Brchizza, sâm samo među Ircima? [Tema: Miodrag Brkica Vuković]

| February 2, 2019 | 0 Comments

 

Piše: Vladimir Đurišić

 

Rečenice su dugi kadrovi, ali koje kamere, kakve? Analogija tu malaksava, ili promašuje, kada sebi povjeruje: ne dugi kadrovi, jer ono što se nalazi između zareza koji omeđuju apozicije, ne zarobljavajući ih, ovih aluzivnih skretanja koja nijesu i neke željezničarske nepovratne skretnice, mada kao da prijete da to budu, da nas izbace iz trake rečeničnoga smjera, ono dakle što između zareza, ne zarezujući našu nervozu, palaca, širi se, aludira, parodira i ruši, uspostavlja red i krši ga, to je prepušteno vibraciji čija “objektivnost” nije ni namjeravana, a nemir se stalno izaziva mrtvim morem predmeta i ljudi koji stoje iza rampe. I ta se filmska rampa stalno kod Brkice pomjera i preskače, štaviše, sama ta rampa je Brkičina pozicija, konop njegovog hoda, ili hod konopa. Ne znam o kom se ambisu radi, ispod, ili okolo, ali on po tom ambisu hoda bez kišobrana za ravnotežu, uz neku grotesknu ravnodušnost, podlu sarkastičnu uozbiljenost. Ono što se puši, dekonstruiše i prerušava, to sve je dio jedne dinamike snažnije od deskripcije bilo kog u jednom smjeru hodajućeg kadra, bilo koje kamere, makar ona bila i 3D: ono što iskrsava i ono što se rasprskuje, bez praska, upravo je svijet koji je tu jer ne može nigdje drugo biti prenijet: svijet koji nastanjuje čitalac u susretu sa tekstom, u prenosu koji samo prave riječi na papiru mogu da naprave. Istovremeno statične i pomične. Smislene i prazne, u šahovskom pomjeranju, šepanju, nespretnoj ispravljenosti koju prave naše reprezentacije i naše ispravljene prilike usljed nezaustavljivog fluksa svijeta. Hod između kadrova, to je ples Brkičinih dativa i instrumentala. Blizu imanenciji mišljenja koja je utopijska, koja istovremeno hoće i da uhvati misao, i samoj činjenici neuhvatljivosti cinično se osmjehuje. Bez galame, bez gužve. U magnovenju, ponekad, ali nikad u magli, izranjaju događaji kao neka usporena zbrka, ili zbirka, iz ove namjere da se sve strpa u poredak, i predmeti i ljudi. Čitao sam Brkicu u vozu  na relaciji Temišvar – Bistrica, u  vozu koji je izgledao raspalije i sablaznije od jugoslovenskih tokom ratnih devedesetih. Moj vagon, jedini koji je bio slobodan kada sam se provlačio kroz gnjile hodnike pune rumunske sirotinje, koja je podsjećala na Van Goghove krtolane, ili naše crnogorske iste takve, nije imao prozor. To je bila tajna njegove nepopunjenosti, otkrio sam je tek kad je voz krenuo, te sam pokušao tamo ostati neko vrijeme, i čitati Brkičine knjižice, dok je vjetar zavjesom šamarao unutrašnje zidove vagona, uz blago nejednaki tempo nalik na tapkanje bluz gitariste po papiru na starom pucketavom snimku. Nisam dugo izdržao, a ovaj moj slomljeni entuzijazam i praznina koju otkriva ovaj vagonski prozor, sve je to nalik na siže iz neke njegove priče. Mučnina Sartrovog Jeana kad u vagonu  tramvaja ugleda stolicu, tako nešto apsurdno raste u svakoj rečenici, šini koja savija bez razloga, slijedeći neko meko olovo jednog posebnog rečeničnog lova; taj lov je potraga, a ne nađenost, zato Brkica  instrumentalima i dativima izbjegava svaku usidrenost, svaku pauzu, a njegove apozicije klizaju naprijed, ili u dubinu, dubinu bine, mraka binskog, mraka binskih radnika, a ne prema nekoj zamišljenoj meti. Meta-mimeza neka ovdje je u igri, mimeza višeg reda, koja hoće da ospolji samu reprezentacijsku reperkusiju, sam otpor teksta, koji se tu otvara, koji tu otvara ambis svakom dovršenom slikom, zna to Brkica, i krči