Da li su zvjerstva nacionalizma za osudu i da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim sklonostima [Tema: Orvel]

| August 26, 2015 | 0 Comments

george_orwell_by_magnetic_eye

Crtice o nacionalizmu – II dio

Piše: Džordž Orvel

 

Glavne karakteristike nacionalističke misli su sljedeće:

Opsesivnost

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, sakriti svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije, ispunjava ga tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem.

Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna, ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju.

Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje izbore nezavisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerovatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. ”Patrioti”, za Francove pristaše ili ”Lojalisti” za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korištenja bilo kojeg od njih. Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti skotsa, a socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, na tiradama protiv BBC akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa ‘a’. Primjeri su brojni.

Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u simpatetičku magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnate lutke ili u korištenju njihovih slika kao meta u streljanama.

Nestabilnost

Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, privezana za neku stranu zemlju, kako sam već istakao. Često se sazna da veliki nacionalni vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak ni ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, Napoleon, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook.

Pan-germanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houstona Chamberlaina. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadia Hearnea nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih savremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto. U prvoj verziji H. G. Wellsovog Pregleda Historije, i ostalih njegovih djela iz tog vremena, vidi se kako su Sjedinjene Države bile na sva usta veličane kao što danas komunisti veličaju Rusiju: međutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko sedmica pretvara u jednako zadrtog trockista uobičajen je prizor.

Fašistički pokreti u Evropi su u velikoj mjeri članstvo regrutirali iz redova komunista, a lako je moguće da se u narednih nekoliko godina desi obratan proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: predmet njegovih osjećaja je promjenjiv, i može biti i imaginaran. Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertonom. On mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kad vidi servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja. U društvima poput našeg, neobično je za nekoga, koga se može opisati kao intelektualca, da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest, dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – neće mu to dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju, on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo ne približi istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za Otadžbinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inostranstvu. Kad je nađe, može se nesputano valjati upravo u onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao. Bog, Kralj, Carstvo, britanska zastava – svi zbačeni idoli mogu se ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi zaista jesu, može ih obožavati mirne savjesti.

Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, način je da se nađe spas bez promjene ponašanja. Indiferentnost spram stvarnosti Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupova činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Evropi i protiviti mu se u Indiji, a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na osnovu vlastite meritornosti, već na osnovu toga ko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini ”naša” strana.

Liberalni list TheNews Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi. Isto je sa historijskim događajima. O historiji se u velikoj mjeri razmišlja u nacionalističkim okvirima, te stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drakea, koji je španjolske zarobljenike utapao), Vladavina terora, raznošenje stotina Indijaca topovima od strane heroja Pobune ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime ”pravedne stvari”.

Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća, vidjet će da gotovo nije bilo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, ni u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim sklonostima. Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već i posjeduje zavidnu sposobnost da za njih uopće i ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavaocima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora često su sasvim nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da i u Rusiji postoje koncentracioni logori.

Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933, izmakli su pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme ovog rata. Njihov antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su i istinite i neistinite, poznate i nepoznate. Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva, da je se obično gurne ustranu i ne dopusti joj se da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je se nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima. Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije, u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, naprimjer, Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918 ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju, i na kraju poriču.

Godine 1927, Čang-Kai-Šek skuhao je žive na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomjeranja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista ”ne računa”, ili da se možda nije niti dogodilo. Primarni cilj propagande je, dakako, da se utječe na savremeno javno mnijenje, ali oni koji prepravljaju historiju po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno guraju činjenice u prošlost. Kad se razmotre sva u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se se pokazalo da Trocki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni vjeruju da je njihova verzija ono što se zaista dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano. Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta izoliranjem jednih dijelova svijeta od drugih, zbog čega je sve teže otkriti šta se zapravo događa.

Često se može javiti iskrena sumnja u vezi sa događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milionima ili možda stotinama miliona, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima se stalno izvještava – bitke, masakri, glad, revolucije – prosječnoj osobi često ulivaju osjećaj nestvarnosti. Čovjek nema načina da provjeri navode, nije čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek dobiva potpuno različite interpretacije iz različitih izvora. Šta je bilo pravedno a šta nepravedno kod Varšavskog ustanka u augustu 1944? Je li istina za njemačke gasne komore u Poljskoj? Ko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerovatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene, da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao vlastito mišljenje.

Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja. Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu. Ono što on želi jest da osjeti da struktura kojoj on pripada pobjeđuje neku drugu, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti kakvog protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobijedio. Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Nastaviće se

Džordž Orvel, maj 1945.

Novi pogledi, Sarajevo, jesen 2006.

Preveo Mirza Purić

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Da li su zvjerstva nacionalizma za osudu i da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim sklonostima [Tema: Orvel]

by admin time to read: 8 min
0