Anatomija Fenomena

Čovek je konopac, razapet izmedu životinje i natčoveka [Tema: Niče]

nietzsche

 

Tako je govorio Zaratustra (1)

 

Knjiga za svakoga i ni za koga

Prvi deo

Zaratustrin predgovor

1.

Kad je Zaratustri bilo trideset godina, napustio je svoj zavičaj i jezero svoga zavičaja, i otišao je u goru. Tu se napajao svojim duhom i svojom samoćom, i nije ga to umorilo za deset godina. Ali se naposletku izmeni njegovo srce – i jedno jutro ustade u ranu zoru, stade pred sunce i ovako mu je govorio: »Veliko svetilo nebesko! u čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima sijaš! Deset godina penjalo si se amo k mojoj pećini: ti bi se zasitilo bilo svoje svetlosti i ovoga puta, da nije mene, moga orla, i moje zmije. Nego mi smo te iščekivali svakoga jutra, uzimali smo od tvoga obilja i blagosiljali te za nj. I gle! Ja ne znam kud bih sa svojom mudrošću, kao pčela koja je nakupila previše meda; osećam potrebu da se prema meni ruke šire. Hteo bih da poklanjam i udeljujem, sve dok mudri među ljudima ne nađu naslade opet jednom u svojoj ludosti, a siromašni opet jednom u svome bogatstvu. Toga radi moram se spustiti u dubinu: kao što ti to činiš večerom, kad padaš za more pa još i donjem svetu poneseš svetlosti, ti prebogato svetilo nebesko! Ja moram, kao ti, pasti i zaći, kako to zovu ljudi, ka kojima bih da se spustim. Blagoslovi me dakle, ti mirno oko, što bez zavisti možeš da gledaš i preveliku sreću! Blagoslovi pehar koji se preliva, da bi voda iz njega zlatna potekla, i na sve strane raznela odsjaj tvoga milja! Evo! Ovaj pehar hoće da opet ostane prazan a Zaratustra hoće da opet postane čovek.«

– Tako otpoče silazak i pad Zaratustrin.

2.

Zaratustra siđe sam dole niz brdo, i niko ga ne srete. Ali kada je ušao u šumu, obrete se pred njime jedan starac, koji je izišao bio iz svoje svete kolibe da nakupi korenja po šumi. I starac ovako progovori Zaratustri: »Nije mi nepoznat ovaj putnik: pre više godina prolazio je on ovud. Zvao se Zaratustra, ali se sada izmenio. Tada si nosio svoj pepeo na breg: a sada zar nosiš vatru svoju u doline? Zar se ne bojiš kazne kojom se kazni palikuća? Da, sad vidim da je Zaratustra. Bistro je njega oko a na usnama mu ne skriva se gađenje. Ta korača eto kao igrač! Izmenio se Zaratustra, detetom je postao Zaratustra, probudio se Zaratustra: šta bi ti sada kod onih koji spavaju? Živeo si u samoći kao u moru, i more te je nosilo. Vaj, ti hoćeš zar da izađeš na kopno? Vaj, ti hoćeš opet sam da pratiš svoje telo?« Zaratustra odgovori: »Ja volim ljude.« »A čega radi, reče svetac, dođoh ja u šumu i u pustinju? Zar ne stoga što sam odviše voleo ljude? Sada volim Boga: ljude ne volim. Čovek mi je rabota suviše nesavršena. Ljubav prema čoveku ubila bi me.« Zaratustra odgovori: »Šta ja to govorah o ljubavi! Ja poklon nosim ljudima.« »Ne daj im ništa, reče svetac. Bolje im još nešto oduzmi pa ponesi s njima skupa – to će im najviše goditi: samo ako i tebi bude godilo! A ako im baš hoćeš da daš, ne daj više nego milostinju, i pusti da i to još prose!« »Ne, odgovori Zaratustra, ja ne delim milostinje. Za to nisam dosta siromah.« Svetac se nasmeja Zaratustri i nastavi ovako: »A ti gledaj da ti bar prime tvoja blaga! Nemaju oni poverenja u pustinjake, i ne veruju da dolazimo da delimo darove. Naši im koraci odviše usamljeno odjekuju kroz ulice. I kao kad noću u svojim posteljama čuju nekoga gde hoda, mnogo pre nego što se sunce rodilo, tako se oni tad pitaju u sebi: kuda će to lopov? Ne idi k ljudima već ostaj u šumi! Bolje još idi k životinjama? Zašto nećeš da si ovakav kao ja, – medved među medvedima, ptica među pticama?« »A šta to radi svetac u šumi?« pitaše Zaratustra. Svetac odgovori: »Pravim pesme i pevam ih, i praveći pesme smejem se, plačem, i gunđam tako hvalim Boga. Pevanjem, smehom, plačem i gunđanjem hvalim Boga, koji je moj Bog. Ali šta je to što ti nosiš nama na dar?« Kada je Zaratustra čuo ove reči, odmahnu rukom i reče: »Šta bih mogao ja vama dati! Nego pustite me da što pre odem, da vam ne bih što uzeo!« – I tako se rastadoše jedan od drugog, starac i čovek u punoj snazi, smejući se baš kao što se smeju dva dečaka. A kad ostade Zaratustra sam, ovako je govorio u svome srcu: »Da li je to mogućno! Ovaj stari svetac u svojoj šumi još ništa ne zna o tom, da je Bog mrtav!«

