Anatomija Fenomena

Danilo Kiš i Vladan Desnica – Preplet (1) [Tema: Kiš]

Piše: Mirko Demić

Redovno se izvjesna podudarnost između dvaju pisaca simplicistički svodi na pitanje međusobnih uticaja, dok ona najvećim dijelom znači istovetnost duhovnih pozicija i nastrojenja koji dominiraju jednom epohom, rezultat opštih stremljenja, problema, preokupacija, koji latentno žive i slijepo fluktuiraju u određenoj istorijskoj klimi. Vladan Desnica

Dakle, ja ne poričem uticaje, nego se pitam da li sam u okviru jedne sume uticaja uspeo da stvorim – i u odnosu na pomenute uticaje – to famozno ”diferencijalno osećanje”.Danilo Kiš

– Vladan Desnica je rođen 1905. od oca (dalmatinskog) Srbina i majke katolkinje iz Boke Kotorske?
– Danilo Kiš je rođen 1935. od oca (mađarskog) Jevrejina i majke pravoslavke iz Crne Gore?
– Dva različita i, istovremeno, slična ”ambigviteta porekla”?
– Dvije ”uznemirujuće različitosti”?


– Niste li Vi potomak čuvenog narodnog junaka Stojana Jankovića?
Desnica: ”…po ženskoj lozi, moram odmah da se ogradim…”
– Ona epska žica kod Vas verovatno odatle vodi svoje poreklo?
Desnica: ”Ne znam. Osim, ako se Stojanova aktivna hrabrost u meni pretvorila, degenerirala, u gotovu beskonačnu moć ‘dolgoterplenja’.”
– I vi, Kiš, niste bez epskih ”predispozicija”?
Kiš: ”Preci moje majke bili su ratnici. Uostalom, u Crnoj Gori svak je bio ratnik, i ogroman revolver koji se nosio za pojasom, bez futrole, sastavni je deo muške nošnje, kao kapa. I mada u tim krajevima genealoška stabla ne slede žensku liniju – i tu se porodično pravo sasvim razlikuje od jevrejskog – jedna moja baba po majci još živi u porodičnoj legendi kao amazonka koja je posekla glavu Turčina-nasilnika.”

– U mladosti ste satima slušali probe šibenske filharmonije i godinama pjevali i školovali svoj tenor u više gradova, a kod autorske agencije imate prijavljenih četrnaest kraćih kompozicija?
Desnica: ”Bio sam jedno vrijeme u dilemi da li da se više orijentišem muzici ili literaturi. Vjerovatno bih u muzici postigao manje, ili još manje, nego u literaturi. Pa ipak, često zažalim što nisam pošao tim putem. Muzika ima golemu, prevashodnu prednost nad riječju: muzička rečenica nije ukleto osuđena da pored svog estetskog značenja ima i jedno logičko, doslovno, značenje. Kakve li utjehe i smirenja u tome i koliko li izbjegnutih nesporazuma!”
– Za gimnazijskih dana, na Cetinju, i Vi ste muzicirali?
Kiš: ”Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gde sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!”

– Ivan Galeb je maestro na violini?
– Kiš, Vaše delo proteže se u rasponu od Lautana sa mansarde do ”Laute i ožiljaka”?
Kiš: ”Muzika je, izgleda, oduvek bila predmet zavisti i nedostižan san svih umetnika i umetnosti, a naročito poezije, jer muzika, po rečima Surioa, zamenjuje govornu umetnost, a u isto vreme je obeshrabruje čineći je izlišnom!”
Desnica: ”Muzika je valjda dosta uticala na moje stvaranje. U Ivanu Galebu možda se to osjeća u strukturi i arhitektonici djela, u alterniranju, ispreplitanju, suprostavljanju tema, u smjeni tempa… Pitanju stila i brizi oko muzikalnosti fraze posvećujem kudikamo više pažnje (i važnosti) nego što površnom oku ili uhu može da izgleda.”

– Od kud kod obojice tolika averzija prema izmišljanju?
Desnica: ”Mi svoje fantazijsko stvaranje osjećamo ne kao rad invencije, nego gotovo kao akt memorije; ne kao izmišljanje, već gotovo kao prisjećanje realne, historijski doživljene stvarnosti.”
Kiš: ”Ja nisam u mogućnosti da izmišljam. Ništa nije užasnije od realnosti, to znam, ništa romanesknije, ali ni ništa proizvoljnije i opasnije nego pokušaj da se sredstvima literature fiksira ona stvarnost koja nas nije prožela, koju ne nosimo u sebi…”

– Desnica, Vas zaokuplja ”problem izraza”?
– A Vas, Kiš, ”večni problem forme”?

