Blagost djeluje [Tema: Zen]

| July 12, 2018 | 0 Comments

TZU-JAN

Sam po sebi kakav jest

Uvijek postoji nešto što ne znamo. Dobar primjer za to je neuhvatljiva kvaliteta energije u fizici: ne možemo definirati energiju, ali možemo raditi s njom, a slično vrijedi i za tao. Tao djeluje sam po sebi. Njegova narav je da bude, kao što se kaže na kineskom, tzu-jan, ono što je “samo po sebi”, “samo od sebe”, ili “takvo kakvo jest”.

Tzu-jan je skoro ono na što mislimo kada kažemo da je nešto automatsko ili da se događa automatski. Katkad taj izraz prevodimo kao “priroda”, kao kada govorimo o prirodi planina, ptica, pčela i cvijeća. Ta vrsta prirode na kineskom se zove tzu-jan.

Temeljni smisao toga je da tao djeluje sam po sebi. Sve što je prirodno djeluje samo po sebi jer ništa ne stoji iznad toga i ne pokreće ga. Na isti način, čovjekovo vlastito tijelo djeluje samo po sebi. Ne morate odlučiti kako će i kada vaše srce kucati – to se jednostavno događa. Ne odlučujete kako ćete točno disati – vaša se pluća pune i prazne bez napora. Ne određujete strukturu vašeg živčanog sustava ili kostiju – one rastu same od sebe.

Tako i tao postoji sam po sebi. Budući da uvijek postoji temeljni element života koji se ne može definirati – kao što se ni tao ne može definirati – nemoguće ga je kontrolirati.

Drugim riječima, ne možete izaći iz sebe kako biste se definirali ili kontrolirali. Lao-Tzu rekao bi da se čovjek, budući da je sastavni dio prirodnog svemira, ne može nadati da će kontrolirati svemir kao da je objekt odvojen od njega samoga. Ne možete izaći izvan prirode da biste postali gospodari prirode. Zapamtite da vaša srca kucaju “sama po sebi” i, ako mu pružite priliku, i vaš um može funkcionirati “sam po sebi”, iako se većina nas toga pribojava.

WU WEI

Kad god imamo osjećaj da možemo dominirati sami sobom, ovladati sami sobom ili postati gospodari prirode, zapravo ne uspijevamo izaći iz prirode ni sami iz sebe. Umjesto toga, prisilili smo se da promatramo te stvari tako da se usklade s iluzijom koja nas uvjerava da je riječ o kontroliranim objektima. Čineći to, neizbježno stvaramo sukob unutar sustava. Ubrzo otkrivamo da nas tenzija između naše ideje o svijetu i toga kakav svijet jest izbacuje iz sklada s funkcioniranjem svijeta.

Zbog toga bi se moglo reći da je neforsiranje drugo načelo taa – pri čemu je prvo spontana aktivnost ili aktivnost sama po sebi (tzu-jan). Na kineskom, drugo načelo zove se wu wei, a znači doslovno “nedjelovanje”, ali bolje ga je prevesti u duhu riječi “neforsiranje” ili “neometanje”. U kontekstu taa, to znači da aktivnost prirode nije samo ometajuća. Ona funkcionira u jedinstvu i ne razdvaja se sama od sebe da bi učinila nešto samoj sebi.

Wu wei se također može primijeniti na ljudsku aktivnost i odnosi se na osobu koja ne ometa samu sebe. Čovjek ne stoji na vlastitom svjetlu dok radi pa je put wu weija put neometanja ili neuplitanja. To je najvažnije praktično taoističko načelo života.

Evo na što mislim kad govorim o forsiranju: kad bi djeca u školi trebala obraćati pozornost na učitelja, misli im počnu lutati posvuda. Učitelj se ubrzo naljuti i kaže: “Obratite pozornost.” Djeca će obaviti noge oko nogu svojih stolica, gledati u učitelja i nastojati izgledati zastrašujuće inteligentno. No, ono što se događa sjajno je izraženo u stripu koji sam vidio neki dan: dječak stoji, gleda svojeg učitelja i govori: “Oprostite, nisam čuo što ste rekli zato što sam se tako trudio slušati.” Drugim riječima, kada pokušavamo voljeti, biti čestiti ili iskreni, zapravo razmišljamo o pokušaju da to činimo, kao što je dijete pokušavalo slušati stežući mišiće i pokušavajući izgledati inteligentno kao da obraća pozornost. No, dijete nije razmišljalo o onome što učitelj govori pa ga zapravo nije ni slušalo. To je savršen primjer što znači blokirati sam sebe tako da sami sebi zaklonite svjetlo.

Evo još jednog primjera: zamislite da cijepate drva. Ako siječete u smjeru suprotnom od rasta drveta, vrlo ćete ga teško presjeći. No, ako siječete u smjeru rasta drveta, rascijepit ćete ga s lakoćom. Isto tako, kada pile drvo, neki se ljudi jako žure pa ga pokušavaju prerezati brzo i snažno. No, što se događa? Kada okrenete dasku na drugu stranu, vidjet ćete da je njezin stražnji dio pun iverja, a shvatit ćete i da ste prilično umorni. Svaki vješti stolar reći će vam: “Pusti pilu da sama obavi svoj posao, pusti zupce da sami režu.” Otkrit ćete da se takvim blagim pristupom, kada dopustite sječivu pile da se lagano kreće, drvo pili s lakoćom.

