Čovjek koji ima nešto u glavi ne može umrijeti od gladi [Tema: Orvel]

| August 9, 2017 | 0 Comments

Niko i ništa u Parizu i Londonu (4)

V

Nedugo prije Boris mi je dao adresu u Rue du Marché des Blancs Manteaux. U pismu je samo rekao da se »stvari ne odvijaju odviše loše«, i ja sam to protumačio kao da se vratio u Hôtel Scribe i opet zarađuje svojih sto franaka dnevno. Bio sam prepun nade i pitao sam se kako sam mogao biti tako glup da mu se ne javim ranije. Vidio sam se već u ugodnom restoranu, s veselim kuharima koji pjevaju ljubavne pjesme dok razbijaju jaja u tavu, i s pet dobrih obroka dnevno, čak sam spiskao dva i po franka na kutiju Gaulois Bleu, na račun svoje buduće plaće. Ujutro sam otpješačio do Rue du Marché des Blancs Manteaux; sa zaprepaštenjem sam ustanovio da je to bijedna, pokrajnja uličica, slum kao i moja. Borisov hotel bio je najprljaviji hotel u ulici. Iz tamne veže dopirao je otrovni, kiselkasti zadah, mješavina pomija i umjetne juhe – Bouillon Zip, dvadeset pet centima vrećica. Obuzela me zla slutnja. Ljudi koji jedu Bouillon Zip gladuju, ili su na rubu gladi. Zar Boris zbilja zarađuje sto franaka dnevno? Osorni patron, koji je sjedio u uredu, rekao mi je da je Rus kod kuće – na tavanu. Popeo sam se uskim, vijugavim stepenicama na šesti kat, a smrad Bouillona Zip postajao je sve jači kako sam se više uspinjao. Boris nije odgovorio kad sam pokucao, pa sam otvorio vrata i ušao. Bila je to tavanska soba, tri sa tri, svjetlo je dopiralo samo kroz tavanski prozorčić, a namještaj se sastojao od uska željeznog kreveta, stolice i stalka za lavor s jednom polomljenom nogom. Duga kolona stjenica u obliku slova S stupala je polako po zidu iznad kreveta. Boris je spavao, gol, a veliki mu se trbuh nadimao poput humka ispod plahte tamne od prljavštine. Grudi su mu bile išarane mrljama od ugriza insekata. Kad sam ušao, probudio se, protrljao oči i duboko zastenjao.

  • Za ime Isusa Krista! – uzviknuo je. – O, za ime Isusa Krista, moja leđa! K vragu, mislim da sam slomio leđa!
  • Što se dogodilo? – povikao sam ja.
  • Slomio sam leđa, to je sve. Proveo sam noć na podu. O, za ime Isusa Krista! Da znaš kako mi je u leđima!
  • Dragi moj Borise, jesi li bolestan?
  • Nisam bolestan, samo pregladnio – da, umrijet ću od gladi ako ovo još dugo potraje. Osim što spavam na podu, živim od dva franka dnevno već tjednima. Došao si u zao čas, mon ami.

