Anatomija Fenomena

“Da ovaj čovek nije postao Dušan Radović, on ne bi ništa ni postao” [Tema: Duško Radović]

Dusko

Mali veliki život Dušana Radovića (1)

Piše: Milovan Vitezović

Oblakovit, ali ne natušten

Dušan Radović, jedno obično srpsko ime i obično srpsko prezime, uz koje se sve neobično podrazumeva, bio je čovek čudesnog i čovek apsolutnih jednostavnosti. Za sve to samo je on zaslužan.

Pisao je i živeo.

Živeo je i pisao.

To je ta njegova saglasnost sa samim sobom, njegova životna simfonija.

Činio je to koristeći ljudskom zdravlju i raspoloženju.

“Da ovaj čovek nije postao Dušan Radović, on ne bi ništa ni postao, jer jedino što je on umeo da radi jeste da piše”, pisalo je u jednom đačkom zadatku desetogodišnje učenice. Ovo je i najtačnije objašnjenje fenomena zvanog Dušan Radović.

Svi koji smo ga upoznali, svejedno kada, videli smo ga onako kako ga je na prvom susretu 1962. godine video Slobodan Stojanović, koji će o njemu napisati 1992. roman “Lav u Beogradu”: “Čovek ćutljiv, malčice namršten, kao da ga unutra nešto tišti i boli. Pušio je cigaretu za cigaretom. Činilo se da će svakog trenutka zaspati.”

Bio je (čini se!) skoro uvek mrgodan, da ne bismo, u svoj svojoj površnosti kakvi smo, onu vedrinu koja je izbijala iz njega i koju je nesebično nudio, olako uzeli.

Oblakovit, ali ne natušten, mrklast ali ne sumoran, natomršten ali ne i zlovoljan, namrdokašen ali ne mračan. Bio je prosto ono što je za njega govorio Dragoslav Mihailović: “Onaj nabureni Dušan Radović…”

Ni tmurnijeg ni duševnijeg čoveka za koga se verovalo da mora imati “zlatno srce” čiji sjaj izbija u pesmama.

On je ono dečje durenje proneo, kao oličen namćorluk, kroz ceo život.

Teglio je toliku mrgodnost i bio nam dokaz koliko duševna može biti izgledna mrzovolja.

To je i razlog što su ga najbliži mu ljudi, prijatelji i književni sadrugovi, zvali iz milja — deda.

Pesnika Dušana Radovića nisu voleli psi i kamere.

Psi su se na njega bezrazložno razdraživali.

Oko njega je uvek bio lavež, isti onaj koji svi pamtimo kao strah iz detinjstva. Psi su mu na neki način bili dokaz da je ceo život proveo u detinjstvu.

I beogradske pudlice su na njega kevtale i sitni mopsići su na njega oštrili zube.

Isti odnos prema njemu imali su i rasni psi, i džukele, i lutalice.

Kada je išao da primi Andersenovu nagradu, ni tamo ga nordijski psi nisu ostavili na miru. Pričao nam je da su mu, tada, u jednoj usamljenoj šetnji, bili tamo najteži časovi u životu. Spopali su ga odjednom psi, a nisu znali srpski jezik kojim ih je terao od sebe.

Kamere, pak, nisu registrovale na njegovom liku odsjaj onog čudesnog što je u sebi nosio, bez obzira na ljubav kamermana i fotografa spram Radovića.

Ljubivoje Ršumović je svu nemerljivu ljubav prema Radoviću preneo i u svoju veliku fotografsku strast. Ali su Duškove oči imale više bleska od Ršumovih bliceva.

Jedna od retkih, da ne kažem jedina, fotografija Dušana Radovića nema lice njegovog namćorluka. To je fotografija na kojoj on, u prisustvu Stevana Pešića, nišani nekom puškom u pravcu iz koga je fotografisan. Tog nišanjenja, izgleda, jedino se kamera prepala. Tako je u strahu popustila, te Duško ne liči na svoje druge fotografije. Zažmurio je Radović na jedno oko, a lice mu se, umesto strogoće strelca ili zanetosti lovca, razliva neka harlekinska topla tuga, sa prelivom skromnog osmeha. Ko vidi tu fotografiju poželi da se nađe pred otvorom ove puščane cevi.

