Biografija (9) – Patio je u tišini [Tema: Kafka]

| April 19, 2016 | 0 Comments

kaf

Piše: Nicholas Murrey

Biografija Franca Kafke IX dio

S jeseni na zimu I904./I905. Kafka se, na posljednjoj godini prava, bacio na učenje. U ljeto 1905. nagradio se putovanjem u gradić Zuckmantel u moravskoj Sleskoj. Krajem srpnja stigao je u sanatorij kojim je upravljao dr. Ludwig Schweinburg. Kafka je uživao na takvim mjestima (sve dok nije ozbiljno obolio), pa je nakon mjesec dana Brodu vedro napisao: “Posve sam lakouman. Ovo je moj četvrti tjedan u šleskom sanatoriju. Dosta se družim s ljudima, pa i ženama, te sam postao prilično živahan.”

Iako su prijatelji Kafku opisivali kao napornog mladića kojeg su odlikovale stidljivost i povučenost, u sanatorijima je uvijek bilo nešto zbog čega bi živnuo. Možda je to bilo zbog teutonskog reda koji je vladao na takvim mjestima na kojima je sve bilo organizirano te se stoga moglo uživati u jednostavnom luksuzu liječenja u ljubaznoj atmosferi kolegijalnosti medu pacijentima. Zuckmantel mu se toliko svidio da je ponovno došao i iduće godine. Sanatorij dr. Schweinburga bio je relativno nov pa su se ondje prakticirale razne nove, pomodne terapije.

Bilo je zračnih kupki (Luftbäder), kao u Dresdenu 1903-, hidroterapije i “kupki na električnom svjetlu” (da ne spominjemo i “stroj za vaginalno hlađenje”) namijenjenih liječenju neurastenije. Mnogo godina poslije, tijekom jedne teške veze, Kafka je o tome govorio kao o “nježnosti koju čovjek može doživjeti u vezi sa ženom koju voli, a kakvu sam ja doživio u Zuckmantelu’ , a nešto poslije priznao je i da nikada nije “bio tako intiman sa ženom, osim onomad u Zuckmantelu”.

Premda se te primjedbe odnose na onu godinu kada je drugi put došao u sanatorij (a kako je poznato da je dotad već bio seksualno intiman sa ženama, očito je govorio ne samo o seksualnoj inicijaciji nego o autentičnoj osjećajnoj bliskosti), više je nego vjerojatno da je bio u ženskom društvu i tijekom prvog boravka.

“Franz je u svim razdobljima svoga života privlačio žene”, prisjećao se Brod, “i premda on nije vjerovao da ima takvu moć, bila je to neosporna činjenica.” Sanatorij je nudio velike mogućnosti za iskazivanje Kafkina šarma. Osvježen boravkom u sanatoriju, Kafka je krenuo s majkom i trima sestrama u posjet tetkama, Anni i Juliji, u Strakonice, selo u južnoj češkoj iz kojeg je obitelj potjecala. Kako je Kafku u u čekalo svladavanje dosadnih ispita iz prava, njegov je povratak u jesen 1905. protekao u sumornoj atmosferi. Štoviše, naporno učenje za ispite povećalo je pritisak na njegovu krhku konstituciju. Serija od tri ispita bila je poznata pod deprimantnim latinskim nazivom Rigorosum. Najprije je, 7- studenoga, bio održan ispit iz austrijskoga građanskog i krivičnog prava. Drugi ispit, iz ustavnog i međunarodnog prava, održan je 16. ožujka 1906., a treći, iz rimskog, njemačkog i crkvenog prava, 13. lipnja 1906. Svega pet dana poslije Kafka se provukao s prolaznom ocjenom (“tri od pet ocjenjivača ocijenili su njegovo znanje dovoljnim”), te mu je profesor Alfred Weber (brat poznatog sociologa) dodijelio titulu doktora prava. Ispite je prošao djelomično zahvaljujući i Brodovim bilješkama iz financijskog prava, koje su mu “spasile tri mjeseca života”.

