Bogovi neka nam barem još sačuvaju snove čak i kada su nemogući [Tema: Pesoa]

| March 13, 2018 | 0 Comments

56.

  1. do D. 5. 4. 1930.

Bogati dioničar ove naše tvrtke, koji uvijek boluje na nekom neodređenom organu, poželio je, ne znam radi kakva hira ni u kojem intervalu bolesti, napraviti portret cijelog osoblja ureda. I tako smo se prekjučer svi poredali, prema naputku veselog fotografa, naspram bijele, prljave pregrade, koja svojom krhkom drvenom pločom dijeli cijeli ured od ureda gazde Vasquesa. U sredini stoji sam Vasques, a u dva krila, u rasporedu koji je najprije bio određen, a zatim neodređen s obzirom na ugled, drage ljudske duše koje se ovdje svakodnevno okupljaju u tijelima radi nekih sitnih razloga kojih je posljednja namjera samo tajni Bogova znana.

Kada sam danas stigao u ured, sa zakašnjenjem, i zapravo već zaboravio na događaj ovjekovječenja, na fotografiju dva puta snimljenu, ugledao sam Moreiru koji je neočekivano uranio i jednog uličnog trgovca kako stoje pritajeno pognuti nad nečim tamnim što sam odmah, isti čas, prepoznao kao prve ogledne fotografije. Bile su to, na kraju, dvije iste slike one fotografije koja je bolje uspjela.

Bolno sam se suočio s istinom kada sam se vidio jer, kao što se može pretpostaviti, najprije sam na slici potražio sebe. Nikada o svom fizičkom obličju nisam imao visoko mišljenje, no nikada se nisam osjetio tako jadnim u usporedbi s drugim licima, meni dobro poznatima, kao u tom poretku svakidašnjice. Izgledam kao beznačajan isusovac. Na mojem mršavom i bezizražajnom licu ne vidi se trag inteligencije, ni snaga, ni bilo što drugo, što bi ga izdignulo iz mrtve oseke drugih lica. Zapravo ne iz mrtve oseke, jer ima tu lica doista izražajnih. Gazda Vasques je upravo onakav kakav je: široko lice zrači zadovoljstvom i odlučnošću, snažan pogled, čvrsti brkovi kao dodatak. Čovjekova snaga i oštroumnost, koji su naposljetku tako banalni, i ponavljaju se kod tisuće i tisuće drugih ljudi u cijelome svijetu, ipak su zabilježeni na toj fotografiji kao na nekakvoj psihološkoj putovnici. Dvojica trgovačkih putnika naprosto su divna, ulični je trgovac dobro ispao, ali je gotovo sasvim zaklonjen iza Moreirova ramena. A Moreira! Moj šef Moreira, oličenje jednoličnosti i trajanja, daleko je ljudskiji70 od mene! Čak i dostavljač, primjećujem i ne mogu suzbiti osjećaj za koji nastojim pretpostaviti da nije zavist, ima određenu sigurnost na licu, izravan izraz koji osmijesima71 odudara od moje ništavne ugašenosti sfinge iz papirnice.

Što to znači? Kakva je to istina koju nepogrešivo bilježi celuloidna vrpca? Kakva je to izvjesnost što ju hladna leća dokumentira? Tko sam, zašto je tako? Ipak… A uvreda što ju nanosi taj skup?

— Vi ste lijepo ispali, odjednom reče Moreira. A zatim, okrenuvši se prema uličnom trgovcu:
— Pravo njegove lice, zar ne? A ulični trgovac to potvrdi s prijateljskom radošću koja me bacila72 u koš za smeće.

57.

  1. do D. 5. 4. 1930.

A danas, razmišljajući o tome kakav je bio moj život, osjećam se poput bilo kojega živog stvora koji se prevozi u košari što se drži pod rukom, između dvije prigradske postaje. Glupe li slike, no život koji nas određuje još je gluplji. Te košare obično imaju dva poklopca, u obliku dvije ovalne polovice, te se podiže malo jedan, malo drugi zaobljeni poklopac ako se životinja uzvrpolji. No ruka onoga koji ju nosi naslanja se preko pregiba poklopaca u sredini, te ne dopušta da se ta slabašna stvar podigne više od beznačajnih rubova, poput oslabljenih krila leptira.