dalje, ili samo šara po površini, tu je dubina upitna, svaka nadobudna dubina tu sklizne sa mušeme rakijske, karirane, a svaka potreba da se negdje zabode šestar mapiranja, završi tragikomičnim stropoštavanjem instrumenta. Brkica gradi  svoj instrument tako što instrumental sredstva aktivira umjesto lokativa mjesta, pa mjesta plešu, mijenjaju se, lebde, pomažu nečemu burnijem što se projektiliše, da se ne bi projektovalo, kao neka camera obscura, ili kamena arhitektura, svejedno. Brkica hoće dinamizam i pomjeranje, ili samo lelujanje unutar ove transgeneracijske petrifikacije, jedne mekane skamenjenosti, gnjecave, želi da izgradi novu tvrdoću, ili novu projektilnu brzinu. Tu mi na pamet pada metak Ilije Šoškića ispaljen u bijeli zid galerije Attico, minimalna energija i maksimalno ubrzanje, kao sudar ove mekote i ove kometnosti; isto tako mekan koliko i tvrd, Brkica svoju malaksalu zateklost propušta kroz staklo sočiva jednog dvogleda, praveći meta-navigaciju unutar jednog nemogućeg sočenja, špijuniranja koje nema o čemu raportovati, sočiti, pa se oštra samoća špijunke okreće protiv svoga posmatrača, obješenog u hodniku, nalakćenog na vrata socijalističkih spavaonica, u sivom komforu druge ili treće generacije socijalističke birokratije koja tone u nacionalistički barok osamdesetih, u nejednakost označiteljskih ravni, između guslanja i bluza, između popularne kulture i kafanskih dezena, tu se i topologija Brkičina usložnjava, kao neki bizarni lov za sudarima koje ove sfere proizvode, škripuckanja koja ova nadimanja mjehura proizvode. Politična je upravo ta, naizgled nepolitična, tipičnost, tipiziranost, potiljačna anonimnost, koja se ovdje karnevališe, nepokretnost nemogućeg polisa, poslijepodnjevnog, dremežnog, koji mili milicijski, i trune unutra, uz cviljenje, ne uz riku. Detalji odbijaju svoje ornamente, a svaka ljudskost ističe svoje kosti upravo tromom nervozom svojih mišića. Rečenica pravi predmete, a ne oni nju, usisava u sebe, krči dalje. Ova rečenična drenaža usisava u sebe stvarnost i nudi zauzvrat zauzdani tekst, uz vedru zaludnost, sa žuljevima od dizgina, ili tečnošću iz tih pucajućih žuljeva po plošnosti očekivanja, rečenicu koja plovi, prostire se, više kao zmija, manje kao arhitektura, više kao vrijeme nego kao prostor. Prostota toga prostora, ostavljenog vremenu, ogoljena, upada Brkičinim instrumentalom priči, dativu njegove priče. Dativ ovoga darivanja, poetika toga dara takođe je od dinamizma bez optimizma, bez pragme uzvraćenosti. Darivanje podriva. Prodire. Metež koji pravi alkoholisani um, raspušten i razmečen, razmetljiv u alkoholičnome lijenom nadrealizmu, nestabilne perspektive, neravne površine. Smlavljena ambicija, uništeni vitalizam. Likovi, zato, prečesto, lete, jer ne znaju gdje bi drugo išli ili ležali, isparavaju, plutaju, stoje, nalakćeni, ili lebde, pa rečenice preuzimaju na sebe dinamiku, u fluidnom stanju, likviditetu bez likvidnosti, nalik nauljanom tragu koji promućkana rakijska tekućina pravi na zidovima providne boce, slivanje specifično, koje otkriva da se radi o alkoholu, a ne o vodi. Malaksalost koja krije kraj sedamdesetih i bujanje osamdesetih godina, možda i krvave devedesete, koje iz ove westernske konsternacije proizilaze kao iz neke prevelike, time i zlokobne naivnosti, ili  zabačenosti, ili zavaljenosti, upotrijebljene sa predumišljajem, te tako tek još surovije razbuktane, iz prašnjave dosade prodavnica namještaja, pravo na osunčana dubrovačka ratišta, iz tranzistorskog Brahmsa i dokonjačkih rasprava u provincijskim miljeima pravo  u