Njegove tvrdnje da je s ispitivačem “uspostavio prekrasan odnos” te da su drugi ispiti bili “također zabavni, premda nisam mnogo znao”, mogu se protumačiti samo kao neka vrsta sulude ironije. Bilo je nejasno što će Kafka dalje raditi. Nije imao nikakvih zamisli o karijeri, želio je samo pisati. Rad nije dovodio u pitanje, no bilo mu je svejedno kakav će posao raditi. Kako se u Hermannovu kućanstvu nije nikoga uzdržavalo, Kafka se bez odlaganja odlučio zaposliti u odvjetničkom uredu u Starom gradu. Ured je vodio dr. Richard Löwy, s kojim nije bio u rodu, premda se, s obzirom na prezime, često pretpostavljalo da je bio Franzov ujak. Kolovoz je proveo u Zuckmantelu, vrativši se potom u kako bi odradio jednogodišnji staž, prvo na praškom općinskom, a potom i na kaznenom sudu. O njegovim je razmišljanjima vezanima uz to iskustvo malo toga zabilježeno. Tek je, nakon svršetka staža, Brodu podrugljivo komentirao: “Nisam baš ništa postigao tijekom godine dana službe na sudu… zanimanje postaje neškodljivo čim se čovjek može s njime nositi. Iako je bilo svega šest radnih sati, ja sam tijekom njih neprekidno pravio budalu od sebe.”

Doista, jedina važna stvar koja se dogodila te zime I906./I907- god. bila je Brodova književna kritika u berlinskom mjesečniku “Die Gegenwart”, objavljena u veljači 1907- Brod je hvalio Kafku (koji dotad nije objavio ni jednu riječ) zbog njegova stila, uspoređujući ga s trojicom već potvrđenih pisaca: Heinrichom Mannom, Frankom Wedekindom i Gustavom Meyrinkom.

Nije jasno je li bila riječ o kićenju ili o Brodovu stvarnom pokušaju da pomogne prijatelju. Kafka se našalio: “bit će nepristojno ako nešto poslije objavim, jer bi to moglo uništiti slast prvog pojavljivanja u javnosti”. Mudro zaključivši da njegova “budućnost nije ružičasta”, Kafka se uputio u Triesch, gdje je proveo kolovoz 1907.

“Vozio sam se posvuda na motociklu, često sam plivao i satima ležao gol uz jezero, šetao parkom do ponoći s dosadno zaluđenom djevojkom, već sam pokupio i sijeno s livade, postavio vrtuljak, raščistio drveće nakon oluje, odveo krave i koze na pašu i vratio ih u staju uvečer, često igrao bilijar, dugo šetao, popio puno piva te čak otišao i u sinagogu.” No većinu je vremena proveo s dvije “vrlo bistre djevojke, izrazito socijalno-demokratskog uvjerenja”. Jedna je bila devetnaestogodišnja studentica jezika iz Beča, Hedwig Therese Weiler, koja je bila posjetila baku: “niska, njezini obrazi nisu neprekidno i neizmjerno crveni. Vrlo je kratkovidna i to ne samo zato da bi ljupkim pokretom namještala pince-nez^na. nos — čiji je vrh uistinu prekrasno sastavljen od sićušnih ravnina. Prošle sam noći sanjao njezine punašne nožice. Takvi su ti zaobilazni načini kojima prepoznajem ljepotu neke djevojke i zaljubljujem se.”

Hedwig nije bila prva Kafkina ljubav, no bila je prva prepoznata i Kafka joj je često pisao. Pisma su mu nježna, puna samopodcjenjivanja i priznavanja tjeskobnih osjećaja o ljubavnim vezama:

“Nemam čak ni onaj obzir prema ljudima kakav tražiš… Znaš, ja sam smiješna osoba. Ako me imalo voliš, to je iz sažaljenja. Moj je udio u tome strah.”