Zaboravio sam da govorim o sebi u ovom opisu košare. Vidim ju jasno, kao i debelu i potamnjelo bijelu ruku sluškinje koja ju nosi. Ne uspijevam vidjeti sluškinju, samo njezinu ruku i paperje. Ne osjećam se dobro osim — odjednom — velika svježina  onih bijelih šiba i uskih platnenih vrpci kojima se pletu košare i u kojima se vrpoljim, kao životinja, između dvije postaje što ih osjećam. Između njih odmaram se na nečemu nalik klupi, a izvan moje košare čuje se govor.

Spavam jer sam se umirio, dok me ponovno ne podignu na postaji.

58.

  1. do D. 6. 4. 1930.

Okolina je duša stvari. Svaka stvar ima svoj vlastiti izraz, a izraz joj dolazi izvana. Svaka je stvar presijecanje triju pravaca, a ta tri pravca oblikuju stvar: količina materije, način na koji ju tumačimo, i okolina u kojoj se nalazi. Ovaj stol na kojemu pišem je komad drva, to je stol i dio pokućstva, između ostalog, koji se nalazi u sobi. Moj dojam tog stola, ako bih ga htio pretočiti u riječi, morao bi se sastojati od pojmova koji upućuju na to da je on drven, da ja to nazivam stolom i pripisujem mu određenu namjenu i svrhu, i da se u njemu odražavaju, da su u njemu uključeni, i da ga preoblikuju predmeti u doticaju kojih on pokazuje svoju izvanjsku dušu, predmeti koji se nalaze na njemu. A i sama boja koja mu je pridružena, izlizanost te boje, mrlje i polomljeni dijelovi — sve to, pristiglo je izvana, a to mu, više od same biti drva, oblikuje dušu. Dubina te duše, a to je biti stol, isto je tako oblikovana izvana, a to je osobnost.

Smatram da nije ljudska, ni literarna zabluda, pripisivati duše stvarima koje nazivamo neživima.

Biti stvar znači biti predmetom pridruživanja nekog svojstva. Možda je netočno reći da stablo osjeća, da rijeka teče, da neki zalaz sunca krvari ili da se mirno more (modro zbog neba što ga nema) smiješi (zbog sunca što je izvan njega). No ista je zabluda pridruživati ljepotu bilo kojoj stvari. Ista je zabluda pridruživati boju, oblik, možda čak biće, nekoj stvari. More je slana voda. Zalazak sunca označava početak nestajanja sunčeve svjetlosti na ovoj zemljopisnoj širini i dužini. Dijete koje se preda mnom igra je gomila intelektualnih stanica — i još više, ono je satni mehanizam sa subatomskim kretnjama, neobičan električni spoj milijuna sunčevih sistema u najmanjoj minijaturi.

Sve dolazi izvana, i sama ljudska duša možda nije drugo do sunčeva zraka što blista i od zemlje na koju pada izdvaja hrpu gnojiva što je tijelo.

U ovakvom je shvaćanju možda čitava jedna filozofija, za onoga tko bude imao snage izvući zaključke. Ja ju nemam, javljaju mi se pozorno nejasne misli, moguće logične, i sve mi se slijeva u viziju jedne sunčane zrake koja pozlaćuje gnoj poput tamne slame natopljene vlagom, na gotovo crnom tlu pokraj kamenog zida.

To mi se događa. Kada hoću misliti, vidim. Kada se želim spustiti u svoju dušu, odjednom stanem nepomičan, zaboravim se na početku dubokih spiralnih stuba, i zagledam se kroz prozor na visokom katu u sunce što u svoj zagasiti oproštaj uranja razbacane skupine krovova.

59.

  1. do D.

Svaki put kada se moja odluka uspravi, pod utjecajem mojih snova, iznad razine svagdašnjice mojega života, u jednom bih času osjetio kako sam visoko, kao dijete na ljuljački, i svaki sam se put, kao dijete, morao spustiti u gradski park, i priznati poraz bez zastava što se u rat nose i bez mača koji bi posjedovao snagu odrubljivanja.

Pretpostavljam da većina onih koje slučajno susrećem na ulici nose sa sobom — primjećujem to u tihim kretnjama usana i u istovrsnoj neodlučnosti u pogledu ili u podizanju glasa kojim zajednički mole — istu sliku o uzaludnom ratu vojske bez zastava. A svi će oni — okrećem se i promatram s leđa te pobijeđene jadnike — doživjeti, baš kao i ja, velik, beznačajan poraz između močvara i trščaka, bijedan i činovnički, bez mjesečine na obalama i močvarne poezije.

