Bijela vrana

| November 26, 2017 | 0 Comments

Ptice rođene u kavezu misle da je letjenje bolest
Alehandro Hodorovski

Šta ćeš k nama, bijela vrano? Ko li te je namamio u naš kavez? Ako te nije namamio, šta te je kod nas ukavezilo? Vidjećeš i sama, bijela vrano, da ti među nama, crnim vranama, nije mjesto. Što vidiš prije, prije će ti i laknuti. Bježi odavde, dok još možeš. Uskoro će kavez biti do kraja zakavežen, dvostruko zamandaljen, zasužnjen većim kavezom. Onda ti izlaska nema…
Vrana si ti, bijela vrano, vrane smo i mi, ali nemamo sličnosti. Baš nikakve, bivša bijela sestrice. Krila- ti, bijela bivša sestrice, krila i mi–crnokrilice, ali to nijesu ista krila. Tvoja su krila za letjenje, za bolest visina, za slobodno bolovanje, a naša su krila, krila radi krila, a ne krila radi leta i radi slobode. Tvoja su krila, bivša bijela sestrice, pobijeljela od leta, pobijeljela od slobode, a naša su krila crnilom najrođenijim prikucana za crnu zemljicu, za naš domoljubni kavez u kojem smo svoji na svome, svoji iznad svega, svoji, pa svoji… a ti, bijela bivša sestrice, iš, iz našeg crnokrilog kaveza, iš, svome slobodnom nebu, kad ti već među nama mjesta nema…
Možda je i tvoje nebo, bijela bivša sestrice, kao i naš kavez, samo malo prostraniji, samo malo beskrajniji, jer nema beskraja koji se ne može premjeriti, bijela vrano…našoj crnokriloj mjeri niko nije umakao, bijela vrano, pa nećeš ni ti…premjerićemo i tvoje nebo, okavezićemo i tvoj beskraj, tek da vidiš da ni bijela vrana ne može mimo crnih zakona. A kada to vidiš, postaćeš crnja od nas-crnih vrana, i onda možeš slobodno doći u naš crni kavez i ostati dok ti slomljeno srce žudi…
Najprije, bivša bijela sestrice, zaboravi na nebo, zaboravi na slobodu, zaboravi na beskraj, jer beskrajnuta i slobodna ostaješ to što jesi, a što i ne moraš biti. Kad shvatiš i prihvatiš naše znanje i naše zakone, onda dođi, a do tada, široko ti nebo, daleko ti lijepa kuća…
Ptice – mi, ptica- ti, a opet, među nama ničega rođačkog, bivša bijela sestrice. Krilata- ti, krilati- mi, a opet, nikakve sličnosti, bivša sliko i priliko. Naša krila nijesu za strmoglavku i vrtoglavku. Mi nijesmo ptice- letačice, bivša bijela sestrice. Mi smo ti ‘tice- hodačice, ‘tice- skakačice, ‘tice- puzačice, ‘tice-glasačice, ‘tice-ležačice, ‘tice-kukačice, ‘tice-pjevačice,’tice-sviračice, ‘tice-uvlakačice, ‘tice-šišnjarke, ‘tice-eurounijatice, “tice-natovke, “tice-dukljanke, tice nad ticama, ako već hoćeš da znaš, bijela vrano- vrano nad vranama…
Mi smo, bijela bivša sestrice, prozreli i prezreli tvoj besmisleni let i tvoju još besmisleniju slobodu. Jer naše je znanje starije od tvog znanja, neznavena bijela vrano–vrano nad vranama. Kako nećemo znati što ti ne znaš, kada smo nekada i mi bili kao ti, a ti nikada, bijela vrano- vrano nad vranama, nijesi bila ovo što smo mi sada. Naše znanje je starije od tvoje naivnosti i moćnije od tvojih krila, bijela vrano – vrano nad vranama. Naš nauk nas je naučio kavezu, a tvoja naopakost te progoni ka naopakom nebu, bijela vrano-vrano nad vranama. A šta ćeš, bijela vrano i crna kukavice, kada jednom shvatiš da smo ti smanjili nebo i zasužnjili slobodu? Hoćeš li moći bez onoga čega smo se mi dragovoljno i domoljubno odrekli ili ćeš kao svaka bijela vrana-vrana nad vranama, životom braniti ono čega nema? Da ga ima , da ima slobode, da ima neba, mi ne bismo bili ovo što jesmo i ne bismo živjeli u kavezu, već na nebu. Da ima onoga čega nema niti će ga biti, bili bismo budalaste bijele vrane, a ovako, ostajemo dosledni svojoj crnoj boji i svom crnjem kavezu…
Zato, sikter, bijela vrano-vrano nad vranama, i ne kvari nam idilu. Ne kvari nam računicu, tupoglava bijela vrano, ne kvari nam slobodicu u crnom kavezu. Što prije odeš, biće ti lakše, a ako ne odeš, krila će ti biti suvenir davnog zgarišta, a sloboda sparuškani san koji je otpao iz sjećanja kao sa trulog zagranka. Bijela vrano-vrano nad vranama, možeš ostati među nama u crnom kavezu, samo ako želiš da i nama i tebi bude teže nego što jeste. Nama- jer će nam tvoje bijelo krilo vratiti uzaludni san o slobodi, a tebi jer će te crna boja boljeti kao živa rana. Hoćeš li, bijela vrano, da ostaneš crna ovca ili ćeš se prepustiti svom letu i napustiti naš kavez, napustiti naš vidokrug, izgubiti se iza našeg horizonta…
Crnom smo se mukom, bijela vrano, navikli na puzanje, a ti si došla niotkud da nas ponovo učiš letu. Kao da let nije bolest. Kao da mi ne znamo šta je let. Kao da nećeš platiti glavom svoju potrebu da letiš među puzavcima iako znaš da će ti naš crni kavez biti jedini putokaz na tvom slobodnom nebu…
Bijela vrano-vrano nad vranama, ako ne pocrniš, ostaćeš samo ono što jesi, a mi ćemo i tako i ovako zauvijek biti ono što nikada nijesmo ili…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Bijela vrana

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0