X Poglavlje
Prošle su godine. Godišnja doba su dolazila i odlazila, a s njima i kratki životi životinja. Došlo je vrijeme kada se osim Clover, Benjamina, gavrana Mojsija i izvjesnog broja svinja više nitko nije sjećao starih dana prije Pobune. Muriel je bila mrtva; isto tako Bluebell, Jessie i Pinčer. Jones je također bio mrtav — umro je u nekom lječilištu za alkoholičare na drugom kraju zemlje. Snowballa su zaboravili. I Boxera su zaboravili svi osim onih koji su ga poznavali. Clover je sada bila stara krupna kobila ukočenih zglobova i sklona kataru očiju. Pred dvije godine napunila je dob potrebnu za mirovinu, ali u stvari nijedna se životinja nikada nije povukla. Pričanja o odvajanju ugla velikog pašnjaka za ostarjele životinje odavno su prestala. Napoleon je bio zreo nerast od preko tri stotine funti. Squealer je bio tako debeo da su mu se oči jedva vidjele. Jedino je stari Benjamin izgledao kao uvijek, samo mu je njuška osijedjela, a nakon Boxerove smrti bio je šutljiviji i mrzovoljniji nego ikada.
Tada je na Farmi bilo mnogo više životinja, iako prirast nije bio toliki koliki se očekivao prijašnjih godina. Novim generacijama životinja Pobuna je bila samo nejasna tradicija prenošena usmenom predajom, a druge, koje su bile kupljene, prije svog dolaska na Farmu nikada nisu čule za tako nešto. Uz Clover na Farmi su bila još tri konja. To su bile dobre i snažne životinje, vrijedni radnici i dobri drugovi, ali vrlo glupi. Nijedan od njih nije mogao naučiti abecedu dalje od slova B. Prihvatili su sve što im je rečeno o Pobuni i principima animalizma, osobito ono što im je govorila Clover, koju su poštovali gotovo kao djeca majku; ali, bilo je sporno da su išta od animalizma razumjeli.
Farma je sada bila naprednija i bolje organizirana; čak je i proširena s dva polja kupljena od gospodina Pilkingtona. Vjetrenjača je bila uspješno završena; životinje su kupile vršilicu i kosilicu te izgradile razne nove gospodarske zgrade. Whymper je kupio lake jednoprežne dvokolice. Na kraju, dovršena vjetrenjača nije bila upotrijebljena za proizvodnju električne energije, već su je koristili za mljevenje žita, što je donosilo lijep novčani dobitak. Životinje su naporno radile na izgradnji još jedne vjetrenjače; kada bude završena, rečeno je, u nju će postaviti dinamo. Ali o obilju o kojem je nekoć Snowball učio životinje da sanjaju — o stajama s električnim osvjetljenjem, toplom i hladnom vodom, te o trodnevnom radnom tjednu — više se nije govorilo. Napoleon je takve ideje proglasio suprotnim duhu animalizma.
Najistinskija sreća, govorio je, nalazi se u napornom radu i umjerenom životu.
Činilo se kao da Farma postaje sve bogatija, ali to se nije moglo reći i za životinje, osim, naravno, za svinje i pse. Možda je to djelimice bilo zbog velikog broja svinja i pasa. Ne bi se moglo reći da oni, na svoj način, nisu radili. Squealer je neumorno objašnjavao kako je beskrajno mnogo posla oko nadgledanja i organiziranja Farme. Većina tog posla bila je takve prirode da ga ostale životinje, zbog svoje neukosti, nisu mogle razumjeti. Na primjer, Squealer im je govorio da svinje svaki dan potroše mnogo vremena oko tajanstvenih stvari zvanih “fascikli”, “izvještaji”, “zapisnici” i “predstavke”. To su bili veliki arci papira koje je trebalo pomno ispisati, a čim bi ih ispunili bacali su ih u peć. Taj je posao od najveće važnosti za dobrobit Farme, dokazivao je Squealer. Međutim, ni svinje ni psi svojim radom nisu proizvodili hranu, a bilo ih je mnogo i apetit im je uvijek bio izvrstan.
