Bolest na smrt [Tema: Kjerkegor]

| October 21, 2017 | 0 Comments

Dijalektika egzistencije u filozofiji Serena Kjerkegora (5)

Piše: Mirko Zurovac

Iz svega se vidi da Kjerkegor gaji skoro opsesivan  interes za konkretnu ljudsku prirodu. No šta je čovjek?

Pomalo je čudno da filozofija, a filozofija egzistencije posebno, treba da objasni čovjeku ono što je on sam. Zar to nije ono što svi mi, svako za sebe, znamo da jesmo?

Kjerkegor bi na to pitanje odgovorio negativno. Svi ne znaju šta je konkretno, jednokratno, neponovljivo, vlastito ja, jer očajnik često nije svjestan svoga očajanja, što mu uopšte ne smeta da mudro računa, da gomila novac, da bude pažljiv otac porodice, da se bavi svjetovnim stvarima, itd., itd. . . . Kaže se da čovjek, za razliku od svih drugih bića, egzistira. Da čovjek egzistira znači da je u istini svog vlastitog rasula, jer se neprestano nadilazi i transcendira prema onome što još nije, a što bi mogao biti.

Prema Kjerkegoru to je uvijek odnos prema bogu.

Šta onda znači egzistirati? Šta je egzistencija?

U svom djelu “Bolest na smrt” (1849), koje se sada prvi put pojavljuje na našem jeziku, Kjerkegor je čovjek a odredio kao samostalni i individualni duh. Ali šta je duh? Za Hegela to je sve što je stvarno i istinito. To je ideja ili po-sebi i za-sebe postojeće koje je našlo svoj izraz u cjelini nauke, u sistemu, u filozofiji. Za Kjerkegora čovjek je takođe duh, ali samo utoliko ukoliko je svoj, vlastit.

“Čovjek je duh. Ali šta je duh? Duh je vlastito ja. Ali šta je vlastito ja? Vlastito ja je odnos koji se odnosi prema sebi, ili u odnosu to da se on odnosi na samoga sebe; vlastito ja nije odnos, nego vraćanje odnosa na samoga sebe”. (Bolest na smrt, str. 11)

Postati svoj, vlastit, samosvojan, za Kjerkegora to znači postati konkretan. Duh, dakle, za Kjerkegora nije, kao za Hegela, apstraktan svjetsko-istorijski duh, nego je svagda konkretan, egzistirajući i misleći, pa određenje duha nije ništa drugo do određenje konkretnog čovjeka i egzistencije.

U daljem tekstu istoga djela čovjek se određuje kao “sinteza”, i to sinteza beskonačnosti i konačnosti, prolaznosti i vječnosti, slobode i nužnosti, ukratko, kao sinteza.

Ovakvo određenje čovjeka nije nikakva novost za metafiziku zapada koja je još od Platona čuvala ideju transcendencije. Prije bi se moglo reći da se ovo razmatranje u potpunosti utapa u zapadnu metafiziku, jer je već Platon tvrdio da je čovjek sastavljen od smrtnog i besmrtnog i da prema tome, teži da postane besmrtan.

Značajnija je od toga konsekvencija koju je Kjerkegor povukao iz uvjerenja da je duh odnos. U njoj je sadržan zahtjev za potpunom personalnom transformacijom čovjeka.

Da je duh odnos — a čovjek je jedino ođređen kao duh — znači da nije činjenica, nego zadatak kojeg čovjek sam treba da riješi. Čovjek može sve osim to da ne bude odnos. Tako se ukazuje na paradoksalnu situaciju čovjeka u koju je on zapao samom činjenicom da je određen kao odnos. Pa šta je onda čov jek? On je raspet između konačnasti i beskonačnosti, prolaznosti i vječnosti, slobode i nužnosti, svega i ničega. Njegov život je neotklonjiva protivurječnost. On zacijelo liči na Hegelovu nesrećnu svijest koja je u sebi podvojena i zna da je ta podvojenost njen život. Razlika je jedino u tome što je nesrećna svijest za Hegela samo jedan od stupnjeva u razvoju svjetsko-istorijskog duha, a za Kjerkegora neotklonjiva priroda individualnog, konkretnog, mislećeg duh koji hoće da bude svoj vlastit. On je, dakle, na razmeđu između bića i nebića i usred bure protivurečja zeli, dok strši i lebdi, da doživi samoga sebe, čovjeka koji je paradoks.