Zaključio sam, da nema smisla pitati Borisa radi li još u Hôtelu Scribe. Brzo sam sišao i kupio kruh. Boris se bacio na kruh i progutao polovicu, nakon čega se osjećao bolje, te se uspravio u krevetu i ispričao mi što se dogodilo. Kad je izašao iz bolnice, nije uspio naći posao, jer je još jako šepao, pa je potrošio sav novac i sve založio, i najzad gladovao nekoliko dana. Tjedan dana spavao je na keju ispod mosta Austerlitz, između praznih bačvi za vino. Posljednjih petnaest dana stanuje u ovoj sobi, zajedno s nekim Židovom, mehaničarem. Činilo se (tu je slijedilo zamršeno objašnjenje) da Židov duguje Borisu tristo franaka i sad mu to vraća tako što mu dopušta da spava ovdje na podu i daje mu dva franka dnevno za hranu. Za dva franka mogla se dobiti šalica kave i tri peciva. Židov odlazi na posao u sedam ujutro, a onda se Boris seli sa svog mjesta za spavanje (ispod tavanskog prozorčića, koji je prokišnjavao) u krevet. Ni tu ne može bogzna kako spavati zbog stjenica, ali malo odmara leđa nakon poda. Strahovito sam se razočarao što sam Borisa, došavši kod njega po pomoć, zatekao u još gorem stanju nego što je moje. Objasnio sam mu da mi je preostalo još samo šezdeset franaka i da smjesta moram naći posao. Do tad je, međutim, Boris pojeo i ostatak kruha, te se oraspoložio i postao razgovorljiv. Rekao je bezbrižno:
– Bože dragi, zbog čega toliko brineš? Šezdeset franaka – pa to je čitavo bogatstvo! Molim te, dodaj mi onu cipelu, mon ami. Zgnječit ću koju stjenicu ako mi se približi na dohvat ruke.
– Ali, misliš li kako ima izgleda da nađem posao?
– Izgleda? Sto posto sigurno. Zapravo, već nešto imam. Za nekoliko dana otvorit će se novi ruski restoran u Rue du Commerce. Već je une chose entendue (dogovorena stvar) da ću ja biti maitre d’hôtel. Mogu ti bez problema naći posao u kuhinji. Petsto franaka mjesečno i hrana – i napojnice, ako imaš sreće.
– Ali do tada? Moram uskoro platiti stanarinu.
– Oh, već će se nešto pronaći. Držim ja par stvari u pričuvi, za prvu pomoć. Na primjer, tu su ljudi koji mi duguju pare – Pariz ih je pun. Netko od njih sigurno će kad tad isplatiti dug. A onda, sjeti se svih žena koje su mi bile ljubavnice! Žena nikad ne zaboravlja, znaš – moram samo zatražiti i pomoći će mi. Osim toga, Židov mi kaže da će ukrasti nekakve magnete iz garaže u kojoj radi, i platit će nam pet franaka dnevno da ih očistimo prije nego što ih on proda. Već nam je to dovoljno da preživimo. Ne razbijaj glavu, mon ami. Ništa lakše nego doći do novca.
– Pa, hajdemo van da potražimo posao.
– Sad ćemo, mon ami. Nećemo umrijeti od gladi, ne boj se. To je samo ratna sreća – bezbroj puta sam bio u gadnijem položaju. Valja samo istrajati. Sjeti se Fochove krilatice: »Attaquez! Attaquez! Attaquez!

Došlo je podne prije nego što je Boris odlučio da napokon ustane. Od odjeće mu je sad preostalo samo jedno odijelo, jedna košulja, ovratnik, kravata, par gotovo posve iznošenih cipela i par čarapa u rupama. Također je imao ogrtač koji može založiti u krajnjoj nuždi. Imao je i kovčeg, jadni, kartonski predmet koji stoji dvadeset franaka, ali vrlo važan, jer patron hotela vjeruje da je pun odjeće – bez toga bi Borisa vjerojatno izbacio na ulicu. Kovčeg je zapravo sadržavao medalje i fotografije, razli- čite sitnice i podebele svežnjeve ljubavnih pisama. Unatoč svemu tome, Boris se uspijevao sasvim pristojno dotjerati. Brijao se bez sapunice, britvom starom dva mjeseca, zavezivao kravatu tako da se ne vide rupe, i pažljivo oblagao potplate cipela novinskim papirom. Na kraju, posve odjeven, odnekud bi izvadio bočicu tinte i premazao kožu na nogama tamo gdje se bijelila kroz rupe na čarapama. Kad bi sve obavio, nitko nikad ne bi pomislio da je još nedavno spavao pod mostovima na Seini. Otputili smo se u malu kavanu kraj Rue de Rivoli, poznato sastajalište upravitelja hotela i hotelskog osoblja. Sa stražnje strane bila je mračna, pećini nalik prostorija gdje su sjedili hotelski namještenici svih vrsta – elegantni mladi konobari, neki ne tako elegantni i očito gladni, debeli, ružičasti kuhari, umašćeni sudoperi, iznurene stare čistačice. Pred svakim je stajala nedirnuta šalica crne kave. Kavana je zapravo služila kao ured za zapošljavanje, i novac potrošen na piće išao je patronu kao postotak. Katkad bi ušao kakav krupan čovjek važna držanja, očito vlasnik restorana, i nešto rekao barmanu, a barman bi pozvao nekog iz stražnjeg dijela kavane. Ali nijednom nije pozvao ni Borisa ni mene, i nakon dva sata smo otišli, budući da je nepisano pravilo nalagalo da se uz jedno piće može ostati samo dva sata. Kasnije, kad je već bilo prekasno saznali smo kako je trik u tome da se podmiti barman; ako mu daš dvadeset franaka, obično bi ti pronašao posao.