Kiš: ”Kad čoveku ne preostaje ništa drugo, počinje da piše. Pisanje je čin očajanja, beznađa. Staviti sebi omču oko vrata ili sesti za pisaću mašinu, to je jedina dilema.”
Desnica: ”Roman se piše samo onda kad kuća gori.”
Kiš: ”Pišem retko, ali kad počnem, pišem danonoćno i mnogo odbacujem.”
Desnica: ”Za Proljeća to je bilo na hiljade tih bilježaka pa kako bi došlo na red ono poglavlje, kako bi bio uzidan taj materijal, ti fragmenti, onako bi ih sa slašću i zadovoljstvom uništavao.”
Desnica: ”Čovjek kad je u švungu onome, radi dan i noć kad god stigne i koliko god izdrži… Kad sam u velikom radu, onda mnogo pušim mnogo kave pijem, a jedem vrlo malo…”
Kiš: ”Zatim stotinu puta čitam ono što sam napisao, dok se pojedine reči ne umore i ne nestanu. Kad se to dogodi, brišem ih. Na taj način, ono što preostane obično nije sasvim rđavo.”

– Kako birate teme?
– Šta je presudno prilikom njihovog izbora?

Desnica: ”Potrebno je da mi se tema učini naročito zanimljiva i puna latentnih vrednota, potrebno je da prizrenje zamišljenog djela bude naročito zamamno i da zagrijanost za nj poraste do znatnog stepena, pa da ih gane iz inercije i pokrene na posao.”
Kiš: ”Mislim da spadam među one pisce koji moraju biti opsesirani temom, to jest pišem samo onda kad me neka životna prilika ili neka književna činjenica opsedne do te mere da osetim potrebu da o tome napravim knjigu ili barem više tekstova koji bi eventualno mogli da sačinjavaju knjigu.”

– Da li vas to sprečava da često ne objavljujte knjige?
Kiš: ”To je valjda i objašnjenje, pored lenjosti, zašto pišem tako retko ili bar zašto tako retko objavljujem.”
Desnica: ”Najprije pišem vrlo brzo. Ali, poslije dođu ta odležavanja, ta prelaženja s jednog rada na drugi.”

– Kakav je vaš odnos prema izmišljanju u literaturi?
Desnica: ”Ne osjećamo nikakvog truda oko ’izmišljanja’, već jedino trud oko formuliranja i oblikovanja…”
Kiš: ”Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži i stoga opasna.”

– U čemu je razlika između pisca i pisara?
Kiš: ”Kad je neko shvatio da pisati znači reći stvari na izvestan način, njemu je proza prestala da služi, on se odrekao publicistike. Sva moja teorijska naklapanja oko Forme i Stila i nisu ništa drugo do posledica tog i takvog saznanja: da onaj ko hoće prozom da prosvećuje, da agituje, da vlada, ’da kaže svetu neke stvari’, da je taj publicista i da najčešće s prozom nema nikakve veze”.
Desnica: ”Pitanje stila – van ako mu se poda jedno nemoguće, skučeno, gramatičko značenje, vrijednost puke rečenične kozmetike – nije neka ’vanjska’, ’nebitna’ stvar, ’stvar forme’, već naprotiv bitno i suštinsko pitanje: ako je ne izraziti ono što se je htjelo, ili izraziti mjesto toga nešto drugo, više ili manje ili čak nimalo slično, trica i sitničavost i stvar koja se ne tiče samog sadržaja, pitamo se: šta je tad bitno i gdje se i u čemu ispoljio i otjelovio sadržaj.”
Desnica: ”Stilska osjetljivost, i stilska neurastenija, nisu svojstvene samo piscima; rekao bih štaviše da je možda kod njih ta bolest najrjeđa.”
Kiš: ”Siže mojih knjiga, da citiram Nabokova, jeste stil. Ili obratno: stil mojih knjiga jeste njihov siže.”
Desnica: ”Lakoća pisanja znači odsutvo te slutnje i tog osjećaja, nedostatak ličnog izražaja i potrebe za njim, znači zadovoljavanje neličnim, šablonskim stilom, prihvatanje prvog izraza koji dođe pod jezik ili pod pero, ranu oguglalost za banalizirane, konvencionalne, utrte načine izražavanja (čim čujem kakvog dječaka od 14-15 godina gde kaže npr. da je neko nekome ’strah i trepet’, odmah pomislim – i to, ne znam zašto, na kajkavskom – taj ne bu Flaubert).”
Kiš: ”Flober nas je naučio, dakle, da je stil entitet za sebe, i tako nas je uveo u veliku porodicu idiota i martira.”

