Danilo Kiš i Vladan Desnica – Preplet (2) [Tema: Kiš]

| March 27, 2014 | 0 Comments

Piše: Mirko Demić

– Uprkos tome što su jednog zvali ”realističnim”, a drugoga ”dokumentarističkim”, iskazivali ste trajan interes za iracionalno, kao neizbežan segment svake umetničke avanture?
Kiš: ”Između transcendentne nesaznatljivosti osećanja i takoreći kartezijanske kristalne svesti postoji – najčešće – jedno srednje stanje fantastične (iracionalne) realnosti i realne (racionalne) fantastičnosti. Drugim rečima: postoji naporedo gogoljevska pozitivna realnost i racionalnost koja se dodiruje i snažno prožima s fantastikom i s irealnošću – takođe gogoljevskom. Izvorište stvaralačkog fenomena varira između ta dva pola, pomerajući svoje težište čas jednom, čas drugom izvoru, no najčešće se rađa iz zajedničkih izvora, poteklih iz srca osećanja i iz mozga razuma… Gnoseološko poreklo umetnosti u biti je dijalektička proporcionalnost, sredokraća između racionalnog i iracionalnog.”
Desnica: ”Ta svaki umjetnik ide za tim da prodre u iracionalno. Po tome, u osnovi, umjetnik i jest umjetnik, po tome se njegov rad i funkcija u bitnosti razlikuju od rada i funkcija u drugim duhovnim bavljenjima. Ali umjetnost je prodiranje racionalnog u iracionalno; a prodiranje iracionalnim u racionalno zove se konfuzija, zove se osvjetljavanje područja tame crnim fenjerima mraka, reflektorom koji sipa crne zrake koje se odmah stapaju i ujednačavaju s onim mrakom-objektom.”

– Vi u svojim ”Zapisima o umjetnosti” savetujete: ”Pišite staromodno!”
Desnica: ”Ne želite li postati staromodan, ne pišite pomodno! Pišući staromodno, radite za osiguranje svoje (književne) starosti!”

– Kiš, Vi povodom Radovanovićeve ”Pustoline” demonstrirate slično uvjerenje?
Kiš: ”Poštovalac eksperimenta i trpljenja, odan ideji pobune protiv konvencija, zastajem na granici gde počinje mucanje, makar morao da započnem svoj roman rečenicom: ‘Zatekoh ujutro ljudske tragove u pesku‘.”
Desnica: ”Ništa nije u umjetnosti potrebnije i važnije, i vrijednije, od originalnosti. A ništa u umjetnosti nije pravoj originalnosti veći neprijatelj od lažne originalnosti.”

– Obojica u banalnosti vidite trajnu opasnost po umetnost?
Desnica: ”Banalnost je smrt umjetnosti.”
Kiš: ”‘Težnja za istinom‘ to je samo protivteža banalnosti, a banalnost je nemoralna.”
Desnica: ”U banalnost lakše upadne onaj koji nije banalan nego onaj koji jest. Nesravnjivo je lakše kretati se po kriteriju banalnosti i nebanalnosti nego pod diktatom unutrašnjih pobuda i raspiranja.”
Kiš: ”Na književnom polju banalnost iz neznanja rađa (ili, tačnije: umnožava) uniformnost, uništava zdravu ljudsku snagu, umnožava đubrište opštih mesta, povećava potrošnju hartije, on je, jednom rečju, ekološki problem.”

– Svaka vaša priča sažeti je roman?
Kiš: ”A ta težnja za sažimanjem vidljiva je mislim je i u ostalim mojim knjigama. Odatle njihova kratkoća, fragmentarnost, menjanje registra itd.”

– ”Smena stavova”, ”promjena tonaliteta”…?
Kiš: ”Činjenica je, zapravo, da ova, kao i sve moje knjige, teže da na neki način budu enciklopedija, ne u smislu saznanja, nego pre – tehničkog prosedea. Ideal kojem teže je da se u njima, kao u muzici, smenjuju stavovi. Ja u knjigama drugih pisaca, mnogim knjigama drugih pisaca, često osetim kako je jedan stav završen i da bi sad trebalo, što je u muzici, kako da kažem, pravilo, promeniti stav, zauzeti neki drugi odnos prema materiji.”
Desnica: ”Sad, naravno, u toku rada, ja mislim da to svi umjetnici, čak i arhitekti koji su najvezaniji za plan , [daju] u toku rada neku izmjenu, da promjene redoslijed nekih poglavlja ili između dvaju poglavlja uklope neko manje, teće, neko capitolo-cusinetto što bi se reklo, kao jastučić, poglavlje-jastučić, znate, koje djeluje kao odmor u ritmu i redoslijedu tih poglavlja i tako dalje, ili je potrebno radi promjene tonaliteta, ako su dva poglavlja jednake intonacije, jednakog tonaliteta, dobro je to prekinuti nekim umetnutim poglavljem sasvim drugačijeg raspoloženja, tonaliteta, obje recimo, i tako.”