Otišli smo u Hôtel Scribe i čekali sat vremena ni pločniku, u nadi da će izaći upravitelj, ali nije se pojavio. Onda smo se odvukli u Rue du Commerce, gdje smo otkrili samo da je novi restoran, koji se preuređuje, zatvoren, a patrona nema. Već je pala noć. Prepješaćili smo četrnaest kilometara po pločnicima, i tako nas je shrvao umor da smo morali spiskati franak i pedeset na metro do kuće. Hodanje je Borisu s njegovom šepavom nogom pričinjavalo pravu muku, i optimizam mu je sve više splašnjavao kako je prolazio dan. Kad smo izašli iz metroa na Place d’Italie, stao je očajavati. Počeo je govoriti kako nema smisla tražiti posao – ne preostaje nam ništa drugo nego da se odamo kriminalu.

  • Bolje krasti, nego umrijeti od gladi, mon ami. Često sam o tome razmišljao. Debeli, bogati Amerikanac – mračni ugao negdje prema Montparnasseu – kamen u čarapi – bang! A onda mu pretražiš džepove i bjež! To bi se dalo izvesti, što ti misliš! Ja se ne bih kolebao – sjeti se, bio sam vojnik.

Na kraju je ipak odustao od tog plana, zato što smo obojica stranci i lako nas je prepoznati. Na povratku u moju sobu, potrošili smo još franak i pedeset na kruh i čokoladu. Boris je proždro svoj dio i smjesta se, kao čarolijom razvedrio; hrana je očito na njegov organizam djelovala brzo poput koktela. Izvadio je olovku i počeo sastavljati popis ljudi koji bi nam po svoj prilici dali posla.

Ima ih koliko hoćeš, rekao je. – Sutra ćemo nešto pronaći, mon ami, osjećam to u kostima. Sreća se stalno mijenja. Osim toga, obojica imamo soli u glavi – čovjek koji ima nešto u glavi ne može umrijeti od gladi. – Što sve može čovjek koji ima soli u glavi! Pamet će sve pretvoriti u novac. Imao sam jednog prijatelja, Poljaka, pravog genija; i što misliš što je on radio? Kupio bi zlatni prsten i založio ga za petnaest franaka. Onda bi – znaš kako službenici nepažljivo ispunjavaju cedulje – tamo gdje je ovaj napisao »en or», (od zlata) on dodao »et diamants« i promijenio »petnaest franaka« u »petnaest tisuća«. Nije loše, ha? Tako bi, razumiješ, mogao posuditi tisuću franaka, s tom ceduljom kao pologom. Na tako nešto mislim kad kažem pamet…

Ostatak večeri Boris je proveo u raspoloženju punom nade, i pričao je o tome kako bi nam bilo da zajedno radimo kao konobari u Nici ili u Biarritzu, s finim sobama i dovoljno novaca da nađemo ljubavnice. Bio je preumoran da bi pješacio tri kilometra do svog hotela, pa je prespavao na podu u mojoj sobi, a sako je omotao oko cipela umjesto jastuka.