On to želi, jer je beskonačan (Platon bi rekao besmrtan), ali ne može, jer je istovremeno konačan (Platon bi rekao smrtan). Zato je čovjek vječno u krizi. On se trudi da sjedini polove vlastitog bića, ali ne uspjeva, jer je pomirenje nemoguće. Konačno ne može postati beskonačno niti se beskonačno može skupiti u granice konačnog.

A čovjek je upravo sinteza konačnog i beskonačnog.

-On je središte i spoj jednog i drugog, ali mu to ne omogućuje da vidi korjen svog života koji ostaje u vječitoj tmini. Osuđen je na beskonačnu udaljenost za kojom teži. Tako je neraspletivo zapleten u protivurječnom odnosu koji je on sam. Neumitno bačen u procjep između vremena i vječnosti, konačnog i beskonačnog, slobode i nužnosti, uzaludno se rasipa u nastojanju da se izvuče iz rastresenosti i zgusne u unutrašnji nepatvoreni život u kom bi on u svakom titranju egzistencije bio svoj vlastit.

Uvid u tu situaciju označava početak istine. Usred istine koja se živi rađa se apsurd, paradoks, mogućnost sablazni, itd . . . Sami smo sebi apsurdni i paradoksalni jer ne možemo shvatiti šta je tijelo, a šta duša, a još manje od svega šta je duh koji nastaje u odnosu duše i tijela. Duh je bitno odnos koji se odnosi prema samom sebi, to jest sloboda. Tu je čovjek, usred protivurječja koje je on sam, oslonjen na sebe santa. Osuđen je da traži istinu i nalazi da je ta istina on sam. To uopšte ne znači da opšteljudsko, humano, rod, apsolut, itd., ne postoje, nego samo to da su neumitno upleteni u najdublju prirodu pojedinačnog sopstva koje težeći da bude svoje vlastito ostvaruje ono opšte-ljudsko i apsolutno. Čovjek je tada mučenik koji živi i mre za svoju istinu. Takav je bio Hrist, jedini pravi hrišćanin, jer je pozitivno hrišćanstvo laž- Čovjek kao konačno biće nikada ne može dostići beskonačno. Bogo-čovjek koji ulazi u egzistenciju ne odvajajući se od apsoluta je jedini način da se dosegne apsolutno. To je ispravan put koji vodi u vjeru. Na tom putu čovjek će, u očajanju zbog sebe, doći do vlastitog ja. Nije to miran put putnika, nego “skok”, udar smjelosti i eksiaticno nastojanje da se dosegne ono unutrašnje.

“Ta skokovitost je upravo nešto duhovno . . . jedan svet isključivo za sebe, svet u kome se očajno vlastito ja, neumorno kao Tantal bavi željom da postane samim sobom”. (Bolest na smrt, str. 56) Tako se postaje vlastito ja, ja u svojoj vječitoj vrijednosti ili apsolutno ja. Vlastito ja je vlastito, a ipak transparentno zasnovano u bogu. Mogućnost vlastitog ja, individualnog duha ili sinteze je osnovno pitanje sva tri stadijuma kroz koje egzistencija na svom životnom putu može proći. Svaki pokret ka višoj etapi mora biti ono što sama individua odluči za sebe da čini. Ne može se nikome jednostavno reći da prihvati stanovište vjere, niti bi argumenti, kao na primjer da bi bio srećan ako bi to učinio, mogli biti dovoljan razlog za konverziju. Novo uvjerenje mora biti prihvaćeno kao nešto što je istina za osobu koja ga prihvata. Tu je korjen svega što je značajno za egzistencijalizam, a za egzistencijalističku etiku posebno. Čovjek je za većinu egzistencijalista slobodan, jer ima mogućnost da bira. No šta je sloboda čovjeka? Ona se izražava u biranju onoga što je izvorno. Čovjek tu ne bira ovo ili ono, nešto pojedinačno, nego samo apsolutno koje je on sam.

Kao Slobodan duh koji se rodio iz tla protivurječja mogu da biram sebe sama i birajući sebe sama ja biram protivurečje. To drugim riječima kazano znači da jedinstvo egzistencije, budući da ostajemo u procjepu protivurečja, nije više u našoj pojedinačnoj moći, pa kad jednom, poput Abrahama, na putu vjere ostvarimo pokret beskonačnosti, povratak više nije moguć jer se u naš konačni život upliće strašna sila koja nas iz osnova mijenja, zbira i odlučuje. Tu bojazan estete koji živi u svojoj  neposrednosti nije više spas. Onaj ko neće da bude pjesnik nema drugog izlaza do da očajava. Zato je egzistencija neograničeni bol i patnja. Onaj ko egzistira pati ponižen do obične usamljene kreature pred licem nadmoćne sile kreatora.