– Sumnjate li…?
Desnica: ”Trebalo bi se svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom.”
Kiš: ”Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.”

– ”Progutane polemike”, vođene početkom šeste decenije XX veka, ostale su u fascikli, neštampane, sve do 2001. godine?
Desnica: ”Za mene je važno to, da mi je u toj zgodi uskraćena svaka mogućnost da bilo gde i bilo kako odgovorim na te napade, da se pokušam od njih odbraniti, da se ogradim od insinuacija, da se odrečem interpretacija koje su mi proizvoljno podmetane, da javno pružim objašnjenje nesporazumku, za onoliko koliko je to doista bio nesporazumak a ne nešto drugo….Našlo se da će biti ispravnije i čestitije, i da će se – valjda, bolje poslužiti jasnoći stavova i odnosa, slobodi riječi i borbi mišljenja ako mi se, prije konačnog i besprizivnog prelamanja štapa nada mnom, oduzme ono prastaro i osnovno pravo što se resumira u već osveštenom, sakralnom pitanju koje svaki sud upućuje optuženiku prije izricanja presude: ima li nešto da kaže u svoju obranu?”

– Ne razumem…!?
Desnica: ”Odgovore i pokušaje objašnjenja u bilo kom obliku koje sam napisao na sve te napadaje, uzaludno sam nudio svim redakcijama koje su te napadaje objavile, pa i mnogim drugima. I tako, nije mi preostalo drugo nego da ih spremim u fascikl koji nosi naslov Progutane polemike.”

– Kiš, Vi ste 1978. godine održali ”Čas anatomije”?
Kiš: ”U toj knjizi, dakle, dajem, na primerima jasnim i poučnim, ilustraciju svog opsesivnog stava prema literaturi kao istini, a, s druge strane, velim, na isto tako jasnim primerima demonstriram poguban učinak književne i kritičarske neodgovornosti, pogubni učinak militantnog neznanja.”

– Angažovana književnost…?
Kiš: ”Takozvana angažovanost na književnom planu i nije ništa drugo do determinanta te i tako shvaćene književnoteorijske premise: slikati život provincije, pisati ‘za polzu naroda’. Svako odstupanje od ove i ovakve poetike: jedinomoguće i jedinovažeće, smatra se luksuzom i atakom na dobre običaje i na svetinju naše tradicije, a teror ove zaostale koncepcije života i literature postaje još poslednja književna politika, danas i ovde.”
Desnica: ”Analogija s likovnim umjetnostima porađa mi spasonosnu ideju: kao što su se tamo podijelili i dobili svoje posebno mjesto i položaj organci koji imaju praktične primjene, zašto da se to isto ne provede i na području književnosti?… Prestala bi trvenja i natezanja, sve bi praktičke, programističke, utilitarne i slične tendencije našle svoje zadovoljenje.”
Kiš: ”Ono što se naziva angažovanošću na književnom planu donelo je više zla i ubilo je (u pravom značenju te reči) više ljudi i talenata nego ona druga, neangažovana književnost; angažovani pisac našeg doba bio je više nego neangažovani pisac saučesnik i inicijator zločina.”

– Mnogi vaši junaci su strastveni pušači?
– Eduard Sam, Jakov Pećina…?
Desnica: ”Hijeratički odmjereno savijali su cigarete iz tula tabakera i pušili ih na svoje jako požutjele cigarluke od slonovače; a što su cigarluci bili ispušeniji i žući, to je veća bila cijena i samim cigarlucima i njihovim sopstvenicima… Jedina njihova dobra i uvaženja dostojna strana u mojim očima bila je ta što su neumorno producirali one plavičaste oblake opalskih preliva koji su njihali pod plafonom slutnju zamagljenih daljina. Može se reći da su ti ljudi propušili svoj vijek, onako kao što ga neko prokocka ili propije. Imao sam osjeća da u taj svoj potproizvod, u te oblake dima, izdahnjuju najbolji deo sebe; svoje aspiracije, svoje uzdahe, samu svoju dušu.”
Kiš: ”Jer kad neko ko je pušio osamdeset cigareta dnevno” ”Sto dvadeset, oče!” ”…sto dvadeset (dakle) cigareta dnevno, ostane bez i jednog jedinog dima, bez te sjajne iluzije, onda, priznaćeš, mladiću, nije spreman da unese u svoje odgovore i u svoje postupke punu meru svojih intelektualnih moći i svojih dokaza. To bar, mladiću moj, treba da ti je jasno.”
Kiš: ”Cigareta mi je dogorela do nokata, a sa nje se osu taj beskičmeni crv sivobelog pepela, nalik na a) iz tube isceđenu pastu za zube, b) na resu lešnjaka koja je počela da truli, c) na ugljenisani fosil nekog crva. To naglo mrvljenje trule kičmene moždine cigarete zbilo se namah, na granici sna, na granici pokreta i daha, i nije sasvim izvesno da li se porozni stubić pepela raspao u paramparčad, u prah i pepeo, u trenutku kada sam se trgao iz svoje letargije i umornog razmišljanja, ili se sve to zbilo obratno, to jest da sam se ja trgao iz letargičnog polusna na mahnitom kovitlacu i preseku svih misli, slika i slutnji, na samoj granici sna, u trenutku kada se srušio porozni stubić pepela moje cigarete, uz jedvačujan zvuk, pućnuvši kao d) golubiji izmet na tananu membranu kockaste hartije koja leži preda mnom na stolu. U tom trenutku bejah ponesen snažnim osećanjem proticanja, kao da je taj stubić pepela (još uvek vidljiv kaostub, mada već srušen i raspadnut, prebijena kičma vremena), taj srušeni stub vremena predstavljao sâmo proticanje, bolnu i jasnu sliku proticanja…”
Desnica: ”Kako se jedno tako suho, tako krto zadovoljstvo, nešto tako apstraktno, bezmirisno kao što je volja, može suprotstavljati, ili čak pretpostavljati, finoj žutoj mirisnoj cigari, sa čitavim onim kompleksom koji sobom nosi! Oh, zavaljenost u fotelji, vitice i ko luti i prstenovi plavičastog dima koji se uvijaju, raspredaju, raščijavaju, i misao koja, sa svim slobodna od svake prisile, za njima pustopašicom luta. I čitav onaj štimung, ona idi la tihe meditacije koji su u tome sadržani, i onaj specifični unutrašnji ritam koji nam taj štimung podaruje!”

