Čovjeku se ne gadi ništa što se može oploditi ili pojesti [Tema: Krleža]

| December 22, 2015 | 0 Comments

Bryan-Drury5

Iz knjige na rubu pameti

Vjetar nad malim gradom (1)

U našem malom svračjem zakutku taj je događaj u vinogradu zauzeo sablažnjive omjere.

Počela je hajka u kojoj sam se preko noći našao potpuno osamljen usred rastrovanog osinjaka predrasuda i neobrazovane gluposti. Sve je počelo glupo kao Invitation a la valse od Karla Marije Webera, te najmilije stvari moje supruge, apotekarske kćerke Agneze.

Florijani R. M., tip staromodnog bonvivana, za koga bi teško bilo odrediti da li je odsluženi maftre d’hotel ili dobroćudno kanoničko lice s tipičnim mesnatim podvoljkom u stilu osamnaestoga stoljeća, čovjek uglađen, uvijek pomno, više nego brižljivo odjeven, izglačan, s rukavicama u lijevoj ruci, savršeno skladan, pristojno lice na prvi pogled uglavnom (dok mu niste otkrili narukvice pod manšetom), gospodin koji neobično pažljivo poslužuje svakog sugovornika skupocjenim zlatnim etuijem s monogramom i briljantnim gumbom, taj besprijekorni stari gospodin, koji se uvijek svakom svome znancu načelno javlja prvi, ne samo zato što je dobro odgojen (i odjeven), nego što je prije svega uvjeren kako je skromnost najprikladniji ures pravog i nepatvorenog, dostojanstvenog gospodstva, taj uravnoteženi u svakome pogledu džentlmen s neznatno i jedva primjetljivo poludesno sagnutim ležernim priklonom i diskretnim struganjem desnog potplata po pločniku, čovjek odmjeren u koraku i u svim svojim ukusima, uvjerenjima i strastima, gospodin koji kao najučtivije lice našeg malog grada nije nikada ni s kim imao nikakve afere ili sukoba, odbio mi je pozdrav među prvima. U klubu, kod pokera, izjavio je demonstrativno glasno da se potpuno slaže s Domaćinskim i da bi me – doista – trebalo ustrijeliti kao “bijesna psa”.

Da bi me trebalo ustrijeliti kao bijesna psa, tu su parolu naročito proširili i – moglo bi se reći – popularizirali gospoda Sarvaševi. Gospoda Sarvaševi su visoki činovnici u tri koljena unatrag. Djeca tog plavokrvnog klana su pravni zastupnici automobila i pisaćih strojeva, šla-rafi, rotarijanci, slobodni zidari, a s gospodom Sarvaševima bio sam slučajno već nekoliko godina u vrlo zapletenom ostavinskom sporu, po crti svoje supruge Agneze, i da iskreno priznam: nikada nisam toj gospodi Sarvaševima pristupao čista srca i sa simpatijama. Dobro sam poznavao tu hohštaplersku obitelj po pričanju svoje supruge, koja je s njima bila u kuzenskim odnosima, i, znajući iza kulisa kako to zapravo izgleda s tim opterećenim bijednicima koji kao suci sude po crti svojih zainteresiranih veza, kao odvjetnici gaze preko mrtvaca, preko razorenih krovova i sudbina, ja te sluge stranih interesa, uvijek spremne na svaku uslugu svakome tko može dobro da ih plati, te carske savjetnike, odlikovane najvišim redovima, te škrte kućevlasnike koji se neprekidno tužakaju sa svojim stanarima nikada nisam volio, to je istina, pak su mi se revanširali u punoj mjeri, kao što je najposlije i logično. Jedan od tih Sarvaša bio je carski doušnik za vrijeme apsolutizma, a ta narodna sramota pretvorena u carske i kraljevske predikate smatrala se u obitelji Sarvaš’ Daljskih slavnom tradicijom. Jedan od najmlađih predstavnika te druge loze, Egon plemeniti Sarvaš, u životu najneuredniji i najlakoumniji ljubavnik, kome sam vodio tri brakorazvodne parnice u dvije godine, taj sladostrasnik po svojoj krvi, koji nije proživio ni jedne minute izvan svojih neizrecivo zapletenih i uznemirenih ljubavnih briga, taj naduveni blesavi predstavnik naše nazovišljahte, koji se bavi prodajom zavojnog materijala, te je zapravo neka vrsta ljubavnog pomoćnika koji poslužuje svoje muške i ženske protektore ženskim i muškim uslugama, on je prvi lansirao vijest “o pitigrilijevskom, strindbergovskom paklu moga braka”. Od njega, upravo njegovim posredstvom, doznao sam da je moja supruga Agneza jedna od “najnesretnijih žena na zemlji” i da joj je već godinama “jedini ideal da se oslobodi moga nasilja, moga pijanstva i moga razvratnog života”.

