Brod smrti

| June 26, 2016 | 0 Comments

Backlit Male Banded Demoiselle on Reed

Calopteryx splendens

Imaju dugačko tijelo i primjetno razmaknute oči. Prednja i zadnja krila su na sličan način prošarana žilicama. Lete sporo i nepravilno. Jaja uglavnom polažu na lišće i stabljike vodenog bilja, a neke vrste i na predmete koji plutaju vodom. Larve vodenih djevica imaju malo, vitko, valjkasto tijelo i dugačke tanke nožice, a na kraju trbuha, tri tanka, nalik na lista, dodatka – škrge. Vodene djevice se često mogu vidjeti kako lete spojene, u paru, tako što mužjak hvata ženku za grudni dio i prati je kad ona odlazi da položi jaja, puzeći niz stabljiku biljke i ispod površine vode. Larve vodenih djevica obično pužu po dnu bara, ali mogu i da plivaju.

 

VOTKA

Nekada joj se dešavalo da nije mogla da razgovara. Novinarka najpoznatijeg nedjeljnika u državi, tako sjedi i ćuti cijelo veče, a oko nje smijeh i pogledi. Niko to nije ni primjećivao, jednom je samo, neko glasno prokomentarisao, hej, rekao je – vidi kako ništa ne priča, nije valjda da smo naišli na prvi primjer stidljive novinarke. Cijele večeri je bila napeta. Pokušavala da razgovara, ali jednostavno nije išlo – samo bi rekla par riječi, uopšte joj se nije dalo, takva besmislica, ti razgovori za stolom, fraze i ostalo.

Votku je pila, uvijek votku, sa limunom i ledom. Nekada u srednjoj školi, đus votku, smijeh ludački sa drugaricama, nakon druge čaše, kada se konobar zbunjeno okretao ne znajući o čemu se radi. Pila je uvijek votku, sa ledom i limunom, i mogla je da popije dosta. Te noći kada su je prozvali nije pila, možda je to ta promjena, prokleta nesigurnost, razmišljala je kasnije dok se spremala na spavanje, iako je umorna, pere zube, tušira se, kao neki ritual, bukvalno se oči sklapaju, možda je votka ta, te noći nije pila, imala je blagu temperaturu, koleginica pita zašto si došla kada ti nije dobro, a željela je da dođe, ponekad je društveni život tako potreban…

  • O i Vi ste ovdje! – široki osmjeh političara, malo se zanijela i rukovala

  • Naravno, kako da ne budem tu, ovo je još uvijek moj časopis, deset godina izlaženja u ovom vremenu nije malo, zar ne, da, da.

  • Votka? – pitao je, držala je čašu i smiješila se već malo pijana, da votka, rekla je.

  • Šta vi pijete?

  • Ne moraš da mi persiraš. Došli smo da se opustimo.

BROD RESTORAN

  • Kada se krene niz rijeku odmah ćete ga ugledati, spustite se prvom ulicom lijevo, mislim nije ulica, nije asfaltirana, ali put vodi do rijeke i odmah ćete ugledati svjetla. Vole da su tako zatureni, a da budu popularni…

Automobil se polako spušta, svjetla se pomjeraju, vidi se šumarak i onda se pojavljuje osvijetljen brod-restoran.

  • Prvi put dolaziš? – pita je kolega.

  • Mislim da je prvi put. Ti?

  • Bio sam nekoliko puta. Ne volim ribu. Mreže. Ubijanje.

Izlaze iz auta, kolega objašnjava: brod restoran, nije na vidnom mjestu, a ovamo, poznat, in, za estradu, za umjetnike i političare, lica sa naslovnih strana, dobra hrana, bio sam kada je dolazilo neko strano pozorište, doveli ih, ponapijali, pa su skakali sa broda u vodu, tipa su jedva spasili, a te večeri je glumio, neko alternativno pozorište, koje ne volim, ali posao je posao…

Kada su prešli preko drvenog mosta insekti su već bili tu.

INTERVJU

  • Kada ćemo da napravimo jedan intervju o najnovijim dešavanjima?

  • Pa zar nijesi rekao da se ovdje ne razgovara o poslu.

  • Samo da dogovorimo. Gdje da se nađemo, o čemu da pričamo. Imam zanimljivih stvari da kažem. Tiraž vam skače sto posto.

