Balada o predsjedniku

| November 28, 2015 | 0 Comments

tuzna igracka

Znam da je volio da kreše luksuznu udatu ševaljku koja je živjela u mom ulazu. Znam, ali se pretvaram da ne znam.

Predsjednik je dolazio kod mene otprilike jednom mjesečno. U predsoblju je smicao kravatu i raskopčavao gornje košuljsko dugme. Bio sam njegov drugar sa basketa, zemljak i imenjak.Sve teže je održavao privid običnog života i mene je izabrao da sebi i drugima dokaže da nije skroz odlijepio. To su bili razlozi da me povremeno počastvuje svojom inkognito posjetom. Naravski, najjači razlog je bila zanosna jebozovka na spratu iznad. Na parkingu ispred zgrade čekale su limuzine. On je čekao da mužić ponosito odstupi pa da zasjedne na njegovu koku. I u tom čekanju nije bio mnogo nervozan.

Pričali smo ponekad o vinu, ali smo voljeli da pičimo pivo poslije basketa na poligonu iza zgrade. Predsjednik je bio u dobroj kondiciji i čudilo me je zašto oblijeće oko tuđe žene pored onoliko obožavateljki. Ili je to bila jedna od mnogih. Ko će ga znati. To me tada i nije pretjerano zanimalo. Bio sam dasa i to mi je bilo dovoljno.

Kaže mi poslije trećeg nikšićkog da sanja čudne snove. A onda mi čudno potišten priča:

Brijem se kao svakog jutra i osjećam čudne trnce u obrazima. Onda u ogledalu zapanjeno gledam kako mi se lice osipa pjegama i blijedi. Od straha sam ispustio aparat, valjda sam se i posjekao po prstu. Osjetio sam žilet do kosti, ali krvi nije bilo.

–Predsjednici nemaju krv—pokušao sam da budem duhovit.

Međutim, on je bez zadrške i smiješka nastavio:

Došlo mi je da vrisnem, da zakukam od čuda tog jutra. Možda sam i zazivao, ali me niko nije čuo. Momci iz obezbjeđenja su nestali. Onda su mi se usne razvukle u sjetan osmjeh i ukočile. Kosa mi je potamnila, učvrstila se kao vosak, oči su se zamutile i napunile staklenim grozdovima koje su visile sleđene u vrcavom pokretu.

Teško sam hodao, nijesam ni pogledao jutarnju kafu, nisam osjećao njen miris. Čudio sam se crnim vojničkim čizmama na sopstvenim nogama, imao sam i crveni mundir sa srebrnim dugmadima, narasla mi i šubara na glavi. Desna ruka mi se zgrčila, šaka je čvrsto stezala remenik od puške čiji bajonet mi je štrčao iza ukrućenog ramena. Onda sam čuo momke iz obezbjeđenja i osjetio sam neopisiv strah. Od golog straha sam se smanjio i nestao.

Letio sam u vrtoglavom padu, a onda sam čuo kako mi je tijelo zveknulo o trotoar. I odskočilo nekoliko puta. I to odskakanje je bilo užasavajuće. U šta sam se to pretvorio ?!-pitao sam se sluđen u snu.

–U olovnog vojnika, Predsjedniče—uskočih živahno.

Predsjednik je, međutim, bez zadrške i u zanosu nastavljao svoju priču. Dva momka iz obezbjeđenja su mu suzdržano sugerisala da je vrijeme za polazak. Nije ih primjećivao:

Ništa nijesam rekao dok je prilazila. I kad je čučnula i pokupila me sa trotoara bio sam nijem. Od radosti mi se zamalo ne otkači staklena suza kad sam osjetio njen topli dlan. Nosila me je nekud, pela se uz stepenice nestašno pocupkujući.

Rekla je da me je našla na trotoaru dok me je pokazivala djevojkama koje su pušile na balkonu. Jedna me je poljubila i glavu mi zatrpala crvenim karminom. Provirivao sam s mukom ispod crvene plase. Druga me je grubo uhvatila i naglavačke zabola u saksiju na balkonu. Gušio sam se u paničnom strahu.

