Anatomija Fenomena

Danilo Kiš između poetike i politike (22) – Priznati greh – na Golom otoku [Tema: Kiš]

Goli-otok-25

Između poetike i politike (Between Poetics and Politics)
Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers)
Beograd, 15-17. jun 2005. godine
Centar za kulturnu dekontaminaciju
Priredila Mirjana Miočinović u saradnji sa Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović

XXII dio

Goli život je televizijska serija od četiri epizode, snimana je u Izraelu od 6. do 13. marta 1989. godine u produkciji Avala filma. To je jedini televizijski rad Danila Kiša, čoveka koji u životu nije kupio televizor.

četvrti nastavak

Ženi Lebl: Opet nas ukrcavaju. Odjednom, počinje neko pristajanje, mi vidimo iz stomaka, trbuha broda, mi samo vidimo neke litice, neke hridine i kao mi smo se nasukali, nismo ni znale šta je to, da li smo se nasukali ili šta, videle smo da to nije nešto onako slučajno. Odjednom: „Izlazi, ispadaj“. Gde smo se našle, na Golom otoku. Mi nismo znale da je to Goli otok.

Kiš: Dobro, vi kad dolazite vama ne kaže niko da je to Goli otok. Otprilike kako to izgleda, kao slika?

Ženi Lebl: Goli otok je bio jedna litica koja izvire iz mora. Sa jedne strane nam je bila obala, a to je bio, mislim, Velebit je tamo bio i mi sad ulazimo na taj Goli otok. Dok je Sveti Grgur ipak bio podnošljiv, jer je ipak bilo malo, šta ja znam, malo rastinja, ali ovde stvarno golo, golo, golo, ništa.

Kiš: Biti pod bojkotom, po čemu se to razlikuje od ostalog stanja zatvorenica?

Eva Panić: To ti nisam rekla. U prvom redu bojkotovan radi 12 sati, nema pravo ni sa kim da razgovara, nema pravo niko s njim da razgovara. Ima pravo svaki da ga pljune, svaki da ga bije. Ne sme da spava na boksu, spava ispod boksa. Ja kao bojkotovana sam spavala glavom ispod kible, pa su mi pišale u usta žene. Ti ništa kao bojkotovan nemaš pravo. Ti imaš jedno jedino pravo, a to je pravo da moliš pratioca (imaš stalnoga), jednu aktivistkinju, ako imaš nesreću onda je gad, ako imaš sreću onda je dobra i to imaš pravo da im tražiš: „Molim, idem na klozet“. Ona mora ići sa mnom i čuvati me.

Kiš: Da li znaš o svome detetu nešto?

Eva Panić: U to vreme još ništa, osim da je ona u Lendavi! Ja sam pod bojkotom već treći mesec i onda me zove upravnica logora Hilda. I onda mi kaže da je moja kćer pisala molbu Rankoviću gde je mati i da je drug Ranković naredio da ja napišem jednu kartu i dam o sebi znak života.

Kiš: Pre toga ti si bojkotovana?

Eva Panić: Ja sam bojkotovana. E, sad, taj bojkot moj je bio strašan, jer tu je počela ona tortura. U prvom redu ja nisam spavati smela po noći. Kad je bilo u 10 sati povečerje onda sam legla da spavam kao svi i posle pet minuta me probudila starešina, stajala sam i onda je počelo: „Govori veze i vezice tvoga muža sa enkavedeom. Mrtva usta ne govore, progovori ti Panićka“. „Ja ne znam.“ „Progovorićeš, jednoga dana ćeš progovoriti.“ Onda ja stojim, stojim, onda opet: „Govori veze i vezice tvoga muža sa enkavedeom. Mrtva usta ne govore, progovori ti Panićka“. I tako kao jedan, cele noći tako su me stalno ispitivale. Tako da posle par noći, već kako smo tako stajale i moja jedna jako fina žena, Desanka Diklić, ona je bila pravnik, ja kažem njoj: „Jao Dejo, jedne noći ću, jednog dana, ja izmisliti nekakva imena pa ću kazati“. Ja više ne mogu ceo dan, noge, atrofiju sam imala, noge su mi bile pune, pune vode. Stajala sam ovako, iza leđa me, ovako, Ružica kad su prebrojavali držala, ovako prstom da ne padnem, jer sve je bilo puno vode. Ovakve noge sam imala, onda su mi žljezde ovde izašle pa sam otišla kod doktora, neka doktorka Panićka je bila, pa sam joj rekla: „Doktorka, pa ja ne mogu da hodam uopšte“. A ona meni rekla: „Rastereti se pa ćemo te rasteretiti“, tj. raskritikuj se pa ćemo ti skinuti.

Kiš: To znači da priznaš neke grehove, naravno koje ti nemaš, to je uslov da pričaš i da nekoga…

Eva Panić: Da, da, da ispričam te veze i vezice moga muža sa enkavedeom. Onda sam imala, onda strašno teško sam nosila, pa sam imala jednu flegmonu i danas ne mogu ruku ispružiti, vidiš, dovde mi je bila crna ruka, pa su mi tu vezali, na članak su mi vezali tragač, i to sam nosila. Pravo da ti kažem nosila sam kamen samo tako da sam mislila: „Evo, ti moraš doneti kamen do kraja, jer je tamo gore lekar, a Tijana je teško bolesna. Ako ne doneseš kamen ona će da umre. Nosi, nosi jer Tijana će da umre.“ Onda kad smo silazile onda sam nosila kamen, onda sam mislila da ću razguliti noge, onda sam rekla: „Dole je apoteka, dole su lekovi, ako ne doneseš čitav kamen dole, nećeš moći u apoteci uzeti lekove i Tijana će umreti“.

