Branimir Štulić Johnny – Gospodar samoće

| March 20, 2012 | 1 Comment

Ponedjeljak, avetinjsko jutro. Gromovi bruje nad kotlinom. Snijeg zatrpava tek krenuli žamor pazarnog dana provincije. Urlik neba za i protiv. Za jedne olakšanje i podsmjeh, za druge tjeskoba i panika. Jedni ostaju uskraćeni ciničnih komentara u dokonom ispijanju kafe. Drugi, pak, šanse da prime egzistencijalnu injekciju na varoškoj pijaci. S kim se jutros šali nebo nad Balkanom?

Poznato lice montirano kašlje i izbjegava „ zdravljenje“ na stepeništu. Nijesam zlovoljan. Avetinjski prizor pejzaža me veseli. Sređuje moje misli i savršeno koordinira mojim duhom i tijelom. Ne razmišljam o ljetu. Špalir lipa u „Sibirskoj“ okupira mi pažnju. Šarene fasade zgrada su  pod sivilom vlage. Žurim na autobus.

Johnny

Ako sve bude  po planu u Zagrebu ću biti kada izranja iz sna. Raduje me odlazak u grad. Ujevićev, Krležin… ,Džonijev. Grad, zbog kojeg je jedna zemlja nekada  bila na zapadu. Zagreb koji je iznjedrio pokret Novi val, koji je Jugoslaviju primakao sveprisutnom entuzijazmu globalne pop kulture. Guru tog pokreta bio je mesija sa Fender gitarom.

Branimir Štulić Johnny rođen  12. aprila 1953. godine u Skoplju. Zbog prirode posla njegovog oca familija se  seli u Jastrebarsko, mjesto nadomak Zagreba. 1967  sa roditeljima i sestrom seli u tek izgrađeno socrealističko zagrebačko naselje Siget. Tu, na jedanaestom spratu vojnog nebodera naučio je prve akorde manijakalno vježbajući na pozajmljenoj akustičnoj gitari. Danas postoji mnogo verzija kako je Branimir postao Johnny. Zanimljivo je da su ga ljudi iz njegovog najbližeg okruženja, prijatelji, djevojke, komšije znali kao Branko, Brane ili Čupko. Nadimak Johnny je prihvaćen tek kada je postao popularan izvan Zagrebačke ceste. Govorili su da je sam sebi dao nadimak. Tako je i pjevao: „ Zaboravih vam reći da zovu me Johnny pravo mi budi za to, kad sam kao mali dosao u grad morao sam samom sebi dati nadimak…“ Ipak, pouzdano se zna da je na jedinoj radnoj akciji na kojoj je učestvovao, u Beogradu 1969. Branimir dobio nadimak. Nekog udarnika iz Bosne  podsjećao je na tadašnjeg popularnog strip junaka, kečera  Džonija Pantera.

Ambijent u kom je rastao bio je  inspirativan za sva Džonijeva interesovanja. Iako je svo svoje vrijeme provodio učeći da svira,  Johnny se sa strašću zanimao i za istoriju i politiku posebno. Godine 1966. nakon čuvenog Brionskog plenuma na kome je „ cappo di tutti cappi“ smijenio svemoćnog šefa UDB-e Aleksandra Rankovića, i dvije godine potom, nakon studentskih demonstracija, u Jugoslaviji se pojavljuje prostor slobode koji je trebalo valjano popuniti kulturom osluškujući iza zavjese pop dogadjanja naroda.

Nakon maturskog ispita ( tema Pariska komuna!) 1972. Johnny odlazi u JNA, da bi nakon petnaest mjeseci skinuo vojničku košulju i počeo studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Utorak. Rano jutro, 6. 30. Zagreb. Umoran ali budan, posmatram naslonjen čelom na prljavi prozor autobusa. Ne marim, bubuljica manje, više ovo se ne smije propustiti. Prolazimo centrom grada, pogled fokusiran na tornjeve zagrebačke katedrale. Ovaj grad nije nikada rušen. Jednom su probali neki ruralci sa periferije civilizacije, i zamislite paradoks: u Zagrebu postoji ulica Martićeva, ali naravno, zna se po kome nije dobila naziv. Tramvaji, miris asfalta, fasade stoljetnih zdanja, nebo iznad Trnskog….