Što se tiče ostalih životinja za njih je, koliko pamte, život oduvijek bio isti. Uglavnom su bile gladne, spavale su na slami, pile iz pojilišta, radile u polju: zimi su patile od hladnoće, ljeti od muha. Ponekad bi starije među njima napregle svoje mutno sjećanje i pokušale ustanoviti da li je u ranim danima Pobune, neposredno nakon izgona Jonesa, bilo bolje ili lošije nego sada. Nisu se mogle sjetiti. Nije bilo ničega s čime bi mogle usporediti svoj sadašnji položaj: jedino su se mogle osloniti na Squealerove brojke koje su nepobitno dokazivale da sve ide nabolje. Zaključile su da je problem nerješiv; u svakom slučaju, za razmišljanje o takvim stvarima sada su imale malo vremena. Samo je Benjamin tvrdio da se sjeća svake pojedinosti svog dugog života i da zna da život nikada nije bio niti uopće može biti mnogo bolji ili mnogo gori — glad, patnja i razočaranje, govorio je, nepromjenljiv su zakon života.
Životinje se, međutim, nisu prestale nadati. Štoviše, nikada ni za tren nisu izgubile osjećaj časti i povlaštenosti što pripadaju Životinjskoj farmi. Još uvijek su bili jedina Farma u cijelom okrugu — u čitavoj Engleskoj! — koju su posjedovale i nadzirale životinje. Tome se nikada nije prestala diviti nijedna od njih, čak ni najmlađe ili pridošlice kupljene s farmi udaljenih desetak ili dvadesetak kilometara. Kada su čule kako puca puška, vidjele kako leprša zelena zastava na jarbolu, njihova srca bi se nadimala od neuništiva ponosa, a razgovor bi uvijek skrenuo na stare herojske dane, Jonesovo progonstvo, pisanje Sedam zapovijedi i velike bitke u kojima su poraženi dvonožni osvajači. Nisu zaboravile nijedan od starih snova. Još se vjerovalo u Republiku Životinja koju je predvidio stari Major, kada zelenim poljima Engleske više neće gaziti ljudska noga. Taj dan će doći; to može biti uskoro, to možda neće biti za njihova života, ali će jednom ipak doći. Čak su tu i tamo potajno pjevušile melodiju “Životinje Engleske”. U svakom slučaju znala ju je svaka životinja na Farmi, iako se nijedna ne bi usudila da je zapjeva naglas. Možda je bila istina da im je život bio težak i da im sve nade nisu bile ispunjene, ali one su bile svjesne da nisu isto što i ostale životinje. Ako su bile gladne, to nije bilo zato što su hranile okrutna ljudska stvorenja; ako su radile naporno, radile su u svoju korist. Nitko od njih nije hodao na dvije noge. Nitko nikoga nije zvao “Gospodar”.
Sve su životinje bile jednake.
Jednog dana, početkom ljeta, Squealer je naredio ovcama da ga slijede i odveo ih na drugi kraj farme, na dio neobrađenog zemljišta koje je zaraslo brezovim mladicama. Ovce su tamo provele čitav dan, brsteći lišće pod Squealerovim nadzorom. Uveče se on vratio kući, a budući da je bilo toplo, ovce su ostale. Tamo su se zadržale čitav tjedan a da ih ostale životinje nisu vidjele. Squealer je s njima provodio veći dio dana. Učio ih je, rekao je, novu pjesmu za koju je bila potrebna osamljenost.
Nakon što su se ovce vratile, zbio se neočekivan događaj: jedne ugodne večeri kada su životinje završile posao i vraćale se na svoje konačište, dvorištem se razleglo užasnuto rzanje konja. Bila je to Clover. Ponovo je zarzala i sve su životinje pojurile u dvorište. Ugledale su ono što je vidjela i Clover.
Jedna svinja hodala je na stražnjim nogama. Da, to je bio Squealer. Malo nespretno, kao da još nije sasvim naučio održavati svoje otežalo tijelo u tom položaju, šetao je dvorištem ipak savršeno održavajući ravnotežu. Trenutak kasnije na kućnim vratima pojavio se dugi red svinja — sve su hodale na stražnjim nogama. Neke su hodale bolje, neke lošije, jedna ili dvije čak su se nesigurno zanijele, pa je izgledalo da će im zatrebati štap, ali sve su uspješno napravile krug dvorištem. Konačno se začulo strašno lajanje i kreštavo kukurijekanje crnog pjetlića: pojavio se i sam Napoleon, veličanstveno uspravan, okružen psima koji su skakali oko njega, bacao je poglede s jedne strane na drugu. Prednjom nogom držao je bič. Nastade grobna tišina.
