud kad želi nadmoć svu.
Ideje mi posmatramo sukcesivno i vremenski znamo biljku k’o pupoljak, cvijet i plod. Umjetnost Ideju traži koja vrijedi za hiljade il’ milion njih. Događaj jedan iznijet umjetnički objasniti može cijelo čovječanstvo. Pjesnik bira sebi scenu i kazuje šta je život i suština čovjekova. Poezija je u riječi razigrana mašta Šopenhaueru. Intuitivno saznanje nad apstraktnim je primarno, neposredno osjetimo. Dubok pogled umjetnika je i dublji od svih riječi koje nabrajam o nekome. Trenutak je jednog lica sa osmijehom katkad ogroman i slika od stvarnosti veća, bliža platonskoj ideji nego što je ,,stvarnost”. Otvoreno umjetnost nam daje formu, više nego materiju. Sama stvar je obmana k’o figura je voštena i prolazna. Gdje je vrijednost? Ljepota je očigledna. Živopisno pokazuje ideju nam sebe ili vrste. Slikar ističe Ideju. Da, Ljepota je vidljivost same volje. Kad ne gledam objektivno i ne vidim Ljepotu il’ tu Ideju. Nije čisto. Misli od svud nas prljaju. Metafizički je razlog straha od nečega, dubok pa ljepotu neke životinje ne vidim sem strah zbog sličnosti što nameće se s nečim pa ne shvatam (te životinje Ideju). Sve je Lijepo i podsjeća, a magija ,,prodaja je duše đavlu”. Raznovrsnost osvježava i prostranost, vegetacija svladava gravitacijsko za uvis. I vodena pokretljivost oslobađa od nas samih.
Zgrada ljepša je što ima sa prirodom vezu. Pa i sprava. I stubovi kao stabla il’ čovječji udovi su. Školjke. Biljke, životinje su takođe i oblici. Samo Duh se ovaj prati, a ne podražavanjem. Već nagovijest treba. Ukrasi nameću se još besciljni. Praznoglava piskarala isto tako krše jezik, sve drska samovolja je i vandali, riječ je ovo Arturova. Lijek i jelo mi ne daju snagu, ali daje djelo. Muze ne idu u javnost, ali opet nam trebaju. Mudrost dobra je kad pomaže čovjeku da Suncu se obraduje. Muzika se svud razum’je. No, drugo je izraziti strasti, drugo je slikati same stvari! Ne naprežu misli i uživaju tako mnogi. Filosofi? Muzika je melodija, tekst je svijet. Melodija je i jezgro, glavno jelo, harmonija samo sos. Muzika je sama sebi, sve drugo je naduvano. I ometa. Uzvisuje jednostavnost. Opera je nemuzička. I rđava poezija. Zar je muzika služavka!?
Mi smo još u pretpostavci te slobodne volje borba neprestana s nevidljivim. Sa Sudbinom borba biva tako smiješna, kao snop što srpu bježi. Hrišćanski je promisao Božja dobru usmjerena, najvišem. Al’ ne znam?
Ma, pusti to, političke tendencije gube snagu već sa narednom godinom, pa i danom. Važi za sve umjetnosti. Ništa nema u krupnijem događaju. Pusti baš to što se momentom događa. Nedirnute događajem nit’ raspoloženjem gledaj stvari, scene su narodne horske. Isto istorija – antiteza poezije, geografija prostoru je.
Svakom ratu cilj je pljačka, kaže Volter. Kada imaš snagu gradi, ne ubijaj. Novinari na uzbunu pozivaju, pos’o im je da nanjuše, laju, novina poveća i najčešće igra sjenki se dešava, kaže Artur. Nije to zadatak piscu da o krupnom priča krupne događaje već male zanimljivim pravi.
Moral i estetsko ne diraju se u bajci, k’o u pjesmama vještica u Magbetu. Lijepo zvuči. Bolja Svijest je utočište. Poezija filosofskom nudi sklad, iskustvo je za nauku. Platon griješi, danak plaća. Gete kaže: Ma ko bio varvarin je koji glas od poezije ne razum’je. Retorika u granici razumskog je, druga klasa, pojmovi i riječi ali ne duboko. Manje retorska je bolja poezija. Ima mjera, i filosof zagadi se poezijom, kao Šeling. Ali šta je poezija, POIESIS? Filosof je pošten kada ne koristi poetsko ni retorsko kao sredstvo, kaže Artur. Sad na strani je Platona. A i protiv. A Šekspir? on gdje je?
Pred djelom se umjetničkim čeka da progovori, kao pred gospodinom, čekaj da ti nešto kaže. Genije se i sastoji u saznanju tih Ideja. Al’ žmirkavi pogledi su. Za one što se okupljaju i izlažu kaže Gete – mnogo ih je, ali oni se baš dobro osjećaju tako što su na okupu. No, rijetki baš pate izvan.
Filosofu i pjesniku moral nije nikad preči od Istine. Puštao je ljude Šekspir da pričaju. Samo onda kad polazi čovjek od posmatranja neposrednog skroz istinit je i pošten, i besmrtan zbog tog. Čisti subjekt je saznavanja. Duh je subjekt, duša volja, kaže Šopenhauer. Ja ne znam.
Parama se, konkursima podstiču na rad. Zar!? Umjetnici? Tu dolaze više koji vole novac. I gomila nepregledna ne da talent da se vidi. Kaže Artur. U rđave gledam stvari i opere. Uživaj u svojoj sreći, druga sreća ti ne treba. Isplivaju nepozvani. Akademije, nagrade? Ja pjevam što pjeva ptica, kaže pjesnik u Majsteru. Kad plaćaju genijalce loša djela ovi daju, Gete, Igo, mnogi drugi. Nakon djela istinskog su došle pare i kvarenje. Kinđurenje. Filosof je viši, rjeđi od pjesnika, kaže Artur, ima manje on lažnosti, pritvornosti. Naivnost je za genija. I nacija podupire il’ ometa umjetnika.
http://letindor.blogspot.pt/2016/12/sopenhauer-metafizika-lijepog.html