Tijekom kasnog ljeta i jeseni 1907- Kafkina je epistolarna bliskost s Hedwig postala jačom i počeo ju je nagovarati da dođe u Prag. Premda je izjavio: “Tako je malo koristi od susreta u pismima, kao da dvoje između kojih se nalazi ocean prskaju po obali”,” već je utvrđivao obrazac budućih udvaranja. Dopisivanje s Hedwig nastavit će se iduće dvije godine. Ljetno je udvaranje bilo krasno, ali s dolaskom jeseni morao je pronaći stalan posao. “Ne trebam posao, tim prije što za njega nisam sposoban”,” šalio se prilično očajnički s Brodom. No posao mu je svakako bio nužan. Poigravao se sa zamisli da pohađa Trgovačku akademiju u Beču i da uči španjolski, kao dodatak francuskom i engleskom koje je već poznavao. Možda bi ujak Alfred mogao pronaći neki posao u Španjolskoj ne samo za njega nego i za Broda, “ili bismo mogli otići u Južnu Ameriku ili na Azore ili Madeiru”.

Drugi dio staža na kaznenom sudu (gdje je za radnim stolom pisao pisma Hedwig) završio je 30. rujna 1907- Već je idućega dana počeo raditi. 1. listopada 1907- dvadesetčetverogodišnji Kafka počeo je raditi u uredu talijanskog osiguravajućeg zavoda Assicurazioni Generali, čija se grandiozna upravna zgrada još uvijek može vidjeti na tršćanskoj obali. Tako se uvrstio među ostale činovnike koji su obilježili modernu povijest književnosti (dovoljno se sjetiti Borgesa, Eliota i Stevensa) stvarajući u stankama od uredskog posla. Mnogi Kafkini prijatelji, kao i on sam, smatrali su da ga to namještenje nije dostojno.

Max Brod držao je da je Kafkina obitelj imala dovoljno financijskih sredstava da ga pošalje na studij u inozemstvo, kako bi dobio malo slobode, ali mladi pisac nije bio dovoljno uporan u pokušajima da tu želju i ostvari. Svoju je energiju usmjeravao prema unutra i manifestirao je kao, kako je to nazivao Max Brod, “pasivnu upornost” (passive Zähigkeit).

“Možda upravo tu leži fatalna slabost njegova života. Patio je u tišini.” Kafka je, međutim, shvaćao posebnu narav pogodbe kakvu su mogli sklopiti činovnici-književnici. Napori uvjetovani potrebom da se izbore za kreativan prostor, izvjesno zadržavanje životne energije, bili su kompenzirani usredotočenošću. Tu se nije gubilo vrijeme u oportunističkom novinarstvu i sličnom piskaranju, koji su za mlade talente danas još pogubniji negoli stoljeće unatrag.

“Zarađivanje za život i pisanje moraju biti potpuno odvojeni”, zaključio je Brod. I tako je Kafka ušao u radnu rutinu od koje će ga osloboditi tek rano umirovljenje, kao posljedica lošeg zdravstvenog stanja, te rana smrt. Brod, koji je pošao istim putem, nakon godina punih “sati bez radosti” provedenih za radnim stolom, naposljetku je zaključio da je Kafka bio pogriješio, ali da je to bila “plemenita pogreška” (einen edlen Irrtum).

Kafka se nadao da će s vremenom pronaći jedan od onih privlačnih poslova u javnom sektoru gdje se s radom započinje rano i završava u dva ili tri sata poslijepodne, što bi mu ostavilo dovoljno vremena da nakon kraćeg odmora uvečer piše. Uredi tvrtke Assicurazioni na Vaclavovu trgu nalazili su se relativno blizu novog doma, u Niklasstrasse 36, u koji 58 I su se Kafke doselili prethodnog lipnja. Bila je to elegantna rezidencijalna novogradnja u dijelu grada nastalom na ruševinama staroga židovskoga geta. Zgrada je bila nazvana Kod broda, imala je dizalo i stan na posljednjem katu s kojeg je pucao pogled na Vltavu s poludovršenim češkim mostom, koji je Kafka zvao Staza samoubojica.

U tom će stanu Kafka napisati prvu priču kojom se pročuo, Das Urteil (Osuda), a potom i Die Verwandlung (Preobrazba). Za sada je, međutim, to bilo mjesto s kojega je svakog jutra polazio na posao, ostavljajući Vltavu iza sebe, šećući niz Niklasstrasse, preko Starogradskog trga pa sve đo zgrade Assicurazioni Generali.

