Baksuzi

| March 26, 2019 | 0 Comments

Naš baksuzluk je naše ekskluzivno pravo. To teško stečeno ekskluzivno pravo nam je doživotno garantovano. To je, zapravo, jedino neprikosnoveno pravo koje nam je potpuno i trajno dato na uživanje. Uživanje u baksuzluku… Kako to gordo zvuči…

Neki manje baksuzni ljuđi imaju sreću da žive u demokratiji. Neka manje baksuzna čeljad imaju sreću da žive u diktaturi. Mi, najbaksuzniji od svih baksuza, imamo fatalnu nesreću da ne živujemo ni u baksuznoj demokratiji ni u baksuznoj diktaturi. I po tome smo unikum među svim plemenima: živimo u demokratskoj diktaturi…

Naši prvi dilberi (u Titogradu ili Biogradu, sasvim svejedno) nijesu demokrate. I to je svakome jasno ko je makar jednom i makar jednim poluslijepim okom pogledao u otrovni politički pasulj. Naši prvi dilberi (naravno i u Titogradu i u Biogradu) nijesu baš pravi diktatori. I to je samo po sebi jasno čak i onima koji se ne razumiju ni u demokratiju, ni u diktaturu, ni u život. Jer, veliki Milašin i mali Alek (koji nikada neće porasti) jednostavno ne umiju da budu čak ni pravi diktatori. Sve je kod njih polovično, sumnjivo, falično i kastrirano, pa čak i sopstvena diktatura…

Naši ludi svati koji su nas odavno već poveli na nesrećno svadbeno veselje su demokratski diktatori. Biti demokratski diktator, čini nam se ovako smetenim i sluđenim, gore je nego biti samo diktator. Obični diktator, kakvi se još uvijek mogu naći među dvonožnim gospodarima, manja je kazna za svoje podanike od posebnog soja koji se zove demokratski diktator. Pravi-pravcati dvonožni diktator manje je otrovan od naših posebnih autohtonih neprskanih sasvim prirodnih i nadasve toksičnih demokratskih diktatora…

Pravi-pravcati dvonožni diktator uglavnom je nabijeđena budalina i prevejana lopina koja ima ograničeni rok ludog trajanja. Pravom pravcatom dvonožnom diktatoru sopstvena prava-pravcata diktatura brzo dođe prave-pravcate diktatorske glavurde. Čini nam se, ovako smetenim i slabašnim, da je lakše obaliti pravog-pravcatog diktatora nego oburdati demokratskog diktatora…

Pravi-pravcati dvonožni diktator uglavnom neslavno i u krvci do koljenah završi svoju pravu-pravcatu diktaturu. Pobuna protiv pravog pravcatog diktatora je strašna i krvava baš kao i prava-pravcata diktatura. Posljedice strašne pobune je prava-pravcata diktatorova glava na pravom-pravcatom panju koji se proglašava za spomenik pravog-pravcatog oslobođenja od prave-pravcate diktature.

Tako se po sili logike i dijalektike završava prava-pravcata diktatura. Dakle: završava se. I to je ono što je važno podanicima prave-pravcate diktature.

Demokratska diktatura se lako ne završava. Ili se uopšte ne završava. I to je ono što je najvažnije. Podanici demokratske diktature ne umiru kao podanici prave diktature. Oni polako i tiho odumiru uživajući u svom neživotu. Uživanje u odumiranju tako postaje nacionalna tekovina demokratske diktature, a demokratsko diktatorsko iživljavanje demokratskih diktatora nad sopstvenim podanicima postaje jedina istinska ideologija demokratske diktature…

Kad imate posla sa dvonožnim diktatorom koji je zlikovac nad zlikovcima, prinuđeni ste, u trenutku pobune, da se služite zlikovačkim metodama. Pravi diktatori od svoje prave diktature mogu se odvojiti jedino kad se odvoje od sopstvene diktatorske glavurde. Tako otkotrljana glavurda pravog-pravcatog diktatora svojim zaustavljanjem u prašini ili glibu označava kraj prave-pravcate diktature…

Pošto smo toliko baksuzni da ne umiremo u pravoj nego u demokratskoj diktaturi naša borba protiv ovog demokratskog zla mora imati prirodu demokratske borbe. To nam nameće sistem i, što je presudno: to nam nameće savjest koja se bori protiv tog sistema. Zlikovac bi bio svako onaj koji bi pozvao na zlikovački obračun sa demokratskim diktatorom. Zlikovački obračun sa demokratskim diktatorom je nešto što svaku pobunu pretvara u krvavi zlikovački prevrat. Bolje je i skapavanje u demokratskoj diktaturi nego zločin protiv demokratske diktature…Ako već moramo da biramo.

Elem, protiv demokratskog diktatora mora se boriti demokratskim sredstvima. Da li su demokratska sredstva dovoljna u borbi protiv naših demokratskih diktatora? Naravno da nijesu. Da li je nedemokratski način borbe poželjan u borbi protiv demokratskih diktatora? Naravno da nije…

Pa sad skapirajmo zašto je demokratska diktatura gora od prave-pravcate diktature. I zašto naši demokratski diktatori tako demokratski brane svoju diktaturu…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Baksuzi

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0