Dobri izgledi za svjetsku revoluciju [Tema: Ruska revolucija]

| June 7, 2017 | 0 Comments

 

treći nastavak

Piše: Edvard Halet Kar

Građanski rat u Rusiji učvrstio je mišljenje, koje se oblikovalo i u zapadnom i u sovjetskom svijetu sve od studenoga 1917. godine, o dva svijeta nepomirljivih suprotnosti koji se suprotstavljaju jedan drugome – kapitalističkom svijetu i svijetu revolucije što se posvetila rušenju kapitalizma. Nakon poraza njemačkih snaga u studenome 1918. srednja Evropa postala je spojnica tih dvaju svjetova. Dah revolucije koji se osjetio u Berlinu u siječnju 1919. godine pogodovao je jačanju samosvjesnoga boljševičkog vjerovanja. Naime, oni su smatrali da se oglasilo mrtvačko zvono kapitalizma te da se val revolucije postepeno širi zapadno od Moskve. U takvom raspoloženju Lenjin je odlučio ostvariti težnju koju je gajio još od jeseni 1914. godine. Želio je zamiieniti Drugu ili socijaldemokratsku internacionalu istinski revolucionarnom Trećom ili Komunističkom internacionalom. Druga intemacionala raspala se i nestala na početku prvoga svjetskog rata, napustivši principe marksizma i internacionalizma. Osnivanje nove internacionale bio je logičan slijed odluke donesene na partijskom kongresu u ožujku 1918. godine da se promijeni ime partije od Ruska socijaldemokratska radnička partija – smatralo se da je dio naziva okaljala politika njemačkih socijaldemokrata i menjševika – u Ruska komunistička partija boljševika.

U Moskvi se početkom ožujka 1919. godine sastalo više od pedeset komunista i simpatizera; trideset pet ih je imalo mandate komunističkih partija, ili grupa i stranaka bliskih komunistima iz devetnaest zemalja. Mnogi prisutni zastupali su male zemlje koje su nekada bile u sastavu ruskog carstva, a sada su bile sovjetske republike: Ukrajmu, Bjelorusiju, baltičke zemlje, Armeniju i Gruziju. Novoosnovana Komunistička partija Njemačke poslala je svog predstavnika s uputama da ne stavlja nikakve načelne prigovore, već da traži odgodu stvaranja Internacionale za povoljniji trenutak. Putovati u Moskvu sa Zapada u ono je vrijeme bilo praktički nemoguće. Komunističke grupe iz SAD, Francuske, Švicarske, Nizozemske, Švedske i Mađarske dale su mandat svojim stalnim predstavnicima u Moskvi. Samo britanski delegat nije imao nikakav mandat. Prijedlog njemačkoga delegata odbijen je zbog sve većeg revolucionarnog entuzijazma; dolazak revolucionarnog austrijskog delegata povećao je takvo raspoloženje. Kongres se konstituirao kao Prvi kongres Komunističke intemacionale (Kominteme) i objavio Manifest koji je sastavio Trocki. U njemu je izloženo gledište o raspadu kapitalizma i napretku komunizma od vremena Komunističkog manifesta iz 1848. godine. Kongres je prihvatio i Lenjinove teze koje osuđuju buržoasku demokraciju i zagovaraju diktaturu proletarijata, te ismijavaju pokušaje oživljavanja sramotne Druge internacionale. Na kraju kongres je pozvao radničku klasu širom svijeta da izvrši pritisak na svoje vlade kako bi obustavile vojnu intervenciju u Rusiji i priznale sovjetsku vlast. Budući da je novostvorena Intemacionala postala organizacija, kongres je izabrao njezin Izvršni komitet, imenovao Zinovjeva predsjednikom, a Radeka, koji se nalazio u berlinskom zatvoru, sekretarom. Nekoliko dana nakon završetka rada kongresa, u Budimpešti je proglašena Mađarska sovjetska republika, koja je bila kratkog vijeka.

Osnivanje Komunističke intemacionale bio je najznačajniji rezultat Prvoga kongresa Kominterne. Bio je to dramatični nagovještaj raskola između dva svijeta, posebno onoga koji je nastao u međunarodnom radničkom pokretu. Osnivači Kominterne čvrsto su vjerovali da će radnici zapadnih zemalja, koji su proživjeli bratoubilački rat, posebno njemački radnici, kojima je blisko marksističko učenje, brzo napustiti nacionalne socijaldemokratske i radničke stranke, koje su ih gurnule u sveopći pokolj i razaranja, i ponovo se okupiti u interesu međunarodnog jedinstva radnika svijeta što ga proklamira Kominterna. Kada se ta očekivanja nisu ispunila i kada je Druga internacionala pokazala neke znakove oživljavanja, neuspjeh je pripisan korumpiranim, izdajničkim vođama koji su izdali svoje sljedbenike i zaveli ih na pogrešan put. Međutim, u zapadnim zemljama jaz između manjine dosljednih komunista i većine radnika koji su ostali vjerni »reformističkim« vođama nastavljao se, a kako je vrijeme odmicalo sve više se produbljivao.