Plesali su kada je pozvao, kada je rekao, volio bih nasamo da razgovaramo, postoje neke stvari koje bih samo tebi da kažem, i ona napušta društvo, smije se – vidite i ovdje moram da radim, postoji, da, taj kolega i njegovi pogledi, reporter koji je plaćen najviše u redakciji, koji je uvijek dobar i uslužan, i sada je gleda, ona osjeća, malo joj se vrti u glavi, taj političar, kako da ga drugacije nazove nego, dovraga, glavonja, tako su ga u redakciji zvali, glavonja koji je uz svaku vlast, hvata je za podlakticu, i ona se strese, idu ka stolu u uglu, u mraku, jedva se provlači između stola i ograde, zašto je mrak pita, on kaže mora sijalica da je crkla, crkla, kakva riječ, pomisli ona, osjeti da nesto oko nje leti, insekti, pomisli, insekti, svuda oko nas.

Kako su sjeli za sto lupio je otvorenim dlanom. Na drvenom stolu zgnječen insekt, jedna od nogu se još pomjerala.

  • Insekti, ali od onih što ne ujedaju – nasmijao se.

  • Ma dobro, dobro, ali ipak sam mislio, za taj intervju nam treba neko drčniji, kako se zove ona nova dugonoga…mislim, nemoj da se ljutiš, super si ti za analitički rad, i tako, ovaj tip je opasan, bezobrazan, ti si dobra….ali dobro, šta je tu je, ti ideš, imaš pitanja, i pazi se – govori urednik, dvojica kolega sjede, jedan za stolom, drugi pored prozora, i kada kreće na zadatak na koji nije trebala da ide, osjeti se loše, golub slijeće ispred nje na pločnik, i ona se zapita, pomisli, kada će dva, kada će dva goluba da slete ispred nje, uvijek jedan, uvijek sam.

  • Bezobrazan – rekao je urednik. Bezobrazan.

NAOČARE

Sklonio joj je naočare, ništa nije rekao, zabacila je glavu i pustila da je ljubi po vratu, da joj stavi ruku na butinu, da je pomjera nagore, zavlači pod suknju sve više.

  • Koju nosiš dioptriju?

Iznad zgrade je bilo igralište.

  • Jedan ipo – rekla je.

Dječaci su joj se približili.

  • Mogu li da ih probam? – pitao je crnpurasti.

Prije nego li je mogla smisliti neko opravdanje skinuo joj naočare onda su se nasmijali i pobjegli. Svijet oko nje je postao, tako, odjednom, drugačiji.

Kada je prst ušao u njenu unutrašnjost, prethodno pomjerivši lako tkaninu gaćica, javio se nagon za povraćanjem…govori, moram do kupatila, ustaje, ali stiže samo do ograde, gdje povraća, urednik koji govori nijesi ti za to, šta i ti si neki novinar, to joj je bivši govorio, svađaju se, soba puna mržnje, njena prijateljica koja je pisala o ratnim zločinima nađena je mrtva u stanu, navodno samoubistvo, ali po redakciji se šuškalo samo, o nekim političarima, i tu je čula glavonjino ime između ostalih, o nekim malverzacijama, prodaji oružja protivničkoj strani, ubistvima…

Zelenkasta voda. Kada su došli još je bio dan. Sumrak i rječni insekti su dolazili u talasima. Ljudi su ih ubijali. Po drvenom podu gazili su po leševima. Plesali po leševima insekata. Čuje vodu kako udara u trup broda restorana, naočare joj sklanja, ljubi je po vratu…

TANGE

Te noći ih je drugi put obukla u svom dvadeset devetogodišnjem životu. Prvi put na moru sa drugaricom, u prodavnici, pa nagovaranja, probaj, neće ti ništa biti…

  • Koliko ih samo ima – dirao je po kosi, po ramenima, ruka mu je skliznula do grudi, bradavice su se uspravile, ruka na butini – vlasnici broda bi morali cijene da smanje kada je ovoliko ove gamadi…

I njegov prst, prilično slabo se branila, našao je put do njene unutrašnjosti, kada se probudila, prva pomisao je bila na njegov prst duboko u njoj. Mobilni telefon zvoni sve jače i na ekranu dva slova UR, i opet je ovlažila, ali osjećaj stida kao plima, kao užasan dan, kao jednom kada se popiškila u gaće i do podneva nikome nije smjela da kaže, stid, stid, stid zbog koga toliko stvari nije uradila, a pogledaj sve njene – i ona drugarica smjelija, reći će šta te briga, bre, još da mu se nasmiješ u lice kad ga vidiš, ah, kako da se nasmijem, neću moći da ga pogledam, razumiješ dosad smo bili ravnopravni, ali sada sam, razumiješ, stavljao je prst, prst u… halo, kaže.

Prst u njenoj unutrašnjosti se pomjerao – pokušavao je kažiprstom što dublje da udje, a palcem da joj dohvati klitoris, i kako je okrenuo ruku, tako je zaboljelo, ne, odgurnula ga je i ustala, prešla preko pogaženih insekata na palubi – smrskana tijela na mokrom brodskom drvenom podu – i nije stigla do kupatila.