MISAO da je karikatura unutrašnji portret čoveka možda je najbolje primeniti na Dušana Radovića na karikaturama Ranka Guzine, Iva Kušanića, Predraga Koraksića i ponajviše na karikaturama Dušana Petričića.

Ivo Kušanić je Radovića crtao ispisnički, sa generacijskom sentimentalnošću.

Predrag Koraksić je sa Radovićem podelio svoju nervozu, predstavljajući ga kao čoveka pod pritiskom savesti.

Ranko Guzina je pak Radovića gledao smireno, iz vizure šahiste, i crtao ga kao brižnog i mudrog čoveka. I kad ga je dao u nekoliko linija, ne omeđivši mu lik, te linije daju Radoviću autoritet i poštovanje.

Veran i živ lik pesnika Dušana Radovića može se smotriti u nizu crteža i karikatura Dušana Petričića, iscrtavanih između 1969. i 1984. godine. Sve s većom ljubavlju i većim poznavanjem pesnikovog karaktera.

Prve najavne i neosporive rečenice u slavu Petričićevog dara ispisao je Dušan Radović. Otad se Dušan Petričić starao da dokaze svog neiscrpnog dara pokaže na samom Radovićevom liku. Još nešto, Petričić je pristao da se sa Radovićem igra. To je karakter obojice.

Svi koji znamo Radovićeve knjige znamo i te crteže i karikature. Znamo li koliko odgovaraju liku i karakteru nacrtanog i koliko su u najkraćim i najosnovnijim crtama sadržaj dobro pročitane knjige!

U prvu knjigu troknjižja “Beograde, dobro jutro”, uvodi nas Petričićeva karikatura Dušana Radovića kao petla koji je napravio gnezdo na vrhu Beograđanke i svedoči nam o nastanku ove knjige — budilnice.

U drugoj knjizi sreće nas onaj prodorni pogled Radovića zvezdočatca, koji nas fascinira i hipnotiše, koji nam ponire u dušu i koji će nam na njenim stranicama proročki saopštiti našu svakidašnju sudbinu.

Tu je i onaj čuveni crtež Radovića, koji je bio štampan i kao poster i kao razglednica, sa raskriljenim mađioničarskim kaputom, na kome je sijaset džepova, u kojima je po nekoliko tuceta svakojakih čuda.

Lično sam imao priliku da vidim Radovićevu kocku, koju je Petričić sačinio u jednom jedinom uzorku, ne znam kojim velikim povodom, valjda da mu da neku svoju nagradu, kutiju – kocku sa pesnikovim portretima na svakoj strani, gde pesnik u ustima, na pet strana kocke, ima po cigaretu. I kad se cigareta izvadi, onda se izvlači i traka sa čudesnim biranim ispisima iz njegovih knjiga.

U knjizi “Sedi da razgovaramo” dva Dušana, Radović i Petričić, ustoličila su se, voljom i perom drugog, na jednom ćirilskom slovu D.

Jedno D, kao pozornica, sa raskriljenom zavesom i iscrtanim likom Radovića kao deteta na “rampi”, postalo je znak dečjeg pozorišta sa njegovim imenom. Ršumova i Petričićeva knjiga “Ko je ovo” (a to je Dušan Radović), prepuna je Petričićevih portreta Dušana Radovića, kojih je ponajviše u inicijalima.

Dobro jutro, majstore, Dušan Radović
OVI zapisi imaju za cilj da se legenda o Dušanu Radoviću pojmi i održi.

Ja se nadam da će oni koji su ga poznavali bolje od mene, koji su mu bili bliži i koji su, pretpostavljam, darovitiji od mene, ostaviti zapisane svoje uspomene na Dušana Radovića.

Neka im ovi zapisi budu podstrek više za to.

Nastaviće se

Milovan Vitezović | 27. oktobar 2004.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.