Zvuči bizarno, ali nije zato manje istinito: o svojoj ženi Agnezi doznao sam za ovih nekoliko dramatskih dana više no što sam to mogao primijetiti za čitavog jednog dosadnog apotekarskog braka. Dok nije došlo do ovog skandala s Domaćinskim, ja nisam imao ni pojma da me na svijetu nitko ne mrzi i ne prezire tako toplo kao moja vlastita supruga.

Amalija Aguacurti-Sarvaš-Daljska, udovica austrijskog generala Aguacurtija, kojoj su svi djedovi i pradjedovi pomrli po ludnicama, pa čak i tamo pokazivali znakove megalomanije kao carevi, pape i admirali, to staro, krezubo i slaboumno ptičje strašilo primilo je tezu svog nadarenog unuka Egona pl. Sarvaš-Daljskog i iz te je feldmarschalleutnantske provincijalne pošte počela da kruži glasina – kako sam svoju suprugu spolno zarazio, kako živim u nesretnom braku već godinama, kako sam egzaltiran, prenapet, sulud, prezadužen, neubrojiv, u jednu riječ: potpuno zreo za ludnicu, dakako, ne kao admiral ili papa ili car, nego kao običan kreten! Tako je stvar počela kod poker-partije staroga R. M. Florijanija, tako je tu vijest preuveličao kuzen moje supruge Egon pl. Sarvaš-Daljski, a zatim je stručnjački razradila i snabdjela raznovrsnim uvjerljivim dokazima stara baba Amalija, a od stare Aquacurtinice raznijele je po gradu kao čavke, papige i čegrtuše: Čungovice, Damaskinijeve, Dagmar Varagonska, to su primile Domaćinske, Balentekovićke, rektorice, direktorice, doktorice, asistentkinje, tako su se uznemirili Čupekovi i Gumbekovi, i poplava je stala da raste: da sam povukao revolver, da su me u posljednji momenat spriječili da ne postrijeljam sve prisutne, da sam demolirao čitavu vilu, da sam ulovio svoju suprugu in flagranti, da je ona mene ulovila in flagranti, da su mi kod pretrage krvi ustanovili pozitivan nalaz, da sam sklon razornim pogledima na svijet, da je kod mene bila premetačina, da sam strpan u luđačku košulju, i tako dalje, i tako dalje.

Svi su se uznemirili, kao da se u našemu malom gradu pojavila kuga.

Dosadna siva lica, nekakvi prašnjavi i zakutni lovci, koji na političke ankete: kakvo im je političko uvjerenje, odgovaraju u javnosti, kao javni radnici pod svojim vlastitim potpisom: da se ne bave politikom – ta gospoda počela su da šapuću i da šuškaju po kavanama kako sam “politički opasno lice koje bi trebalo izlučiti iz građanskog društva u interesu političkog morala, jer propovijedam razorna, anarhistička načela individualne akcije”!
Prosjaci, intelektualni probisvijeti, luđaci, plavokrvne blune koje sebi umišljaju da su potomci fantastičnih pretendenata na nekakve fantastične krune, piskarala puna bolesnih ambicija, prepisivači tuđih gluposti, dostojanstvenici, govornici, predavači, slaboumnici koji grickaju praline-bombone svojih tugaljivih karijera, svi ti smiješni mali pinčevi koji ližu svačiju stopu za piškotu, stupovi društva sagrađenog na kiretaži, predstavnici nauke naređene odozgo po administrativnom nalogu, sva ta bagaža koja se godinama hranila u mojoj kući, koja mi je krala cigarete, pojela zdjele ribetina i divljači, mali trgovci potkova i patent-čavala, debeli prokuristi po Domaćinskijevim bankarskim poduzećima (koji su se poženili s bogatim mesarskim kćerima iz najmračnije provincije), te babe, zadrigle, tuste, crvene, kao od šarlaha natečene, pune zlatnih broševa i narukvica, sve je sabilo dvopapkarski glave u ograničeno klupko laži i klevete, sve se je zavitlalo u kolopletu straha i predrasuda, sve je počelo piskati i došaptavati da je muž gospođe Agneze i zet apotekarski slavnog izumitelja ljekovitog čaja za probavu i kućevlasnik trokatnice s balkonom u glavnoj ulici poludio, da je htio ustrijeliti generalnog direktora Domaćinskog ali da su ga pravodob-no spriječili, a cijela stvar likvidirat će se na sudu.

