Jasan Pogled

Crno čeljade

i could hav been

Nema te politike koja nije počela pričom da joj je cilj da usreći svet. I nema te politike koja nije završila tako što je usrećila političare, a unesrećila narode.

Ljubomir Simović
Ni­je ni sta­ro, ni mla­do. Pre­vi­še je sta­ro da bi bi­lo mla­do, a pre­vi­še mla­do da bi bi­lo sta­ro. Osta­lo ne­sna­đe­no, za­tu­re­no, zbu­nje­no i iz­gu­blje­no. Ubi­je­no zgla­ve. Ni­ka­da ni­je ni vo­di­lo bit­ke iako je sva­ku iz­gu­bi­lo. Ni­ka­da ni­je ni vje­ro­va­lo iako je uvi­jek pre­va­re­no. Išlo ku­da su mu go­vo­ri­li i uvi­jek pro­ma­ši­va­lo. Pa­da­lo, usta­ja­lo, ba­tr­ga­lo, pa osta­lo na­sred pu­ta, ni ta­mo, ni ova­mo. Ži­vo­ta­ri­lo u mno­gim vre­me­ni­ma i uvi­jek pla­ća­lo i na mo­stu i na ću­pri­ji.
Sva­ka mu fu­ka­ra dra­la ko­žu s le­đa i za­ja­hi­va­la ga kao tu­po­gla­vog ma­gar­ca, to­va­ri­li na nje­ga ka­men i za­u­zda­va­li ga sprd­njom i po­ni­že­njem. Tr­pje­lo i ba­u­lja­lo, kao što su i nje­go­vi tr­pje­li po­gan­šti­nu i bez­o­bra­zlu­ke. Ni­je se ni bu­ni­lo ni­ti je umje­lo. Zna­lo je da se za­lu­du bu­ni, ta­ko je i na­u­či­lo od onih ko­je je za pa­met­ne dr­ža­lo. Uči­lo se na glu­po­sti­ma i tu­po­sti­ma,a dru­ge uči­lo tu­po­sti­ma i glu­po­sti­ma i ta­ko na­o­pa­ku pa­met pr­o­no­si­lo da­lje.
Mi­sli­lo da je sva­ka vlast od Bo­ga, pa je tr­pje­lo i ste­nja­lo u ne­soj­skim mu­ka­ma, a u Bo­ga ni­je vje­ro­va­lo. Cvi­lje­lo u mrač­nim bu­dža­ci­ma, jad ja­du pre­da­va­lo, a ni­je se jav­no ža­li­lo. Mi­sli­lo je da ta­ko tre­ba. Sve je kri­vo ura­di­lo i na­o­pač­ke okre­ta­lo, a mi­sli­lo da mu za­vi­de na pa­me­ti i bi­stri­ni.
Bi­lo uvi­jek po­da­nič­ki po­ku­nje­no, a kur­či­lo se sop­stve­ni­jem ju­na­štvom. Bi­lo ju­nak pred sla­bi­jim, a ku­ka­vac i jad pred ja­čim od se­be. Ta­ko je ono za­mi­šlja­lo ju­na­štvo. Pre­ma to­me se vo­di­lo i ru­ko­vo­di­lo.
Oti­ra­li mu o obraz gli­ba­ve đo­no­ve, a ono se po­no­si­lo nji­ho­vim gli­bom, uz­no­si­lo nji­ho­vim ci­pe­la­ma, jer je zna­lo da to ta­ko mo­ra. Nji­ho­va pr­ljav­ši­na bi­la mu je je­di­ni po­nos i je­di­na na­gra­da.
Vu­klo se kao pre­bi­je­na kuč­ka, a mi­sli­lo da pa­ra­di­ra dok je za nji­ma tr­ča­lo. Sva­ku ri­ječ go­vo­ri­lo iz sto­ma­ka i do­bru se na­da­lo iako do­bra ni­ka­da ni­je vi­dje­lo.
Za­vo­di­lo tu­đe pje­sme, pro­li­va­lo la­žne su­ze, pri­sta­ja­lo i uz ove i uz one, še­pu­ri­lo se is­pod sva­kog bar­ja­ka, sa sva­kim se bra­ti­mi­lo i oku­mi­lo, a sva­ko­ga pre­va­ri­lo i osta­vi­lo. Is­pa­lo bo­lje od naj­bo­ljeg i pa­met­ni­je od naj­pa­met­ni­jeg, jer je ot­kad se ro­di­lo zna­lo šta ho­će i ko­li­ko mo­že. A htje­lo je i že­lje­lo da se sva­ko­me osve­ti i da mu svi za­vi­de. A osve­ti­lo se se­bi i svo­me obra­zu.
Cr­no če­lja­de cr­ni­lom bo­ji svi­jet, mr­kli­nom obi­lje­ža­va te­ri­to­ri­ju, za­pi­ša­va gra­ni­ce kao ke­re­ći sin. Zna šta je nje­go­vo i ni­ko­me svo­je ne da iako ne­ma ni­šta i ni­ka­da ni­je ni ima­lo. Cr­no če­lja­de upra­vlja cr­nim i ku­kav­nim stva­ra­ju­ći zlo i na­o­pa­ko.
Cr­no če­lja­de ima osmi­jeh hi­je­ne i na­vi­ke ša­ka­la. Ono zna da mu je je­di­na mje­ra ma­la i cr­na ze­mlja i vi­še mu od to­ga ne tre­ba. Zna da je ni­ko i ni­šta i da mu u to­me rav­no­ga ne­ma. Zna da u la­ži i ga­dlu­ku sa­mo laž i ga­dluk od­re­đu­ju ci­je­nu.
Cr­no če­lja­de je do­šlo iz ru­pe, a sa­da mu u ru­pu do­la­ze da mu ba­la­ve cr­nu ru­ku.
Sve mu je po­ta­man, iako mu ni­ka­da ni­je do­sta. Pro­kle­to je svo­jim cr­ni­lom i sop­stve­nim pro­klet­stvom se po­no­si. Nje­go­vo cr­ni­lo si­ja kao zla­to u nje­go­voj cr­noj ru­pi. Da ni­je če­lja­de, bi­lo bi kr­ti­ca jer ne iz­la­zi na svje­tlost da­na.
Ni­če­ga se ono vi­še ne bo­ji, ne zbog to­ga što je ju­nač­no, već zbog to­ga što ne­ma ni sra­ma ni sti­da. Ni od ko­ga ono ne za­zi­re jer je se­be i go­re od se­be ubi­je­di­lo da je ono Bog. A Bo­ga je dav­no ras­pe­lo i pri­ko­va­lo za stub sra­ma. Zna ono do­bro sva zna­nja ko­ja mu tre­ba­ju. A ne tre­ba mu ni­šta osim ono­ga što već ima.
Cr­no če­lja­de je se­bi na­šlo pra­vo mje­sto, pra­vi cr­ni raj. U ma­lom cr­nom ra­ju cr­no če­lja­de gu­li i glo­đe i uži­va u sop­stve­nim mu­ka­ma.
U ma­lom cr­nom ra­ju cr­no če­lja­de je je­di­ni lu­čo­no­ša ko­ji svo­jim mra­kom si­ja kao sve­ti­o­nik.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.