VI

Sljedećeg dana opet nismo uspjeli naći posao, i protekla su tri tjedna prije nego što nas je sreća poslužila. Mojih dvjesto franaka prištedjelo mi je neprilike sa stanarinom, ali zato je sve ostalo išlo da gore nije moglo. Dan za danom Boris i ja lutali smo po Parizu, puzeći brzinom od tri kilometra na sat kroz gomile svijeta, gladni i bezvoljni, i nismo našli ništa. Jednog dana, sjećam se, prešli smo Seinu jedanaest puta. Satima smo se muvali pred ulazima za osoblje, i kad bi izašao upravitelj, ulizički bi mu prišli s kapama u rukama. Uvijek smo dobivali isti odgovor: ne treba im šepavac, ni radnik bez iskustva. Jednom su nas umalo zaposlili. Dok smo razgovarali s upraviteljem, Boris je stajao potpuno uspravno, nije se oslanjao o štap, i upravitelj nije primijetio da je šepav.

  • Da – rekao je – trebaju nam dva čovjeka u podrumu. Možda biste poslužili. Dođite unutra. – Onda je Boris zakoraknuo, varka se otkrila. – Ah – rekao je upravitelj – vi šepate. Malheureusemment…(na žalost)

Navodili smo svoje podatke uredima za zapošljavanje i javljali se na oglase, ali budući da smo svuda išli pješke, bili smo vrlo spori, i kao da nam je svaki posao izmakao za pola sata. Jednom su nas gotovo zaposlili da peremo željezničke vagone, ali u posljednji čas su nas odbili i uzeli Francuze. Jednom smo se javili na oglas u kojem su tražili pomoćno osoblje za cirkus. Moralo se premještati klupe i čistiti smeće, a za vrijeme predstave stajati na dvije bačve tako da ti lav može skočiti kroz noge. Kad smo stigli, sat prije navedenog vremena, zatekli smo red od pedesetak ljudi koji su čekali. Očito ima nečeg privlačnog u lavovima. Jednom mi je agencija, u koju sam se prijavio mjesecima ranije, poslala petit bleu (vrsta formulara), obavještavajući me da neki gospodin, Talijan, želi satove engleskog. Na petit bleu je pisalo »Dođite smjesta«, i obećavali su mi dvadeset franaka po satu. Boris i ja bili smo očajni. Pružila se sjajna prilika, a ja je ne mogu iskoristiti jer se nikako ne mogu pojaviti u agenciji u sakou koji ima rupu na laktu. Onda nam je sinulo da mogu obući Borisov sako – nije pristajao uz hlače, ali hlače su bile sive i mogle su izdaleka proći kao flanelske. Sako mi je bio toliko prevelik da sam ga morao nositi raskopčanog i neprestano držati jednu ruku u džepu. Pohitao sam iz kuće i potrošio sedamdeset pet centimea na autobus do agencije. Kad sam stigao, saznao sam da se Talijan predomislio i otputovao iz Pariza.

Jednom mi je Boris predložio da odem u Les Halles i pokušam naći posao kao nosač. Stigao sam onamo u četiri i po ujutro, baš kad je posao počinjao punom parom. Spazio sam oniskog debeljka u polucilindru koji je davao upute nosačima, te sam mu prišao i upitao ima li posla. Prije nego što mi je odgovorio, zgrabio me za desnu ruku i opipao mi dlan. – Jak si, ha? – rekao je. – Vrlo jak – odgovorio sam neiskreno. – Bien. Hajde da vidim kako ćeš podići onaj sanduk. Bila je to golema, pletena košara puna krumpira. Uhvatio sam je za ručke i ustanovio da ne samo što je ne mogu podići, nego je čak ne mogu ni pomaknuti s mjesta. Čovjek s polucilindrom me promatrao, onda slegnuo ramenima i okrenuo se. Ja sam se pokupio i otišao. Kad sam se već prilično udaljio, osvrnuo sam se i vidio kako četvorica ljudi podižu košaru na kola. Težila je sigurno stopedeset kila. Debeljko je smjesta zaključio da od mene nema nikakve vajde, i na ovaj me se način riješio.