Iznenađene, prestrašene, priljubljujući se jedna uz drugu, životinje su gledale dugački red svinja, koje su, lagano stupajući, kružile dvorištem. Bilo im je kao da se svijet okrenuo naglavačke. Nastao je pravi šok i u tom trenutku, usprkos svemu — usprkos teroru pasa, usprkos navici koja se godinama razvijala da nikada ne prigovaraju, nikada ne kritiziraju, bez obzira što se dogodilo — bile su spremne izustiti neku riječ protesta. Ali upravo u tom trenutku, kao na jedan znak, sve ovce počeše zaglušujuće blejati:
“Četiri noge dobre, dvije noge bolje! Četiri noge dobre, dvije noge bolje! Četiri noge dobre, dvije noge bolje!”
Blejanje je, bez prestanka, potrajalo pet minuta. A kada su ovce prestale, mogućnost protestiranja je izmakla, jer su svinje umarširale u kuću.
Benjamin je osjetio da mu netko gurka rame njuškom. Okrenuo se. Bila je to Clover. Njene ostarjele oči bile su mutnije nego ikada. Ne izustivši ni riječi, nježno ga je povukla za grivu i odvela na kraj velike suše, gdje je bilo ispisano Sedam zapovijedi. Minutu ili dvije stajali su gledajući zid premazan katranom na kojem su bila ispisana bijela slova.
“Vid mi slabi”, rekla je napokon. “Ni u mladosti nisam mogla pročitati što tamo piše. Ali, čini mi se da ovaj zid izgleda drugačije. Benjamine, da li su Sedam zapovijedi iste kao što su bile nekada?”
Benjamin je pristao da za trenutak prekrši svoje pravilo i pročitao je što je pisalo na zidu.
Tamo je sada bila samo jedna Zapovijed. Ona je glasila:
SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE OD DRUGIH
Poslije toga više nije bilo čudno što su slijedećeg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bičeve. Nije bilo čudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvođenju telefona i da su se pretplatile na John Bull, Tit-Bits i Daily Mirror. Nije im više bilo čudno kada su vidjele Napoleona kako šeće vrtom s lulom u ustima — pa čak ni kada su svinje obukle odjeću iz ormara gospodina Jonesa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovačkim hlačama i kožnim gamašama, a njegova krmača-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospođa Jones obično nosila nedjeljom.
Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale čitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjaču. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.
To veče iz kuće se čuo glasan smijeh i pjevanje. Čuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo događa, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Počele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kuću.
Zastale su na ulazu, plašeći se pomalo da krenu dalje, ali Clover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, a na počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama. Društvo je uživalo igrajući karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrč kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio začuđena lica životinja koje su gledale kroz prozor.
Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeći u ruci pehar. Za koji trenutak, reče, zaMolliet će prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to učini, želi reći nekoliko riječi za koje osjeća da mu je dužnost kazati ih.
Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje. Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo.
Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene. Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.
Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoće jednake su. Nije li problem rada svagdje isti? Postalo je očito da je gospodin Pilkington htio izreći neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: “Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, “mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.
A sada, reče, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su čaše pune. “Gospodo”, zaključi gospodin Pilkington, “gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!”
Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao čitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar.
Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi.
Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reče, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž! Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja.
On ne vjeruje, reče, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje će još više učvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilično luckast običaj da se jedna drugoj obraćaju s “druže”. S tim treba prekinuti. Postojao je također vrlo čudan običaj, čije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora spriječiti, a lubanja je već zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog.
Od sada će zastava biti samo zelena.
Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o “Životinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime “Životinjska farma” ukinuto. Od sada će se farma zvati “Vlastelinska farma”, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime.
“Gospodo”, zaključi Napoleon, “nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi način. Napunite čaše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”
Čulo se srdačno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Cloverine ostarjele, mutne oči prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke četiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.
Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa.
Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.
Džordž Orvel
Novembar 1943 – Februar 1944 g.
KRAJ