– Obojica ste prepoznatljivi po izrazitom lirizmu?
– I po ”intelektualnosti”?
Kiš: ”Da lirizam u prozi ne bi postao liričan u svakodnevnom smislu – sladunjav – on mora da bude intelektualan. Ono što često pokušavam da uradim u svojoj prozi jesu izrazi i osećanja koja su podsticala na pisanje, to su, uglavnom, lirska osećanja, na ‘filozofski’ način. I to je definicija proze: ironija protiv osećanja.”
Desnica: ”Kao u svakom književnom djelu, bitno je ono poetsko u njemu, i mjera poetskog. Sve ostale elemente i komponente umjetničkog djela moramo posmatrati u funkciji tog poestkog momenta.”

– Igre proljeća i smrti i Enciklopedija mrtvih?
– Igre Erosa i Tanatosa?
Desnica: ”U svakom pravom i velikom umjetničkom djelu ima mnogo smrti, pa makar ona stajala iza zavjese i nikad ne bila spomenuta punim imenom.”
Kiš: ”Opsesija smrću povezana je sa mojim ličnim iskustvima, sa kalvarijom moje porodice, sa terorom, sa egzekucijama.”
Kiš: ”Da, smrt je jedna od mojih tema koje se vraćaju… Dakle, literatura apsolutno ne može da izbegne smrt.”
Desnica: ”Ona se samome meni, kao i svakom drugom čovjeku, puno vulgarnije pokazuje. Pokazuje se kao jedna dužnost, kao jedna nužnost, kao neminovnost. Kad dođe, ona je već postala nevažna, jer je postala nevažna, jer je prestala igra, prestalo je preplitanje proljeća i smrti. Ona je završni akord na toj vječitoj kontrapunktskoj igri dvaju motiva.”

– Neki od vaših junaka boluju od raka, a u ”Athanatiku” – rak je glavni junak?
Kiš: ”U naslovnoj priči Enciklopedije mrtvih otac naratorke i glavne ličnosti oboljeva od raka. Priča se završava ovako: u fiktivnoj enciklopediji koju lista i koja do u najmanje detalje opisuje život njenog oca, na poslednjoj stranici članka spominje se cvetni motiv koji je njen otac slikao u poslednjoj fazi svog života… Bio sam prilično zapanjen kad sam prošlog novembra i sam saznao da imam rak pluća… Mada nisam mističar verujem da ovakve stvari ne možeš pisati a da ne budeš kažnjen. Uplašio sam se kad sam shvatio da sam već bolovao od raka u trenutku kad sam pisao tu novelu.”
Desnica: ”Vi ste zacijelo zapazili da su u današnjem svijetu riječ smrt i riječ rak postali otprilike sinonimi. Treba biti profesionalni lingvista pa da se ne uoči taj jednostavni lingvistički fakat. Kad bi se provela tačna statistika, vidjeli biste kolika je u današnjem svijetu upotreba riječi smrt u korist riječi rak.”

* * *

– Desnica je umro 1967. godine od raka?

– A Kiš 1989., od iste bolesti?

 

http://polja.rs/polja437/437-4.htm

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Danilo Kiš i Vladan Desnica – Preplet (2) [Tema: Kiš]

by admin time to read: 8 min
0