Pjesma sa desetog albuma Leonarda Koena Ten New Songs objavljenog 2001. godine. Inspiraciju je Koen pronašao u 137 psalmu, jednom od najcitiranijih iz Biblije, a koji počinje sa Na vodama babilonskim sjedili smo i plakali spominjući se Siona (u psalmu se navodi čežnja jevrejskog naroda u egzilu i žaljenje za Jerusalimom).
O ovoj pjesmi u intervjuu za francuski magazin “Optimum” (oktobar 2001.) Leonard Koen je rekao:
Pjesma govori o putovanju u Babilon. On pripada tom gradu, ali u isto vrijeme zna da Jerusalim postoji, negdje daleko, iako ne zna šta se tamo događa. On je kao naše misli. Naš mozak je posuda za misli, baš kao što smo i mi – posuda za ljubav. I ne znamo tačno šta dolazi sledećeg momenta, ali naša priroda nas tjera da mislimo da smo mi gospodari dešavanja i svih tokova. Provodimo suviše vremena razmišljajući da smo sposobni da negiramo naše korijene, naše stvarno stanje. Priča se reflektuje u glavnom liku i on na kraju shvata odakle stvarno dolazi. I u slučaju da Eden postoji, putnik dolazi iz Babilona i mora da se suoči sa tim.