Katkad bi, u trenucima nade, Boris potrošio pedeset centimea na marku i poslao pismo nekoj od svojih bivših ljubavnica, tražeći novac. Samo je jedna od njih ikad odgovorila. Ta mu je žena, osim što mu je nekoć bila ljubavnica, dugovala dvjesto franaka. Kad je Boris zatekao pismo koje ga je čekalo i prepoznao rukopis, pomahnitao je od nade. Zgrabili smo pismo i pojurili uz stepenice u Borisovu sobu da ga pro- čitamo, poput djece s ukradenim slatkišima. Boris je pročitao pismo, a onda mi ga pružio bez riječi. U pismu je pisalo:

»Slatki moj vučiću, S kakvom sam radošću otvorila tvoje drago pismo, koje me podsjetilo na naše dane savršene ljubavi, i na tako mile poljupce što sam ih primila s tvojih usana. Te uspomene zauvijek ostaju u srcu, poput miomirisa cvijeta koji je uvenuo. Što se tiče tvoje molbe za dvjesto franaka, avaj! to je nemoguće. Ti ni ne znaš, najdraži, kako me boli što čujem da si u neugodnom položaju. Ali što ćeš! U ovom tužnom životu svakog stigne nevolja. I ja sam svoje propatila. Moja mlađa sestrica bila je bolesna (ah, jadnica mala, kako se namučila!) i sad liječniku moramo platiti ne znam ni ja koliko. Potrošili smo sav novac i sad proživljavamo, uvjeravam te, vrlo teške dane. Samo hrabro, vučiću moj, samo hrabro! Sjeti se da crni dani ne mogu trajati zauvijek, i nevolje koje sad djeluju tako strašno, najzad će nestati. Ništa ne brini, najdraži moj, ja ću te se uvijek sjećati. I primi najiskrenije zagrljaje od one koja te nikad nije prestala voljeti, tvoja Yvonne«

Ovo pismo tako je razočaralo Borisa da je smjesta legao u krevet i tog dana više nije htio tražiti posao.  Mojih šezdeset franaka potrajalo je petnaestak dana. Prestao sam se pretvarati da izlazim u restorane, pa smo obično jeli u mojoj sobi, s tim da je jedan sjedio na krevetu, a drugi na stolici. Boris je pridonosio svoja dva franka,a ja tri ili četiri, pa bismo kupili kruh, krumpire, mlijeko i sir, i kuhali juhu na mojoj špiritijeri. Imali smo lonac, zdjelicu za kavu i jednu žlicu; svakog dana uljudno smo se natezali oko toga tko će jesti iz lonca, a tko iz zdjelice za kavu (u lonac je stalo više), i svakog dana, što me u dnu duše ljutilo, Boris je prvi popuštao i dobivao lonac. Katkad bi navečer jeli još kruha, katkad ne. Rublje nam se svinjski uprljalo, a prošla su tri tjedna otkad sam se posljednji put okupao; Boris, tako je bar tvrdio, nije se okupao već mjesecima. Duhan nam je pomogao da sve podnesemo. Imali smo dovoljno duhana, jer je Boris nedavno susreo nekog vojnika (vojnici besplatno dobivaju duhan) i kupio od njega dvadeset ili trideset paketića duhana po pedeset centimea.