Draguljari, zubari, bolji pokućarci, šefovi tehničkih sekcija, romanisti, čelisti, trgovci cilama, slobodni mislioci lamarkisti, dječji doktori, veletrgovci i privatni činovnici, kozmetičari i liječnici kožnih bolesti, krojači, baruni, kućevlasnici, najraznovrsniji mistifikatori, savitljivi u sedam smjerova simultano – a svaki nosi na ogled i na prodaju po pet pari uvjerenja kao pokućarci što nosaju ogledala i hlačnjake – gospoda krojači koji kroje perom knjige na rok i na mjeru po narudžbi, brbljavci, plaćeni agitatori koji laju protiv svog vlastitog uvjerenja, socijalne ništice koje skupljaju priloge za vanbračnu djecu isto tako kao što brbljaju o opasnostima zračnih navala na nezaštićene gradove, propali bankiri, upravljači državnih financija, potpisnici političkih proglasa u koje ne vjeruju, lažljivci koji javno prisižu na uvjerenja koja mrze i poriču strastveno -kao negaciju svog pozitivnog mišljenja – krijumčari, novinari, štampa, pijandure, nepušači, stare frajle, sve se to uznemirilo kao vrapci na Valentinovo, i sve je to po logici svoje probave, svojih crijeva, svoga toploga popluna počelo da reži, da laje, da se uzrujava, da kleveće, da ogovara, da doznaje, da lansira, u jednu riječ, da se strastveno bavi slučajem glavnog Domaćinskijevog advokata, apotekarskog zeta, kućevlasnika s balkonom, na uglu kod biskupova spomenika.
Od najranijeg mog djetinjstva u meni je bio razvijen neobično intenzivan strah pred voštanim kipovima. Ta sajamski nafarbana, voštana imitacija ljudskih glava ili ruku izaziva u meni od prvih dana moje svijesti neobjašnjivo uzrujano stezanje utrobe, i još u nižim razredima srednje škole ja sam kao dijete dobivao opasan proljev od panoptikumskih odvratnosti. Zašto, na primjer, prepolovljene goveđe ili praseće strvine po mesarskim izlozima ne djeluju s podražajem na bljuvanje ili s pobunom crijeva? One krvave, ranjave krpetine životinjskog mesa nesumnjiv su dokaz odvratnog, upravo podlog umorstva, ali taj kriminalni prerez svinjske utrobe u kobasičarskom izlogu ima svoj kakav-takav, više-manje danas još ipak relativno stvaran i mesožderskim prilikama uslovljen smisao: pravom, nepatvorenom mesožderu takav je prerez masne i raskrvarene svinje lijep, jer se prije svega može pojesti. U voštanom odljevu panoptikumskom prerez kroz bubreg, kroz crijeva, kroz probavne ili spolne organe djeluje bolećivo odvratno. Taj voštani preparat, taj bezidejni model životne besmislene bezidejnosti i bespredmetnosti, taj obojadisani užas djeluje na čovječji mozak melankolično, i ja se ne mogu oteti dojmu da taj voštani odraz životne stvarnosti, taj matematski točan odljev, ta vjerna, pomno imitirana kopija, upravo duplikat životnog uzora, djeluje tako odvratno samo zato jer se u njemu objektivira život do onog bezidejnog, upravo bespredmetnog stupnja gađenja kakvim ljudski mozak reagira na besmislenost postojanja uopće kao takvog.
Da je život (po ovakvim svračjim zakucima) doista besmislen kao panoptikumski voštani prerez svraba, čira, spolovila, crijeva, ranjave utrobe, zaronjeni u životne nagone, u ratove, u lične neprilike, u zvjerinjake, u prava, krvava spolovila, u svrabove, čirove i utrobe, u smijehu, uz zveket čaša i glazbala, u trci za kruhom i pobjedom, mi to sve obično zaboravljamo, jer se čovjeku ne gadi ništa što se može oploditi ili pojesti. Ali što sam ja mogao oploditi ili pojesti od ovog povampirenog panoptikuma oko sebe? Sve se je rastvorilo preda mnom kao rakom razgriženo prepolovljeno žensko spolovilo u voštanom odljevu sajamskog panoptikuma, i ja, pedesetogodišnji slaboumnik, koji je čitav svoj život prorajtao na gostoljubivo traćenje vremena s glupanima, počeo sam reagirati na to suludo zbivanje oko sebe s gađenjem.

Miroslav Krleža
Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Čovjeku se ne gadi ništa što se može oploditi ili pojesti [Tema: Krleža]

by admin time to read: 8 min
0