U svom djelu “Bolest na smrt” Kjerkegor razvija jednu vrstu egzistencijalne psihologije očajanja koje ovdje ima metafizičko značenje.

Da očajanje ovdje ima metafizičko značenje znači da nije očajanje zbog ovog ili onog, nečeg određenog nego je apsolutno očajanje. Neko može očajavati kad oslijepi ili izgubi voljenu osobu. Međutim, očajanje nestaje kad mu se vid ili voljena osoba vrate, jer očajanje nije bilo apsolutno.

Neko drugi je zdrav, bogat, pametan, obljubljen, pa ipak očajava, jer je očajanje apsolutno. “Očajavati  zbog nečega još nije dakle pravo očajanje”. (Bolest na smrt, str. 16) Ono je dublje od sumnje, jer dok sumnja obuzima misli, očajanje dotle obuzima čitavog čovjeka.

Očajanje je bolest duha, a čovjek je bitno određen kao duh. No da li je to prednost ili nedostatak čovjeka? Čisto dijalektički, kaže Kjerkegor, oboje. Očajanje je prednost čovjeka, jer se čovjek u očajanju odnosi na vječnost, na ono što je vječno u njemu, a nedostatak, fer je bolest, bolest duha za koju možemo reći da je “najveća nesreća što se nikada nije imala”. “I prava je božanska sreća da je dobijemo, čak ako je najopasnija bolest”. (Bolest na smrt, str. 21) Očajanje je vatra u srcu čovjeka koja je zapaljena, a ne može da gori. Kakvo pakleno protivurječje, čovjek nosi u sebi! U očajanju očajnik očajava zbog sebe samoga ili zbog toga što ne može da se oslobodi samoga sebe. Vlastito ja ne može sagorjeti. U njemu je nešto od vječnosti, a ipak gori vatrom trenutka, jer je vremeno.  U očajanju vječno je u vremenu našlo svoj refleks. Zato je patnja koju očaj donosi laka, a bol lijepa. Muka protivurječnosti koja je biće čovjeka i jeste u tome što ono što je vječno u čovjeku ne može očajanje uništiti. No šta je očajanje i na šta ono smjera? Kjerkegor kaže: “Tako je očajanje, ta bolest vlastitog ja, bolest na smrt. Očajnik je smrtno bolestan. To su u jednom sasvim drugačijem smislu, nego što se to odnosi na neku bolest, najplemenitiji dijelovi koje je bolest napala; a ipak očajnik ne može od toga umreti. Smrt ovdje nije kraj bolesti, nego je smrt kraj u jednom toku koji se ne dovršava. Ne možemo se osloboditi te bolesti, čak ni smrću, jer je ovdje bolest sa svojom patnjom — i smrću, upravo to da se ne može umreti”. (Bolest na smrt, str. 17)

U tome je prednost čovjeka nad životinjom i drugim  bićima. Beskonačna je prednost moći očajavati, jer je to priroda čovjeka koji se odnosi prema sebi samom i ukoliko se odnosi prema sebi samom, ujedno se odnosi i prema onom što je cijeli odnos uspostavilo, prema apsolutnom.

Kad se čovjek ne bi odnosio prema apsolutnom, kad ne bi imao u sebi nešto od vječnoga, on ne bi mogao očajavati. Očajanje je bolest duha. Ako ne znamo šta je duh ne možemo shvatiti šta je očajanje. Stanje čovjeka posmatrano kao duh uvijek je kritično. Ne postoji neposredno zdravlje duha, jer je duh u svojoj neposrednosti uvijek odnos iz kog proizlazi očajanje. Utoliko je očajanje “bolest na smrt” koja se ne može poistovjetiti sa zemaljskom bolešću od koje ljudi umiru. Naročitost ove bolesti i jeste u tome što je čovjek bolestan čitavim svojim bićem, a da ne moze umrijeti. Šta onda znači biti bolestan na smrt? Odgovor je da je očajanje “bolest na smrt”. Očajanje koje je bolest na smrt je apsolutno očajanje. Kada je smrt velika opasnost tada postoji nada u život. Kad postoji veća opasnost od smrti, tada je smrt jedina nada.