Sve ovo mnogo je teže padalo Borisu nego meni. Od pješačenja i spavanja na podu noga i leđa neprestano su ga boljeli, a sa svojim nezasitnim ruskim apetitom trpio je prave muke od gladi, premda kao da nikad nije mršavio. Sve u svemu, držao se začudno veselo, i pokazivao je golemu sposobnost za nadu. Znao je ozbiljno reći da ima sveca zaštitnika koji ga čuva, a kad bi situacija bila posebno loša, pretraživao je ulične kanale, izjavljujući da svetac često tamo baca novčiće od dva franka. Jednog dana čekali smo u Rue Royale; u blizini je bio ruski restoran i namjeravali smo tamo zatražiti posao. Odjednom Boris odluči da ode u Madeleine i zapali svijeću od pedeset centimea svom svecu zaštitniku. A onda, izašavši, izjavi da se želi osigurati i ozbiljno prinese šibicu marki od pedeset centimea, kao žrtvu besmrtnim bogovima. Možda se bogovi i sveci ne slažu dobro; u svakom slučaju, nismo dobili posao.

Povremeno bi Borisa ujutro znao shrvati najdublji očaj. Onda bi ležao u krevetu gotovo u suzama i proklinjao Židova s kojim stanuje. Odnedavna Židov se uzjogunio i nije više htio plaćati dva franka dnevno, a osim toga, što je još gore, počeo se ponašati nepodnošljivo pokroviteljski. Boris je rekao da ja, Englez, ne mogu ni zamisliti kako je ponižavajuće za Rusa iz dobre obitelji da bude prepušten na milost i nemilost jednom Židovu.

  • Židov, mon ami, pravi, pravcati Židov! A čak nije ni dovoljno pristojan da se toga srami! Kad pomislim da ja, kapetan ruske vojske – jesam li ti ikad rekao, mon ami, da sam bio kapetan u Drugim Sibirskim Strijelcima? Da, kapetan, a moj otac pukovnik. A evo me sad, jedem kruh jednog Židova. Židova… – Reći ću ti kakvi su Židovi. Jednom, negdje u prvim mjesecima rata, bili smo na maršu, i zaustavili smo se u jednom selu, da prenoćimo. Užasni stari Židov, crvene brade kao Juda Iskariot, došunjao se u moju nastambu. Upitao sam ga što hoće. »Vaša milosti« kaže on, »doveo sam vam djevojku, pravu ljepoticu, tek joj je sedamnaest godina. Stajat će vas samo pedeset franaka.« »Hvala«, kažem ja, »možete je opet odvesti. Ne bih htio dobiti kakvu bolest.« »Bolest!« poviče Židov, »mais, monsieur le capitaine, ne morate se toga bojati. To mi je rođena kći.« Eto, što ti je židovska duša. – Jesam Ii ti ikad rekao, mon ami, da se u staroj ruskoj vojsci smatralo neukusnim pljunuti na Židova? Da, mislili smo da je pljuvačka ruskog oficira i odviše dragocjena da bi je trošili na Židove… itd. itd.

Tih dana Boris bi se obično proglasio odviše bolesnim da izlazi i traži posao. Ležao bi do večeri u krevetu, u posivjelim plahtama punim gamadi, pušio i čitao stare novine. Ponekad smo igrali šah. Nismo imali šahovske ploče, već smo poteze pisali na papir; kasnije smo izradili ploču od komada nekog sanduka, a figure od dugmadi, belgijskih kovanica i sličnog. Boris je, kao i mnogi Rusi, strasno volio šah. Rado je govorio da su pravila šaha ista kao i pravila ljubavi i rata, i ako pobjeđuješ u jednom, možeš i u svemu ostalom. Ali također je govorio da čovjek zaboravlja na glad ako ima šahovsku ploču, što u mom slučaju nikako nije bilo istinito.

Džordž Orvel

 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Čovjek koji ima nešto u glavi ne može umrijeti od gladi [Tema: Orvel]

by admin time to read: 15 min
0