3.

Kada je Zaratustra došao u prvi grad, koji leži do šume, nađe tu mnoštvo sveta iskupljena na pijaci; jer se razglasilo bilo, da će se videti jedan igrač na konopcu. I Zaratustra progovori svetini ovako i reče: Hoću da vas učim šta je to natčovek. Čovek je nešto što treba prevladati. Šta ste vi učinili, da biste ga prevladali? Sva bića dosad stvorila su nešto više od sebe: a vi zar hoćete da budete oseka te velike plime, rađe još da se ponovo vratite k životinji nego da prevladate čoveka? Šta je majmun za čoveka? Stvor za potsmeh ili bolan stid. I isto to biće čovek za natčoveka: stvor za potsmeh ili bolan stid. Vi ste prešli put od crva k čoveku, ali je u vama mnogo još ostalo crv. Nekada ste bili majmuni, a čovek je još i sada više majmun nego ikoji majmun. Onaj što je najmudriji među vama, i taj je tek dvojstvo od biljke i sablasti. Ali ja vam ne kažem, da postanete sablasti ili biljke. Nego, ja hoću da vas učim šta je to natčovek! Natčovek je smisao zemljin. Vaša volja treba da kaže: neka bude natčovek simisao zemljin! Preklinjem vas, braćo moja, ostajte verni zemlji, i ne verujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Otrovnici su to, svesni ili nesvesni. Prezritelji su to života koji izumiru i koji su i sami otrovani, i njih je zemlja sita: neka njih, srećan im put! Nekad je hula na Boga bio najveći greh, ali Bog je umro, i tako umreše i ti grešnici. Huliti na zemlju, to je sad najstrašnije – više ceniti utrobu onog što se ne daje progledati nego smisao zemljin! Nekad je duša gledala prezrivo na telo; tada je to preziranje bilo nešto najviše: – volela je da ga vidi mršavo, ružno, i izgladnelo. Mislila je, da će tako moći izmaći i njemu i zemlji. O, ta je duša i sama bila još mršava, ružna, i izgladnela: a okrutnost je bila sladostrašće toj duši! Ali i vi još, braćo moja, recite mi: šta kazuje vaše telo o vašoj duši? Zar nije vaša duša jad i gad i jedno bedno zadovoljstvo? Zaista vam kažem, čovek je jedna velika prljava reka. To mora biti već more, koje će primiti u sebe veliku prljavu reku a da se i samo ne zaprlja. Eto, ja hoću da vas učim šta je to natčovek: on je to more, u njemu može da se utopi vaše veliko preziranje.