U očajanju koje je “bolest na smrt” ne možemo se više nadati ni u život ni u smrt. Muka očajanja se, zapravo, sastoji u tome što se ne može umrijeti. Tu se živi smrt. Onaj ko živi smrt umire, a ne može umrijeti. Očajanje je toliko užasno da očajnik sebe smatra mrtvim. On se previja od bolova u muci koju mu niko ne može oduzeti ili odvojiti od njegovog konkretnog vlastitog ja. Njemu jedino ostaje da dobro drži u ruci svoju muku da mu je niko ne uzme. Umirati smrt znači proživljavati umiranje.

Onaj ko proživljava umiranje smatra se sjenkom samoga sebe, ali ipak živi. “Ima, ako tako možemo reći, još života u tome lešu”. (Bolest na smrt, str. 40) Tu se rađa paradoks koji se može riješiti jedino vjerom. Vjera je istinsko opravdanje egzistencije. Kroz nju se probija svijest o vječnosti vlastitog ja. Sjedinjenje s beskonačnim nije u moći čovjeka, pa. se paradoks koji je čovjek sam može riješiti samo milošću boga (auxilio dei). To je sudbina Abrahama koju svako može doživiti. Zato očajnik u muci iznad svega voli boga koji mu je jedina utjeha. On voli muku i ne želi da je se riješi. Kroz vjeru on stiče svijest o patnji čovjeka koji je osuđen na očajanje i smrt.

Kjerkegorova dijalektika tako reducira svu stvarnost na etičku strast za beskonačnim, a djelovanje na unutrašnju težnju pojedinca da dosegne apsolut. Ona tačno govoreći i ne poznaje napredak u Hegelovom smislu, nego samo stadije kroz koje egzistencija na svom životnom putu prolazi. Tu ima analogije sa Hegelom. Kjerkegor se nije oslobodio fetišizma Hegelove filozofije i duha zapadnog načina mišljenja. Trijada je usađena u psihi zapadnjaka.

Kjerkegor u našem vremenu

Znamo da je Kjerkegor Evropi u svoje vrijeme bio nepoznat. Bio je zaboravljen. Pa i pored toga on je refleks svoga vremena. Javio se kao reakcija na vrijeme u kom je pojedinac otuđen u masi, a sve humano rastvoreno i izgubljeno. Bio je savremenik Bauera, Štirnera, Fojerbaha, Marksa, i kritičar svog vremena u kom je ljudska egzistencija bila zaboravljena u opštosti anonimnog zbivanja.

Tako je anticipirao Hajdegerovu kritiku metafizike kao zaborava bića. Moglo bi se reći da je Kjerkegor htio to što je htjelo njegovo vrijeme: pojedinačnost koja hoće samu sebe. Ona se odlučuje na egzistiranje u odnosu prema opštosti anonimnog. Svako za sebe treba da odluči šta treba da čini. Tu je izvor svega što je značajno za egzistencijalizam.

Kun (H. Kuhn) upoređuje istoriju filozofije egzistencije sa dramom u dva čina: prvi je sam Kjerkegor, a drugi uskrsli Kjerkegor. Kjerkegorova filozofija je ponovo otkrivena početkom 20-og vijeka od strane španskog mislioca Miguela de Unamuna (Miguel de Unamuno) i razvijen u različitim pravcima od strane njemačkih filozofa Karla Jasper sa i Martina Hajdegera, te francuskih, Gabriela Marsela i Luisa Lavela (Luis Lavelle) i konačno Zan-Pola Sartra. Naše vrijeme predstavlja pravu renesansu Kjerkegora i njegove filozofije. Njen uticaj se širi daleko izvan granica filozofije egzistencije. Ona svakom, od mistike do ateizma, od idealizma do nihilizma, donosi novu inspiraciju. “Ona izgara jedne — kaže Rene Mae (Rene Maheu) — čvrstom vjerom i življom sviješću o transcendenciji istovremeno dok ih oživljava misterijom unutrašnjeg života. Druge oboružava jačom i prodornijom kritikom. Sve oslobađa zadovoljstva, praznih formula i apstrakcija k o je pretenđuju na to da objašnjavaju, a da se ne odnose na konkretno pojedinačno iskustvo”.

U našem vremenu Kjerkegor je zaista još “živ”.

Mirko Zurovac

Kraj

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Bolest na smrt [Tema: Kjerkegor]

by admin time to read: 11 min
0