– Osjetljivi ste na svaku intencionalnost u umjetnosti?
Desnica: ”Svaka intencionalnost, u bilo kojem obliku i primjeni, strana je [tuđa i nepogodna] prirodi umjetnosti… Ista je stvar s osnovnom idejom: ako najprije zamislite golu ideju, kao kostur, pa tek kasnije tražimo meso kojim ćemo je ogrnuti, ako npr. zamislimo: zanimljivo bi bilo prikazati kako takav i takav čovjek došavši u takve i takve prilike doživi to i to [s takvim i takvom čovjekom kad dođe u takve i takve prilike biva to i to], pa tek onda tražimo, fabulu, temu, meso – takvo će djelo neminovno ispasti slabo, loše, forsirano, namješteno, mrtvo, hladno, u najboljem slučaju rutinirano i zanatski korektno (docet Zola).”
Kiš: ”Tu, u osnovi, imamo posla s nasleđem romana u nastavcima iz XIX veka. A posebno sa psihologijom: autor zna sve o svojim likovima, zna de će mladić zavoleti devojku i piše dijalog koji prati psihološki opis mladića. Ja mislim da je to, u svakom pogledu, anahrono. Ali, kad se danas kaže da je roman mrtav, to nije istina; roman je življi nego ikad, i to u svojoj najgoroj formi, naime kao psihološki roman XIX veka.”

– Obojica ste izložili svoje ”vjeruju”; Desnica u ”Zapisima o umjetnosti” (1952), a Kiš u ”Savetima mladom piscu” (1984)?
Desnica: ”Pri izbiranju nastojao sam da odaberem one za koje sam držao da, i ovako neodređeni, mogu mlađim piscima biti i neke upute i pomoći.”
Kiš: ”Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi raspravljati.”

– Vi ste napisali ”Pohvalu lijenosti”?
Desnica: ”Ima pisaca koji pišu sveukupna dijela i pisaca koji pišu odabrana dijela… Jedni pišu lako i, dosljedno, rado – to su gotovo grafomani; u drugim akribija i sjećanje na s njom skopčane trude porađa sve to veću mrzost prema pisanju, i s vremenom ih dovodi gotovo do grafofobije.”

– A Vi dramu čiji je glavni motiv jedan od ”smrtnih grehova” – lenjost (”Drveni kovčeg Tomasa Vulfa”)?
Kiš: ”Ja radim na svojim izabranim a ne sabranim delima.”

– A na drugom mjestu priznajete kako riječi upotrebljavate ”sve manje, sve ređe, sve opreznije…”.
Desnica: ”Lijenost je neki filter koji propušta samo ono što mu se čini vrijednije i znatnije, i zaista vrijedno truda”.


– Desnica ”lenjima” smatra one pisce kojima ”tek jedna od desetina tema koje im padnu na pamet” nađu ”vrijednom obrade”.
– Kiš za istu stvar upotrebljava jednu drugu sintagmu – ”milost uobličenja”.
Kiš: ”To je, velim, upravo ona tanana i neuhvatljiva granica koja deli književnost od publicistike i, istovremeno, onu književnost koja je to imanentno sebi, koja je dakle zadobila milost uobličenja i milost zračenja, od one koja to nije…”

 

(kraj prvog dijela)

 

 

 

 

 

 

 

 

Jedan Komentar

  1. Korisno je za pametnog književnika pri čitanju voditi biljške, bilježiti sve ono što nalazi vrijedno citiranja. Takve zabilješke ako im se čovjek vraća da ih filtrira,izdvaja od dobrog najbolje, napor da se nešto produbi u studioznom radu, mogu poslužiti kod kritičkih osvrta, pisanja naučnog rada, kao inspiracija, nastojanje da se uči. Očigledno, Demić je čitajući djela dva eminentna književnika, vodio takve bilješke što mu je omogućilo da formira ovaj zamišljni i izmišljni intervju. Iako su oba, i Desnica Kiš u principu protiv izmišljanja prilikom pisanja, ipak i ovaj Demićev “intervju” pokazuje da mašta i izmišljnje imju svoje mjesto i važnost u književnosti ako ih književnik umješno koristi. Bez “izmišljnja” umjetnost bi bila puko kopiranje života, sha i suhoparna.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.