Šta je najveće, što vi možete doživeti? To je čas velikoga preziranja. Čas, u kojem će vam se i vaša sreća pretvoriti u gađenje, i isto tako vaš razum i vaša vrlina. Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moje sreće! Ona je jad i gad i jedno bedno zadovoljstvo. A trebalo bi da moja sreća opravda i sam moj opstanak! « Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moga uma! Zar žudi on za znanjem kao lav za svojom hranom? On je jad i gad i jedno bedno zadovoljstvo.« Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moje vrline! Još ona nije uspela da se zbog nje izbezumim. Umorilo me je sve moje Dobro i sve moje Zlo! Sve je to jad i gad i jedno bedno zadovoljstvo!« Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moga pravdoljublja! Ja ne vidim da sam žar i ugalj. A pravednik je sam žar i ugalj!« Čas, u kojem ćete reći: »Šta je stalo do moga milosrđa! Zar nije milosrđe krst, na koji se razapinje onaj koji voli ljude? Ali moje milosrđe nije razapinjanje na krst.« Da li ste već govorili tako? Da li ste već glasno klicali tako? Ah, kad bih vas već čuo bio da glasno kličete tako! Ne vaš greh – vaša uzdržljivost vapije na nebo, vaša škrtost u samom vašem grehu vapije na nebo! Gde je munja, koja će vas šinuti svojim plamenim jezikom? Gde je ludilo, koje bi trebalo ukalemiti u vas? Eto, ja hoću da vas učim šta je to natčovek: on je ta munja, on je to ludilo! – Kad je Zaratustra ovo izgovorio, povika neko iz naroda: »Dosta smo već čuli o igraču na konopcu; daj sada da ga vidimo!« I sav narod smejaše se Zaratustri. A igrač na konopcu, koji je držao da je reč o njemu,  otpoče svoj posao.

4.

Zaratustra pak gledaše po narodu i čuđaše se. Pa onda progovori ovako: Čovek je konopac, razapet izmedu životinje i natčoveka, – konopac iznad ambisa. Opasan je pogled preko, opasan put onamo, opasan pogled unatrag, opasno oklevanje i zastajanje. Što je veliko na čoveku, to je da je on most a ne cillj: što se može voleti na čoveku, to je da je on i prelazak i prolazak. Ja volim one, koji ne umeju da žive drukčije nego prolazeći, jer su to oni koji prelaze. Ja volim velike prezritelje, jer su oni veliki poštovatelji, i strele čeznuća za drugom obalom. Ja volim one, koji ne traže tek u zvezdama razloge da propadnu i da budu žrtvovani: nego se žrtvuju zemlji, da bi zemlja jednom postala natčovekova. Ja volim onog, koji živi da bi došao do saznanja, i koji hoće da dođe do saznanja, da bi jednom počeo da živi natčovek. Te na taj naćin hoće svoju propast. Ja volim onog, koji voli svoju vrlinu: jer vrlina je volja za propadanjem i strela čeznuća. Ja volim onog, koji radi i pronalazi da bi natčoveku kuću nazidao i za nj zemlju, životinju i biljku pripremio: jer na taj način hoće on svoju propast. Ja volim onog, koji ne zadržava za se ni truna duha, već sav hoće da je duh svoje vrline: tako prelazi on u vidu duha preko mosta. Ja volim onog, koji od svoje vrline načini sebi nagon i zao udes: tako on svojoj vrlini za ljubav hoće još da živi a i neće vise da živi. Ja volim onog, koji nije rad da ima odviše mnogo vrlina. Jedna je vrlina više vrlina nego dve vrline, jer je više čvor za koji se hvata zao udes. Ja volim onog, čija se duša rasipa, koji neće da mu kažu hvala niti sam kaže hvala: jer on uvek daje i neće da se sačuva. Ja volim onog, koji se stidi kad kocka padne u njegovu korist, i koji tad pita: zar sam ja varao u igri? – jer hoće da propadne. Ja volim onog, koji baca zlatne reči ispred svojih dela a uvek još više drži nego što je obećao: jer taj hoće svoju propast. Ja volim onog, koji opravdava one koji dolaze a iskupljuje one koji su bili: jer taj hoće da propadne sa onima koji su tu. Ja volim onog, koji huli na svoga boga, zato što voli svoga boga: jer će taj propasti od gneva svoga boga. Ja volim onog, čija je duša duboka i u pregorevanju, i koji je u stanju da propadne i usled malog doživljaja: tako taj ide rado preko mosta. Ja volim onog, čija je duša prepuna, tako da zaboravlja sam na sebe, a da su sve stvari u njemu: tako će njegovo propadanje nastupiti usled sviju stvari. Ja volim onog, koji je slobodna duha i slobodna srca: tako je njegova glava samo utroba njegova srca a srce njegovo tera ga u propast. Ja volim sve one, koji su kao pune kapi što padaju jedna po jedna iz crnog oblaka koji se nadvio nad ljudima: one oglašuju da je blizu munja, i odlaze u propast kao glasnici. Evo, ja sam jedan glasnik munjin, i jedna puna kap iz oblaka: a munja, to je natčovek.

 Fridrih Niče

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.