Već sam izgubio svijest kad me jedna od djevojaka zagnjuri u čašu sa vodom. Opet strah od užasne smrti. Onda su me omotali salvetom i bacili na stari kauč. I opet…

–Gospodine, Predsjedniče, mislim da je vrijeme—diskretno se obratio momak iz obezbjeđenja…

–Odloži za petnaest minuta- reče nervozno Predsjednik. Njegova čudna priča se nastavi:

Pokušavam bajonetom da rasparam papirnu salvetu i izađem iz obruča, ali bajonet je sva je prilika, bio tup, a papir trvrd i debeo. U snu sam zaspao čudeći se u šta sam se to pretvorio…

Bio sam beznadežno sam i bilo me je strah ogromne muve koja je stravično zujala u blizini. Nekoliko puta me je dotakla ogromnim užasnim nogama. Mislim da sam se upišao od straha.

Neko me je bacio pod krevet i gušio sam se zaboravljen u prašini. Slušao sam glasni snošaj, cmakanje i ljubakanje, a onda me je jedna od njih konačno pronašla i senilno me je ubacila u neseser. Bilo je užasno zagušljivo. Dane sam provodio pritješnjen kutijama krema i pudera. Sve teže sam disao sluteći blisku smrt.

Onda je otvorila neseser i natjerala mi bol u oči svikle na tamu. Oslobodila me je iz te grobnice. Prala je zube i zaboravila me je u lavabou. Kapi su neumoljivo dobovale po mom čelu. Davio sam se i razmišljao o majci.

Onako mamurnog, sa olovnom glavoboljom, jedna me je dokopala i stavila među strane knjige kao podsjetnik. Slušao sam otuda njihove razgovore i crvenio od stida. Pričale su do kasno u noć, lice mi se žarilo i u noćnoj mrklini je pulsiralo kao svitac uhvaćen među knjiške strane.

Onda je jedna pričala o mrtvom bratu i nesrećnoj ljubavi. Kidala se od jecaja. I druga je plakala. Trudio sam se da zadržim suze, ali su kristalčići padali po piksli u kojoj sam se našao. Uplakana djevojka me je valjda čula kako plačem i opet mi je zatrpala glavicu vlažnim karminom.

Jedan njihov ćelavi ljubavnik mi je otpuhnuo smradni dim u lice i zavitlao me je iza radijatora. Proklinjao sam čas kad sam se rodio. Puno su pili te noći. Zagnjurili su me u čašu vina. Ukočio sam se od nadolazeće smrti. Onda su me gađali čašama, staklo je prštalo svud naokolo. Poželio sam da me nema kad su me počeli bacati ka plafonu. Od straha sam često gubio svijest.

Kada je tužna studentkinja presjekla vene umalo se nijesam ugušio u njenoj krvi.

–Gospodine Predsjedniče, petnaest minuta…—sugerisao je momak iz obezbjeđenja elegantno pokazujući na svoj časovnik.

Predsjednik je samo odmahnuo rukom:

Visio sam na božićnoj jelci, među kuglama i karamelama. Bilo mi je naporno, ali sam bio srećan. Pridružio sam se njihovim lijepim željama iako me niko nije čuo. Opet sam s mukom provirivao ispod proklete naslage karmina.

Pa sam provodio zaboravljen tužne sate ispod radijatora, ili u neopranoj piksli, u napukloj kafenoj šoljici, u nekoj mračnoj fioci. Kao u grobu.

Onda su me nehajno zajedno sa mrvicama istresle sa stolnjaka. Padao sam užasavajuće dugo i konačno sam slomio lobanju o beton. Još u padu oprostio sam studentkinjama koje su i dalje ogovarale, pile, brijale noge, ljubile se sa starijim muškarcima.

A onda je u snu pao snijeg. Zatrpao me je slomljenog na trotoaru, Obradovao sam se konačnosti smrti. Okrijepila me sniježna grobnica. I, kao što samo u snu može, bio sam anđeoski srećan i zaurlao sam:

–Ja sam srećan, ja sam visio na novogodišnjoj jelci!

Predsjednik je zaista viknuo i dva momka iz obezbjeđenja su mu prišla.

–Već kasnim—rekao je žureći pružajući mi dlan za sportski pozdrav.

Limuzine su se okrenule na parkingu i ubrzo otplovile iz vidokruga.

Naravno, predsjednik nije sanjao san o olovnom vojniku. Olovni vojnik je sanjao san o predsjedniku. Pisac ovih redaka nije olovni vojnik.

Iz zbirke priča “Igračke”

Tags: , ,

Category: Art

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Art

Balada o predsjedniku

by Boris Jovanović time to read: 5 min
0