Kiš: Oprosti, naravno, ti to zamišljaš?

Eva Panić: Ma, to su moje sugestije, tako ćeš moći nositi, jer ti moraš spasiti svoje dete. To mi je dalo snagu. Uopšte, za mene jedini spas bila je moja Tijana. To je bilo sve što sam u sebi gledala i videla, da, nemoj se više mislit ubijati, nemoj ovo, nemoj ono, jer Tijana te čeka. I to je jedino što može još da bude na svetu, jer ja sam prestala, moji očni kapci nisu funkcionisali. Meni su tako četiri-pet meseci ovako suze curile kao česma. Stajati sam morala, jer bojkotovana nema pravo da sedne. Imala sam raznovrsne pratioce. Bile su Bosanska grupa, pa to je bilo nešto strašno. One su se, čula sam, tamo u  Bosni razračunavale u zatvoru sarajevskom jedna sa drugom. To je bilo najstrašnije. I onda su bile Ramričanke koje su, sirote, verovatno prošle tako strašno.

Kiš: Ramričanke, to su?

Eva Panić: To su one koje su bile na Ram ritu, to su one početnice. Sad bilo je i finih, bila je crna koja je bila predivna Ramričanka, bilo je i vrlo finih, ali bilo je… Verovatno su morale prolaziti takve grozote, mene je ispitivala neka Vera Milić. Jaoj što je bila strašna. U Beogradu sam je srela na ulici, i rekla sam Mušeu: „Muše, ova me je tukla“.

Kiš: Kad se to događa, koje godine?

Eva Panić: 1971.

Kiš: Ti je sretneš u Beogradu na ulici?

Eva Panić: I ja kažem: „Muše, ova me tukla“. A Muša kaže zašto ne priđem. Kažem: „Pa ne vidiš i bog je kaznio“. Imala je lice, rak kožni na licu. Kažem: „Zar ne vidiš i bog je ubio, pa šta ja da je ubijam“.

Kiš: A šta, tukla te?

Eva Panić: Ona me je ispitivala i tako me je mučila kad me je ispitivala. Pa onda jedan put su mi rekli da informbirovci su isto kao fašisti, još gori su nego fašisti: „Prođi, Eva, hitlerovskim maršom, ti fašisto, kroz baraku“. „Ja sam Jevrejka, ja ne prolazim hitlerovskim maršom“. „Proći ćeš, proći ćeš.“ Ja sam legla na pod barake i onda je rekla: „Prođite, baraka, preko nje“. Pa, pravo da ti kažem, neko me je zgazio, a neko me nije zgazio, prolazili su.


Ženi Lebl: Pre svega, tamo su počele neke bolesti. Mi nismo bolovale toliko. Ono što smo preležale na Ramskom ritu, crveni vetar, posle onih pijavica, to je bilo sve. Sad ovde dolazi avitaminoza. Sad mi nismo ni znale šta je to. U stvari, jedne večeri, kad smo istovarivale iz Punata neke džakove cementa, od 50 kila svaki džak, svaka je morala da uzme na grbaču da nosi iz trbuha Punata na vrh brda taj džak cementa i odjednom ja ništa nisam videla. Odjednom oslepila sam potpuno.


Eva Panić: Ujutru ja stanem u red i iza mene stane jedna ogromna cura. I ta ogromna, mislila sam, sad ona je stala da pokaže svoju snagu, ova će me ubiti. Idemo mi na posao i, naravno, mi smo bojkotovane, ne smemo razgovarati ni ja ni ona. Kaže ova pratilja naša: „Tovari kamen“. Tovari ona dosta velik kamen, pa mislim se, gospode bože, podignem ja lako meni nositi tralje. Nosim ja, ćutim, idem, mislim se šta je bilo, ne smem ništa pitati. Sutradan opet ona stane iza mene. I tako nekoliko dana. Kad uveče dođemo u baraku zidne novine: Banda Ružica Božičković nosi kamen za bandu Evu Panić. Uočili su da ona meni pomaže. I počele nju ispitivati, je li ona mene poznaje, nikad ona mene nije videla. I ona tako, ona je bila iz Sinja, Dalmatinka, jaka, jednostavna žena. Bila je pomoćni laborant u vojnoj bolnici. Mislila sam kraj je mojoj lepoti, sad kad je izašlo to… Ona sutradan opet stane iza mene. Sve u svemu, posle tri meseca kad su nam skinuli bojkot, ja nju pitam: „Ko ste vi?“ A ona meni kaže: „Slušaj ti, ja sam tebe videla kad su te vodili tamo pod krušku i tukli su te. Mislila sam, imam samo 22 godine, nemam decu, čula sam da imaš vani dete, pa bar da imam zašto da živim, pomoći ću toj ženi da ostane živa, nosiću pa nek me biju, nek me ubiju, vrlo važno, mene mogu ubiti koliko god hoće“. Uglavnom, mi smo doživotno ostale dobre drugarice. Tako je ona meni pomogla. To je jedan, ovako, sitni epizodij. Kako ima finih ljudi.

Nastaviće se

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.