Hotel Jadran, peti kat, soba 504.

Negdje u Zagrebu, možda još uvijek, postoji grafit: Džoni vrati se Jajo nas jebe! (Jasenko Houra, frontmen P.Kazališta). Brodilo je milion lađa  Savom od vremena novovalaca. Pitam recepcionerku za Blato, Zvečku, Kavkaz. I mada generacijski idealna osoba za odgovoriti na moje pitanje gospođa jedva da je čula za Štulića i Azru. „ Čuj, možda. Osobno nemam pojma gdje su te kavane“.

Blato, Zvečka, Mali kavkaz, kultna mjesta, sastajališta zagrebačkih pionira Novog vala. Mjesta odakle je sedamdesetih krenula seksualna revolucija, prva eksperimentisanja s  narkoticima, rock *n roll i anarhizam. Okupljalište promiskuitetnih mangupa, rockera, pankera i boema. Tu su nastale prve ideje o formiranju bendova koji su pravili muziku zbog koje je nekada imalo smisla živjeti u lijepoj i šarolikoj… , Jugoslaviji. U tom društvu se kretao i Džoni. Ipak do kraja neprilagođen svemu.

Štulić Džoni

„ Većina ekipe se skupljala ispred Zvečke, no Johnny je više volio sjediti u Malom kavkazu. Nije volio velike skupove i dim mu je smetao, zagušljivost. Danas vele droga, ovo, ono, on tada ni cigarete nije pušio.“( hroničar vremena….)

Nakon što je u roku položio ispite prve godine, zanemaruje studije i posvećuje se muzici. Govorio je da je njegova istorijska uloga biti muzičar. Pun samopouzdanja želio je slavu, karijeru, publicitet. Prvi bend koji je okupio zvao se Balkan sevdah bend. U autorskoj obradi Džonija Štulića svirane su pjesme sa područja cijele Jugoslavije- sevdalinke, makedonske, međimurske…

„ U mojoj sobi smo mogli svirati do kasno u noć, jer nismo bili bučni. Štulićeva energija je bila neiscrpna: i kad mi se činilo da fizički ne mogu više, tjerao me da nastavim. Meni je obično bilo dosta nakon dva sata, ali nismo prestajali jer je Čupko bio uporan i temeljit.“( Dragan Konstatinović)

Džonijev odnos s roditeljima bio je  loš, naročito s ocem. On o tome nije govorio, vrijeme je provodio s društvom, često je znao nositi sa sobom vreću za spavanje, tako da se ne bi vraćao kući u Siget. Mogao je prespavati gdje god bi se zatekao.  Njegova prijeka narav dovodila ga je u stalni sukob sa okolinom. Uvijek u traganju za pravom postavom benda.

Godina 1977. Johnny piše drugu u vojsci: „ Kupio sam električnu gitaru. Imam bend. Zove se Azra.“

Prvi koncert benda u postavi Branko Hromatko na bubnjevima, Marino Pelajić na bas gitari, Max Juričić na gitari i Johnny na gitari i za mikrofonom održan je u jesen te sedamdesetsedme u Domu kulture u zagrebačkoj Dubravi. Ime bendu dao je Đoko Grgac- Anarhist, Džonijev drug koji je baš te jeseni dobio kćerku Azru. Džoniju se svidjelo, govorio je kako će biti zvučno za skandiranje A-zra, A-zra. Nakon prvih svirki organizovanih u zagrebačkim klubovima krenule su glasine o kvalitetu Džonijevih pjesama. Zagrebački šminkeri i neprikosnoveni kvaziautoriteti, rock kritičari, odmah su postavili pitanje i dilemu- da li Štulić zna svirati i pjevati? Zamislite budalaštinu! Johnny kritiku nije trpio. Smatrao je savršenim sve što radi.

