Barjaktari

| November 28, 2014 | 0 Comments
ulica gavrila principa u podgorici

Ulica Gavrila Principa u Podgorici

Visoko su podigli barjake visoki barjaktari. A šta je na njima sem ništavila oivičenog zlatnim, sem rupe ukrašene svečanim kićankama. Sve je postalo ništa uparađeno u svečanom poretku.
Koračaju ponositi visoki barjaktari za gordim najvišim stegonošom koji im je odredio barjak i državu, istoriju i budućnost, podijelio im nova imena i prezimena, častio ih novim nadimcima kojima ih vabi, po kojima ih prepoznaje. Sve imaju visoki barjaktari dok im je najviši na čelu, bez njega su ništa, sa njim su opet ništa, ali misle da su sve.
Šta nam govore visoki barjaktari kada mudro ne ćute? Ispaljuju pokatkad kanonade svečanih parola, prave–pravcate haubice mudrosti koje su krilatice novog doba, nove istorije i sasvim novog naroda i države.
Kada Najviši klikne: Princip je terorista, visoki barjaktari po komandi presuđuju mrskom teroristi i podmukloj ideji kojoj je terorista pripadao i kojem, čudne li ironije, strašne li lakrdije, užasnog li urnebesa, pripadaju imenom i neke ulice u varošima našim. Mi smo valjda jedina evropska zemljica u kojoj sokaci nose teroristička imena. Smrt terorizmu, jakako, pogotovu ako ima principovski i srpski predznak. Strijeljajte mrtvog Principa baš u ulici koja se po njemu zove! Tako trabunjaju i grakću naši barjaktari, kao svrake na bunjištima, uzimajući sebi za pravo da presuđuju i osuđuju na trajnu smrt i one o kojima ništa ne znaju, i one koje bi da unize svojim slugeranjstvom i kukavičkim mentalitetom. Nije uzalud rečeno da kukavica najrađe kuka u našim brdima i klancima. No, ko će uostalom, presuditi Principu i svim principima, ako neće onaj koji nema veze ni sa Principom ni sa principijelnostima. Njihova, kako je negdje već izrečeno, neprincipijelnost, licemjerje i poltronstvo više nije moralni, već higijenski problem. Mnogo su, brate, svojim političkim prljavštinama zaprljali nekad ekološku državu ili je još uvijek ekološka, đavo će ga znati…
Visoki barjaktari na čelu sa najvišim stegonošom proglasili su i Mojkovačku bitku za nepotrebnu avanturu, posredno se narugavši svim onim dičnim i junačkim Crnogorcima koji su branili svoje od tuđina. Oduzeli su tako svojim podanicima i pravo na ponos i pravo na dostojanstvo i pravo na slobodarstvo i pravo na pravdu i sva prava koja temelje i čovjeka i narod i državu i život cijeli. Bez tih prava i bez prava da se pravo brani, nema ni ličnosti ni nacije ni države.
Visokim barjaktarima, našim dragim manekenima propasti, bitno je samo jedno: po svaku cijenu, uvijek i svuda proglašavati brata za tuđina, slobodu za ropstvo i pravdu za nepravdu. U toj igri visokih barjaktara sadržana je i ideologija vladanja i suština državotvorja koja je odavno pojela samu sebe i postala karikaturalna spodoba nesposobna da se održi i očuva, jer počiva na podvali, a ne na potrebi.
Visoki barjaktari tako povazdan snuju i spinuju, a to spinovanje se nekada zvalo mlaćenje prazne slame ili lupetanje prazne vodenice na plitkoj vodi. Ako prazno lupetanje proglasimo za suštinsku vrijednost onda smo svi ukupno zatočenici diktature besmisla koja računa na etičke i intelektualne nule, a ne na odgovorne i svjesne građane. Ili su visoki barjaktari zalutali u šumi nigdine ili su sve pretvorili u crnu šumu u kojoj jasno ne vidimo nijedno stablo? Odavno su vite jele i visoki borovi u našim čarnim gorama ustuknuli i ustupili mjesto višim bukvama i nižem rastinju. Naša botanička baštica nije uređena po sistemu koji odgovara životu, već po sistemskom haosu koji satire i proždire elementarno dostojanstvo života.
A šta ne vide sa svojih zornih visina naši visoki barjaktari, naši manekeni propadanja? Ne vide, recimo, porodilišta u zapuštenim i prepuštenim bolnicama u kojima gotovo sve funkcioniše po principima najprimitivnije pećinske korupcije, a po pravilu: koliko parica, toliko zdravlja. Mučenik će ispustiti dušu od fatalnih komplikacija na slijepom crijevu ukoliko u fatalnom magnovenju ne ponudi fatalnu lovu fatalnom mister-hirurgu. Naši visoki barjaktari, slavni naši manekeni banalizacije života, ne liječe se u našim bolnicama, kod naših ljekara. Ukoliko, recimo, imaju komplikacije na malom prstu lijeve noge oni će pod naznakom hitno potražiti spas na nekoj slavnoj zapadnoevropskoj ili bjelosvjetskoj klinici.
Ne vide naši visoki barjaktari, naši manekeni nepodnošljive lakoće propadanja, ni naše škole u kojima direktorčići sprovode nakaradni plan i program umjesto nastavnog plana i programa, a sve po volji najvišeg među visokima, a sve u susret renesansi novog naroda u najnovijem vijeku. Njihovi đetići se ionako ne školuju ovdje. Oni su na nekim kembridžima, oksfordima, harvardima, već su bezecovali diplome i doktorate i udarna mjesta u našoj udarnoj rupi ili u nekoj zlatnoj prestonici otkačenog života.
Ne vide visoki barjaktari, manekeni primitivne genijalnosti, ni naše sudove jer se u tim i takvim sudovima ne dijeli pravda, već se kupuje i kamči – nepravda.
I tako dalje i tome slično uz koračnicu visokih veselih barjaktara. A kada najviši spusti svoj barjak, barjaktari će krenuti za novim superbarjaktarom i novim superbarjakom. U njihovoj igri mijenja se i barjak i barjaktar jedino je vječna potreba da budu barjaktari.

Tags: , , ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Barjaktari

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0