Prema Franzu Baumeru, tvrtka Assicurazioni predstavljala je “klasičnu sliku prašnjave austrougarske birokracije”,’ a od zaposlenika se zahtijevalo da potpišu ugovor u kojem je, između ostalog, stajalo: “ni jedan zaposlenik ne smije u uredu držati ikakve druge predmete osim onih koji pripadaju uredu, a koje treba zaključavati u radnom stolu, te dokumenata koji su mu dodijeljeni na obradu”. Radno je vrijeme bilo dugo (šest do osam sati, uz redovite, ali slabo plaćene prekovremene sate), a posao zahtjevan, no Kafka se s time hrabro nosio.

“Ovih ću tjedana morati neprekidno učiti o osiguranju”, rekao je Hedwig, “no to je vrlo zanimljivo.” S Brodom je razgovarao iskrenije: “ako pretpostavimo da sam svoja iskušenja dosad trebao prehodati, sada ih moram savladati hodajući na rukama”.

Imao je običaj sastajati se s Brodom nakon posla kod kipa Djevice Marije na Starograđskom trgu, gdje bi se međusobno tješili i razgovarali o književnosti. Na liječničkom pregledu za posao ustanovljeno je da je Kafka bio visok metar i osamdeset i dva centimetra te težak nešto preko šezdeset kilograma. Liječnici su ga opisali kao “zdravog”, ali “krhkog”, te su mu preporučili dodatni pregled.

Kako bi se razvedrio, Kafka je pisao Hedwig: “Iščupao sam se iz ureda i projurio kroz velika ulazna vrata u 6.15, žaleći za tih potraćenih četvrt sata, zaokrenuo nadesno i pošao niz Wenzelsplatz te se našao s poznanikom [Brodom] koji je pošao sa mnom pričajući mi o nekoliko zanimljivih stvari, zatim sam stigao kući, ušao u sobu gdje me čekalo tvoje pismo, u koje sam se unio poput nekoga tko, umoran od šetnje poljima, upravo ulazi u šumu. Tu se izgubim, ali me to ne brine. Kad bi barem svaki dan završavao ovako.”

Nažalost, to nije bio slučaj. Njegova “vrlo mala plaća od 80 kruna i beskonačnih osam do devet sati rada” značili su da je bio prisiljen “poput divlje zvijeri proždirati sate izvan ureda”. Kako se prije nije bio naviknuo ograničavati svoj privatni život “na šest sati”, ali i stoga što je učio talijanski i što je “želio tih prekrasnih dana provoditi večeri vani”, “nakon dobro ispunjenog slobodnog vremena” ne bi se osjećao odmornim.

Sve je to bilo podnošljivo isključivo radi (pored misli o Hedwig) sna o tome da bi mu strana tvrtka mogla osigurati sredstva za putovanja i bijeg, u najmanju ruku, do Trsta:

“Nadam se da ću jednoga dana sjediti u dalekim zemljama, gledajući kroz prozor ureda na polja šećerne trske ili na muslimanska groblja.” No nije mogao izbjeći činjenicu da je posao bio “dosadan” i da se želja o spasu u dalekim krajevima nikada nije ostvarila. Nije ga toliko gnjavio posao koliko “tromost pretrpanog radnog vremena… čak i posljednjih pola sata osjećam pritisak tih osam sati, baš kao i na samome početku”.

Žudio je za trenutkom kada će moći otići u šest sati. Također je bio svjestan koliko je malo poticaja dobivao: “Nemam što za reći, nikoga ne viđam; moja dnevna šetnja sastoji se od trčkaranja niz četiri ulice, na kojima sam već uglačao sve uglove, pa preko trga.”

U takvim okolnostima ni pisanje mu nije išlo od ruke pa je Kafkina tjeskoba rasla: “to je… strah, općenit strah od pisanja, od tog užasnog zadatka. Štoviše, sva moja nesreća sada proizlazi iz te nemogućnosti.”

Nastaviće se

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Biografija (9) – Patio je u tišini [Tema: Kafka]

by admin time to read: 9 min
0