Svi, kao i ja, imaju ushićeno i tužno srce. Dobro ih poznajem: jedni rade kao dostavljači u trgovinama, drugi su zaposleni u uredima, neki su sitni trgovci, neki su najbolji u kavanama i krčmama, slavni73 pobjednici koji u zanosu ne spoznaju prisnu riječ, zadovoljni u tišini sebičnog egotizma što ga nije potrebno čuvati. Ali, svi su jadni pjesnici, i pred mojim očima vuku, kao i ja pred njihovim, istu bijedu našega zajedničkog neslaganja. Svi imaju, kao i ja, budućnost u prošlosti.

Upravo sada sjedim nepomičan u uredu, svi su otišli na ručak osim mene, kroz zamućeni prozor promatram starca koji teturajući polako prolazi pločnikom na drugoj strani ulice. Nije pijan, nego sanja. Budan je za nepostojeće, možda još čeka. Bogovi, ako su pravedni u svojoj nepravdi, neka nam barem još sačuvaju snove čak i kada su nemogući, i neka nam daju dobre snove, čak i ako su priprosti. Još nisam star i mogu danas snivati o južnim otocima i nemogućim Indijama, a sutra će mi možda sami Bogovi dati san u kojemu ću biti vlasnik male trafike ili umirovljenik u kućici u predgrađu. Svaki je san isti san, jer sve su to snovi. Neka mi bogovi promijene snove, ali ne i dar sanjanja.

Dok sam tako razmišljao starac je izašao iz mojega vidokruga. Više ga ne vidim. Otvaram prozor. Još ga uvijek74 ne vidim. Izašao je. Imao je, za mene, ulogu vizualnog simbola, obavio ju je i skrenuo za ugao. Ako mi kažete da je skrenuo za apsolutni ugao i da nikada nije bio ovdje, prihvatit ću to istim pokretom kojim sada zatvaram prozor.

Uspjeti?…

Jadni polubogovi, trgovački pomoćnici koji zarađuju carstva s otmjenom riječju i namjerama, a potreban im je novac, kao i soba i hrana! Nalik su četama vojske koja je dezertirala, dok su zapovjednici sanjali o slavi od koje njima, izgubljenima u glibu močvare, ostaje samo zamisao o veličini, svijest da su bili vojska, i praznina, jer i ne znaju što radi njihov zapovjednik kojega nikada nisu vidjeli.

Tako se svatko sanja, u jednome času, zapovjednikom vojske iz čijih je redova pobjegao75. Tako svaki od njih, usred priobalnih močvara, pozdravlja pobjedu koju nitko nije mogao ostvariti i od koje su ostale mrvice76 između mrlja na stolnjaku što su ga zaboravili istresti.

Pune se pukotine svagdašnjeg djelovanja kao što prašina puni pukotine na pokućstvu ako se pomno ne čisti. Na jednostavnoj svjetlosti običnoga dana vidi se kako bljeskaju kao sivi crvi na crvenkastom mahagoniju. Uklanjaju se77 malim78 čavlima. Ali nitko nema strpljenja uklanjati ih.

Jadni moji prijatelji koji glasno sanjaju, kako im zavidim i kako ih prezirem79! Uz mene su i drugi, jadniji, koji nemaju nikoga osim sebe da pričaju snove i stvaraju nešto što bi bili stihovi kada bi ih pisali, jadnici bez druge književnosti osim vlastite duše, bez drugih knjiga druge duše, koji umiru gušeći se jer su postojali, a da nisu položili onaj nepoznati transcendentalni ispit koji nas priprema za život.

Jedni su heroji i pogubljuju petoricu na jučerašnjem uglu. Drugi su zavodnici, tako da se i nepostojeće80 žene ne usuđuju oduprijeti im se. Kada o tome govore u to vjeruju, a možda to govore da u to povjeruju. Drugi <>. Za sve njih, pobjednike svijeta, tko god da bili, oni su ljudi.

A svi se, poput jegulja u koritu, prepleću i prelaze jedni preko drugih, ali iz korita ne izlaze. Ponekad o njima govore novine. Novine o nekima govore više puta, ali slava nikada ne stiže.

Oni su sretnici jer im je pružen čaroban san gluposti. Ali tko, kao ja, ima snove bez iluzija <>

Fernando Pesoa

70 osebujniji

71 ljudskošću

72 pomela

73 velikodušni

74 sasvim ga sigurno

75 ispao

76 mrvice što su ih zaboravili podijeliti

77 mogu se ukloniti

78 Starim

79 i sa stidom

80 koje nikada nisu vidjeli

 

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Bogovi neka nam barem još sačuvaju snove čak i kada su nemogući [Tema: Pesoa]

by admin time to read: 8 min
0