Govore kako lijepo izgleda i da ispod te haljine treba tange da nosi, to je izazovno, muškarci to osjete i onda kada nosiš te bijele pantalone ako obučeš obične gaćice, vidjeće se, sa tangama je drugi slučaj, ne primjećuju se, razumiješ. Tange ne nose nevine djevojke.

ŠAPAT

  • Kao da me je nešto dotaklo po kosi – rekla je.

  • Insekti. To su neki bezopasni, vodeni insekti – rekao je.

  • A ovo sad je moja ruka – dodao je.

Vrtjelo joj se u glavi od tog mrmljanja, čula je riječi, probijale su se koz ograde pijanstva i uzbuđenja, preko znoja na sljepoočnicama, šapat je klizio odbijao se i donosio riječi kako je pri prvom susretu poželio, osjetio strast, njeno tijelo, ljepota, njegova želja…kada je osjetila bol, prsten je zakačio nježnu kožu njenih donjih usmina viknula je i ustala. U utrobi, odjednom praznina. (Debeli, debeli prst pomislila je.)

Iako svjetiljka iznad stola nije radila, ipak ih je obasjavala slaba treperava svjetlost.

MUČNINA

Povraća nagnuta preko ograde. Prilazi joj kolega. Kaže mu loše mi je, vodi me odavde. Iz mraka se pojavljuje i drugi muškarac i kaže hoceš li sa mnom, hajdemo odavde, ta jebena sigurnost u glasu, pomisli, kolega kaže: ona ide sa mnom, glavonja je drži za ruku, za lakat, smiješi se i govori imamo intervju, ona kaže pusti me, tada joj pušta ruku, udaljava se.

  • Hajde, povrati, biće ti lakše – govori joj drugarica, ona je sklupčana pored šolje, pokušava, ali iz nje izlazi samo pljuvačka i neki zvuk kao da se davi. Prvi put se napila, drugarica govori, nemoj više, ali ona sipa i novu votku i pije na eks.

  • Morala bi da prestaneš da pušiš – govori joj prijateljica – čuješ li pluća…kao da se cijepa nesto…

SMRT

Desilo se nesto čudno te noći. Desilo se nešto čudno, nešto što ljudi na brodu nijesu primjećivali, ali sa ove strane, odakle sam ja, sakriven, gledao, dobro se vidjela ta svjetlost.

Sa glavne ceste spustio sam se kroz vlažnu travu i prišao do zadnjih stabala i sakriven iza grmlja dobro vidio šta se dešava, jasno vidio i prst i prsten i zabačenu glavu i mučninu. Ali sam vidio i svjetlost, svjetlost koja je nestajala. Ne svjetlost od lampi na brodu, iznad svakog stola, skoro iznad svakog stola, ne, nijesam mislio na tu svjetlost. Svjetlost koja je gasnula na podu, brodskom podu. Da, insekti su umirali, gasili se na drvenom podu broda. I kako su ljudi odlazili svjetlosti je bivalo sve manje. Na kraju ostaće samo leševi – rekao sam to, prošaputao, sakriven iza grmlja, onako, nikome, u noć, u omamljujući zvuk pljuskanja vode o trup broda restorana. Leševe će metlom počistiti. Leševi će plutati, dok ih je jedan talas ne bude okrenuo, i povukao ka sredini rijeke, sem nekoliko beživotnih tijela, slomljenih udova, koje će talasi odnijeti ka obali, dok jutro i sunce budu polako osvajali svijet.

Leševe će voda odnijeti. To sam znao.

Znao sam tada još nešto.

Kako će se brzo, pijano, skinuti, kako će zaspati, kako će je u snu samo žeđ i taj prst u njoj, moriti, kako će je trgnuti zvonjava mobilnog telefona, kako će prvo lijevo oko otvoriti, kako će vidjeti slova: ur, što znači urednik, što znači nešto važno, jer je subota, kako će ur reći: imamo strašnu priliku danas, zvao je i tražio intervju, hoće da kaže neke stvari o bivšoj vlasti, kompromitujuće, znaš, kako će ona reći ko, kako će ur reći, kako ko pa on, sa njim si bila cijelu noć, kako će ona reći, a pa šta sad, pa će on reći, kako pa šta, spremaj se, čeka te u podne u restoranu tom i tom, i kako ona kaže ne mogu stvarno nije mi dobro, a kako on kaže pa on insistira da to budeš ti i rekao je ako ne ti, ništa od tih kompromitujućih stvari, a znaš šta znači, novinar si, kako ona kaže nije mi dobro, kako ur nešto govori, a ona ostavlja telefon, i na jastuk spušta glavu i miluje ga blago, rukom.

Tags: , , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Brod smrti

by Slobodan Šabeljić time to read: 9 min
0