maskirne uniforme ratišta i svratišta. Kao da je duh ove dokonjačke ispraznosti koju je Brkica uhvatio naslutio svu bedu Udbe, svu neudubljenost u vlastitu stvarnost, izvan konfekcijskih kataloga prezreloga samoupravnoga socijalizma, kojima Brkica završava svoje priče, postupkom modernijim i smjelijim od bilo koga postmoderniste svoga, pa i kasnijega vremena, horoskopski mrak  kojim dopisuje svoje zaplete, ili brak štekćuće šivaće mašine koju superimponira minornosti (svoga) pisanja, mašine za šivenje koja šije odijelo za vojno lice, o da, vojno lice, njegovu pretvornu, nijemu sivomaslinastu pozadinu. Rečenica pretapa kadrove, na mikronivou nikad oštrim rezom, više tupim noževima kojima Bruno Schulz načinje svoje  hljebiće zimskih dana, a Brkica vlaži svoje podgoričke, vrele, dnevi, nalik strpljivom beduinu, u tišini neke ironične ubijeđenosti. Ne mogu da baratam težinom te ubijeđenosti, niti da plovim dubinom tih uvida: Brkičina je vječita igra sa plošnošću i površnošću takva da nam ne nudi nikakvu svetogralsku megalomaniju: potraga se uvijek zadržava bez epske dužine, no ipak uz neku slutnju kasapnice, banalnosti, truljenja usred bestijalne praznine. Bez opipiljivog tijela. Tijelo izmiče ili malaksava, dok rečenica buja i izvija se barokno. No, bez pompeznosti. Bez kapitala. Bez poze. Poza je tu ona koja je ismijana, pozicije su tečne i promjenjive: svaki se čas mogu izvrnuti, kao što se narativ izvrće u reklamu za veš, vestern u pastiš, a pastorala u retoričku grešku. Sve to se dešava na malom prostoru, u skučenim prostorijama u kojima prostrjelne rane ovih projektila mapiraju novi primitivni barok savijanja, uvijanja, izvrtanja, tu se njegov dribling na petoparcu izvrće u nekakvo tapkanje, žongliranje lopte, čija lakoća ismijava ili metaforiše zatvorsku kuglu, neku vedru neumoljivu svezanost, vlastitost koja se (pod)nosi. U zemlji skribomana lijenog duha, Brkica je uspio napisati najviše najboljih rečenica na najmanjem mogućem prostoru. Ova njegova rečenična geografija, ovaj njegov dugi kadar, sve je samo ne mimezis nekakvog barbarogenijskog mudrovanja, ili lapidarnosti ljenosti. Bio sam urednik njegove knjige koju je priredio Božo Koprivica, i strpljivo sam čekao da izađe jedan jedini prikaz njegove knjige u Crnoj Gori, već godinu i po. Dok crnogorska kultura tone u bezvoljnost, mimikriju, jad i mlaku vodu, Brkičina knjiga opominje nas o snazi talenta uprkos bijedi, ali i otporu bijedi, tim istim telentom. Bez optimističnih ishodišta. Ne znam šta je sve tu mlitavo i malaksalo: hronološki, njegov opus se skuplja u sebe, prva knjiga priča Krug, soba ostala je najbolja, najžešća, najgušća knjiga. Posljednje priče smanjuju se i redukuju; do citata tuđih priča i anegdotske plošnosti, basnolikih viceva. Govoriti o razlozima za to znači možda i raspirivati bijes, ili melanholiju, ili ironični cinizam, što nisu u drugoj sredini imale svoj prijem, ili svoje sljedbenike, što su se u magli provincijske prerijske prašine caklile skoro ni za koga, kao klikeri, Borgesovi ili bilo čiji. Što su se brusile do nestanka. Što nijesu bile valorizovane. Ali možda je upravo u ovoj tragičnoj osamljenosti, koju smo i samim naslovom pronašli kao važnu za istaći, skrivena autentičnost njihovog vedrog mraka. Ili njihovog crnog sjaja. Svejedno. Sjajno!, volio je da usklikne Brkica. Ko zna za šta sve.

http://www.elektrobeton.net/strafta/brchizza-sam-samo-medu-ircima/

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Brchizza, sâm samo među Ircima? [Tema: Miodrag Brkica Vuković]

by admin time to read: 7 min
0