I naša poslovica kaže : “Blagost djeluje.” Wu wei znači blag, lagan pristup. Tražite smjer rasta stvari, prirodu stvari. Krećite se u skladu s time i vašće posao biti jednostavan.

TE

Vrlina: vještina življenja

U jednoj knjizi filozof Chuang-Tse priča divnu priču o mesaru koji se služio istom satarom dvadeset godina zato što je uvijek pazio da sječivom pogodi tetive između kostiju. Na taj način nikada je nije istrošio.

I opet, vidimo da se za osobu koja uči djelovati na način koji je, recimo, u skladu s taom, kaže da ima vrlinu. Taj specifičan kineski osjećaj za vrlinu zove se te, ali nije riječ o vrlini u našem uobičajenom smislu “biti dobar”. Te je poput naše riječi “svojstvo” u smislu “ljekovita svojstva biljke”. Kada se riječju “vrlina” koristimo na taj način, ona zapravo znači neobičnu vještinu življenja. U svojoj knjizi Lao-Tzu kaže da vrhunska vrlina nije svjesna sebe kao vrline i stoga stvarno jest vrlina. No, inferiorna vrsta vrline toliko silno želi biti vrlina da gubi svoje svojstvo vrline.

Često nailazimo na čestitu osobu koja je svjesna svojih vrlina, koja ima, moglo bi se reći, previše vrlina. To su ljudi koji su stalan izazov svim svojim prijateljima. Kad se nalazite u njihovoj nazočnosti, osjećate da su toliko dobri da ne znate što im reći. Zato uvijek sjedite na rubu stolca i osjećate se pomalo nelagodno u njihovoj nazočnosti. U taoističkoj terminologiji takva osoba zaudara po vrlini i zapravo nema nikakvu vrlinu.

Osoba koja je istinski puna vrlina nije ometajuća. Ona nije naglašeno skromna; ona je prirodno ono što jest. Lao-Tzu kaže da se čini da najveća inteligencija izgleda kao glupost, najsnažnija elokventnost zvuči kao mucanje, a najveća bistrina djeluje kao tupost. Naravno, to je paradoksalan način izricanja ideje da istinska vrlina, te, znači živjeti ljudski život tako da čovjek ne ometa sam sebe.

To je ono čemu se toliko divimo kod djece i na čemu im toliko zavidimo. Kažemo da su naivna, neiskvarena, nevješta, nesvjesna samih sebe. Kada vidite malo dijete koje još nije naučilo plesati kako pleše pred publikom, vidite dijete koje pleše samo po sebi. U njegovim pokretima postoji svojevrsna potpunost i istinski integritet.

Kada dijete vidi da ga gledaju roditelji ili učitelji, i kada sazna da mu oni to mogu odobravati ili ne, ono počinje promatrati samo sebe u plesu. Odjednom, ples postaje ukočen, neprirodan ili, što je još gore, usiljen, i gubi se duh dječjeg plesa. No, ako dijete nastavi učiti ples, tek nakon mnogo godina, kao gotov umjetnik, plesač ponovno ostvaruje naivnost i prirodnost izvornog plesa. No, kad se ta prirodnost vrati, to više nije jednostavna, mogli bismo reći embrijska prirodnost djeteta, posve nekultivirana i neizučena. Umjesto toga, sada se javlja nova prirodnost koja obuhvaća i u sebi nosi godine i godine tehnike, vježbanja i iskustva.

Vidjet ćete da u svemu tome postoje tri stadija. Prvi stadij, koji bismo mogli nazvati prirodni ili djetinji stadij, u kojem se još nije javila samosvijest. Zatim dolazi srednji stadij, koji bismo mogli nazvati nespretnim stadijem, u kojem čovjek postaje svjestan sam sebe. Napokon, ta se dva stadija integriraju u ponovno otkrivenoj nevinosti oslobođene osobe.

Naravno, u tome postoje goleme prednosti jer se moramo zapitati – ako uživate u životu ne znajući da uživate, je li to zaista uživanje? A ovdje, naravno, svjesnost nudi veliku prednost. No, postoji i nedostatak, čak i opasnost u razvoju takve svjesnosti, jer kako ona raste, i dok mi učimo kako gledati sebe i onkraj sebe, možda ćemo počinjati iznova i iznova i sami sebi stvarati velike smetnje. Tako sami sebi zaklanjamo svjetlo.

Znate kako to izgleda kad sami sebi zaklanjate svjetlo i kad ometate sami sebe – primjerice, kad vam je strašno važno da uhvatite vlak ili avion, umjesto da su vam mišići opušteni i spremni za trk, vaš strah da ćete zakasniti čini vas ukočenima i počnete se sapletati o sve. Isto vrijedi za one dane kad sve krene po zlu. Prije svega, dok se vozite do ureda, na svim semaforima je crveno svjetlo. Naravno, to vas razdraži i zbog svoje razdražljivosti postajete napeti i ukočeni, što vas navodi na pogreške. To može dovesti do toga da se razbjesnite i vozite tako brzo da vas policija zaustavi i tako dalje i tako dalje. Takva borba protiv života vezuje život u čvorove.

I tako, tajna taoizma jest u tome da ne saplećemo sami sebe i da naučimo da nas to forsiranje sebe ne čini učinkovitijima nego nas ometa u svemu što činimo.

Allan Watts

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Blagost djeluje [Tema: Zen]

by admin time to read: 7 min
0