Crveni fenjer

| September 6, 2018 | 0 Comments

Odmah na početku neka se nađe ono što bi moglo biti i na kraju. Dakle, uvodnik je zaključak: Ne radi kur.a ono zbog para, već zato što voli muža da vara…Naravno, Rambo Amadeus koji je izrekao mnoge suštinske istine koje suštinski razotkrivaju lažno doba u kojem smo se obreli. Pod sjajem crvenih fenjera…Iako to nijesmo znali. Iako to nijesmo ni željeli. Iako se grozimo od crvene svjetlosti koja nas asocira na nemoral, blud, razvrat. Iako to i nema mnogo veze sa tim. Iako su i crveni fenjeri svjetlost u odnosu na urođenu mrčnost u kojoj blještavo svijetli mrak…
Crveni fenjer bi se mogao, kao onomad na Divljem zapadu i širom diljeg zemaljskog šara, komotno okačiti ispred mnogih mjesta u kojima inače šljakaju iliti robuju mnogi pristojni i isprani građani koji se inače, da ne bude zabune, groze svakog nemorala, bluda, razvrata i ostalih pojava, koji razobličavaju inače idealno uobličeno montenegrinsko čeljade. Nevidljivi crveni fenjer se klati na vidljivom crnom vjetru ispred mjesta u kojima po pravilima službe stoluju sloboda, pravda i poštenje i koja bi se, da nijesu samoukinula osjećaj stida, vječito žarila bojom sopstvene sramote. Mnogo je takvih institucionalno utvrđenih brloga, koja se eufemistički nazivaju institucijama sistema…da ne nabrajamo. Dovoljan je crveni fenjerčić koji će biti putokaz i markacija točnih adresa u kojima vlada zakon bezakonja i bezakonje betonirano i armirano brojnim, kako se to već kaže, sistemskim rješenjima. I ovdje, kao i na mnogim mjestima, treba dodati ono: čast izuzecima. Ti podrazumjevajući izuzeci još uvijek bude nadu ljudskosti u našim sokacima crvenih ili bolje- crnih fenjera…
Kažu kaže kojima je ispisana povijest našeg crvenofenjeraškog svijeta da se prvi crveni fenjer zanjihao negdje na Divljem zapadu i da je baš sa te zapadnodivljačke kvote krenuo u osvajanje čitavog svijeta. Nekada su izmučeni pružni radnici kačili crvene fenjere ispred slatkih kućica za odrasle kako bi ih kolege mogle lakše pronaći u slučaju nekakve hitnosti iliti havarije. Tako je nekako krenulo, a nikada se neće završiti. A i zašto bi se završilo nešto bez čega bi grešni život odista bio nezamisliv?! Crveni fenjer inače ne osvjetljava, on ukazuje na grijehe svih bezgrešnika na grešnome svijetu. Zato je ovaj ljupki simbol najistinskije svjedočenje o licemjernosti palog čovjeka ili, u našoj primijenjenoj crvenofenjeraškoj priči, dvoličju i nakaznosti propalog montenegrinskog sistema koji se grozi crvenih fenjera dok istovremeno uživa u sopstvenoj sramoti…
Da je više iskrenosti i odvažnosti, mnogi naši sokaci, pogotovu oni najvažniji, mirne duše bi se mogli zvati Ulica Sen-Deni, Kabukićo, Gejlang, Pigal, Soj Kauboj, Zona Norte, Reperban, Patpong, Paša, Vila Tinto, De Valen… Sve ovo su neodoljive adrese slatkog grijeha širom stare damice Evrope, starije matrone Južne Amerike ili najstarije konkubine-pramajke Azije. Kad mogu napredni crvenofenjerični narodi da jasno i glasno imenuju svoje zamamne jazbine bluda i razvrata, zašto ne bismo i mi. Ili je blud i razvrat nešto što i nema mnogo veze sa dobrim starim, pa još crvenim fenjerom. A ima veze sa sistemskim katedrama progresa i napretka u kojima se školuju manekeni praznine…
Da istjeramo na čistac ovu priču obasjanu crvenim fenjerom: nije sramota okačiti pomenuto fenjerče tamo gdje mu je i mjesto. To, uostalom, radi sav normalan svijet. Prava je sramota, zabraniti crvene fenjere, makar zvanično, a baviti se unosnim crvenofenjeraškim poslovima. Opet, da dodatno pocrvenimo, crvenofenjeraški poslovi u našoj montenegrinskoj kompaniji imaju najmanje veze sa najstarijim zanatom na svijetu. Naravno, imaju veze i sa njim, ali imaju mnogo više veze sa nekim novijim i unosnijim poslovima. Elem, prava je sramota, zabraniti crvene fenjere, makar zvanično, a baviti se unosnim crvenofenjeraškim poslovima.. Kad već biramo manju ili veću sramotu. A to nam je jedini izbor pod našim fenjerašima…
Prostitucija podrazumijeva vrlo jasan odnos ponude i potražnje. Uvijek se dobije ono što se plati i uvijek se plaća u zavisnosti od kvaliteta ponuđenog. Grešnik koji se obreo u crvenofenjeraškom paklenom raju će kupovati iluziju zadovoljstva, sreće ili, u najrigidnijem slučaju, ljubavi. Platiće svjestan da kupuje iluziju, ali siguran da ne kupuje prevaru. Crveni fenjer nudi iluziju. Iluzija je neophodan stimulans svakog grešnog života. Crveni-crni fenjer iznad našeg paklenog raja ne nudi ni iluziju. On samo traži. I traži sve. I traži odmah. Smetenjak koji je došao po iluziju u naš dućančić crveno-crnog fenjera dobiće poniženje, sramotu i raščovječenje. I osjećaće se dobro. Jer bolje je biti prevaren i ponižen, nego slobodan i dostojanstven. Tako to piše iznad institucionalnih dveri, krupnim državotvornim slovima. Sitnim je pridodato: Crveni fenjer je zabranjen, sramota je poželjna.

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Crveni fenjer

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0