Sledećeg ljeta, nakon svirke u zagrebačkom Lapidariju dolazi do razlaza u bendu. Naime, pod uticajem rock kritičara D.Glavana, Johnny u bend dovodi druga sa fakulteta Juru Stublića. No, par svirki i postavio je uslov. „ Birajte, ili Jura ili ja.“ Ostatak benda je odabrao Juru i tako je nastala grupa Film. Ipak Johnny ne odustaje, kreće u potragu za novom ekipom.

Hodao sam gradom. Pio kavu, Ožujsko.. Sa bilborda se keze „ patuljci s naslovnih strana“. Kosor na pol poziciji za izbore. Drug Milanović u opuštenijoj varijanti zavodi ljudske duše, traži šansu da upravlja zemljom. Jedan plakat u Kranjčevićevoj mi skreće pažnju– Jura Stublić, subota 27 .10. 2011. u 20h, klub Tvornica-. Ha, pozajmljujem jedan osmjeh Džoniju….

Nakon razlaza sa prvom postavom Azre, Johnny, u neprilici,  pronalazi angažman u Parnom Valjku. Izdržao je svega dvije nedjelje. Azra je na novom početku. Kockice su se konačno složile kada je uspio da nagovori tadašnjeg bubnjara grupe Haustor, Borisa Leinera, da zajedno počnu svirati istoriju rocka na poluostrvu. Tada je snimljen prvi singl sa pjesmama Balkan i A šta da radim. Pomenuti frontmen Kazališta nije nikada održao dato obećanje kada se pojavio Balkan. Ničim pozvan na prepotenciju Jajo je izjavio da će trčati go centrom Zagreba ako se Balkan bude slušao. Balkan se sluša i trideset godina kasnije u desetak država Evrope a jaja su uvijek imala svoju ulogu, ne tangirajući mnogo umjetnost ljuljanja i kotrljanja. Azri se uskoro priključuje Mišo Hrnjak, basista. Tako je formiran trio koji je snimio ključne ploče benda.

Prvi album grupe Azra snimljen je 1980. godine i smatra se najjačim debijem YU rocka. Na ploči se našlo dvanaest pjesama. Tekstove sa jačim političkim tretiranjem Johnny je ostavio za buduće projekte, ovaj album je toniran ljubavnom lirikom, ali na način specifičan, poseban. Gotovo bolno pjevajući izvodio je Graciju na koncertima. Publika je oduševljeno prihvatila pjesme. U transu, jedna generacija se zaljubila na prečac u mesiju s  gitarom. I nikada nije izašao na bis.

„… ja ti nudim sreću

kao iluzionist

tamnu stranu grada

govor ulice

ljudi na peronu

sajam taštine

ostaješ u krevetu

bojiš se gomile

 

hajde dijete otvorimo ples…“

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , , , , , , ,

Category: Hronike Otpora

Markić Rakočević

About the Author ()

Markić Rakočević, rođen proljeća 1980., nedugo nakon smrti Josipa Broza a pola godine prije ubistva Džona Lenona, što ništa konkretno o njemu ne govori. Diplomirao pa magistrirao ekonomiju u Podgorici. Voli fudbal, poeziju i novac. U slobodno vrijeme čita sve i svašta i ponekad napiše koju riječ, onako, bez neke ambicije. Antifašista i liberal, ipak, shodno sopstvenom iskustvu življenja zalaže se za jaku državu-institucije. Seksualno opredijeljen, na radost poneke dame. To je, međutim, istorijska kategorija izuzev jedne. Do daljnjeg..

Comments (1)

Trackback URL | Comments RSS Feed

  1. Branimir Johnny Štulić, uistinu fenomen, amen. Danas promatrano iz mnogo šire perspektive od samo one usko glazbene, neopisiva radost što se skupa s Boškom Obradovićem – samo vrag zna iz kog razloga – zadesio ovim prostorima. Hvala za ovaj odličan tekst, živjeli :)

Leave a Reply

Branimir Štulić Johnny – Gospodar samoće

by Markić Rakočević time to read: 6 min
1