Raskol je bio pojačan nepredvidivim razvojem događaja u samoj Kominterni. Stavovi njezinih osnivača bili su isključivo internacionalni. Oni su željno čekali dan kada će se njihov štab preseliti u Berlin ili Pariz. Ono što se dogodilo u Moskvi u ožujku 1919. godine nije bilo stapanje nacionalnih komunističkih partija u jednu međunarodnu organizaciju, već iskorištavanje nekoliko slabih, još nedovoljno brojnih i jakih stranih grupa za stvaranje u biti ruske organizacije. Glavni poticaj i izvorna snaga bezuvjetno i neminovno su dolazili od ruske partije i sovjetske vlade. Ni to nije bilo nelogično. Zagovaranje svjetske revolucije imalo je dva aspekta koji su jedan drugoga pojačavali. Bila je to dužnost svih marksista, ali i važno obrambeno oružje u arsenalu sovjetskog režima suočenoga s problemima. Dokle god se pad kapitalističke dominacije drugdje smatrao uvjetom opstanka revolucionarnog režima u Rusiji, nije moglo doći do proturječnosti tih dvaju elemenata. Oni su bili različiti aspekti jedne suvisle i cjelovite namjere. Ali to je značilo da je prepuštanje stranih komunističkih partija Kominterni imalo slabije temelje od prepuštanja koje je u Moskvi izgledalo obavezno.

Daljnje razdoblje 1919. godine bilo je vrijeme građanskog rata, intervencije saveznika i sovjetske izolacije. Nakon raspada bijelih armija u zimi 1919-1920. godine slijedio je kratak predah. U tom intervalu, u travnju 1920. godine, u pripremama za Drugi kongres Kominterne, Lenjin je napisao svoju poznatu, utjecajnu brošuru Dječja bolest »Ijevičarstva« u komunizmu. Cilj njegova napada bila je tzv. lijeva opozicija koja se opirala »kompromisima« u ime »principa«. Posebno se osvrnuo na opoziciju iz doba potpisivanja mira u Brest- Litovsku. Komunisti zapadnih zemalja moraju aktivno sudjelovati u radu parlamenata i sindikata i ne odbijati kompromise svojstvene takvoj suradnji. Ne zaboravljajući britansku neprijateljsku intervenciju u građanskom ratu u Rusiji, Lenjin je požurivao britanske komuniste da zaključe »izborne dogovore« s Laburističkom strankom kako bi »pomogli hendersonovcima i snovvdensovcima u borbi protiv Loyd Georgea i Churchilla«. A taj savjet je dan iako je prevladavalo uvjerenje u skorašnju revoluciju. Taktički savjeti u brošuri bili su duboko prožeti potrebom da se običnim članovima radničkih stranaka pokaže pravi karakter njihovih vođa, kako bi se članstvo, odnosno stranke, odvojilo od njih. Hendersona je trebalo podržati onoliko koliko »uže podržava čovjeka kojeg vješaju«. Lenjin nije računao da bi se taktika prihvaćanja kompromisa i zavaravanja mogla nastaviti godinama, pa i desetljećima, ako ne izbije svjetska revolucija.

Krajem travnja 1920. godine Pilsudski je izvršio invaziju Ukrajine, a početkom svibnja okupirao Kijev Sovjetska republika pala je ponovno u krizu, veliku kao i građanski rat. Ali sada je otpor bio žešći i brži. U lipnju je Crvena armija izvela protunapad, i poljske snage natjerane su u bijeg, a početkom kolovoza Crvena armija ušla je na poljski teritorij. Ti dramatični događaji poklopili su se s Drugim kongresom Kominterne, koji je počeo 19. srpnja 1920. Bilo je prisutno više od 200 delegata. Osim delegata male KP Njemačke bili su prisutni i delegati Njemačke nezavisne socijalističke stranke, nastale s rascjepom Njemačke socijaldemokratske stranke u toku rata. Također su stigli predstavnici francuske i talijanske socijalističke stranke. U te tri stranke vladala su podijeljena mišljenja o priključenju Kominterni, pa su došle na kongres po upute. Došli su i delegati nekoliko ekstremno lijevih britanskih grupa, koje su se odlučile udružiti u KP Velike Britanije. S mnogo samopouzdanja i uzbuđenja govorilo se na kongresu i o uspjesima Crvene armije. Nisu zaboravljeni ni savjeti iz Lenjinove brošure. Donesene u rezolucije kojima se potiče rad komunista u sindikatima i buržoaskim parlamentima. Većinom glasova odlučeno je da se sugerira KP Velike Britanije da zatraži učlanjenje u Laburističku stranku. Raspoloženje koje je sada prevladavalo bilo je znatno drukčije. Kongres se obratio svim radnicima svijeta i pozvao ih da ne dopuste »nikakvu vrstu pomoći bijeloj Poljskoj, niti bilo koju vrstu intervencije protiv sovjetske Rusije«. Svjetska revolucija imala je dobre izglede, barem se tako činilo.

Komunistička intemacionala obznanjuje manifest kongresa, proglašava da su ideali sovjetske Rusije i njezini ideali. Međunarodni proletarijat neće se prestati boriti sve dok sovjetska Rusija ne postane karika u federaciji sovjetskih republika svijeta.

Kongres je postavio 21 uvjet za pristupanje Komintemi. Postavljeni su zato da se onemogući pristup kolebljivcima i da se od Kominterne ne učini (kao od Druge internacionale) labavo udruženje raznorodnih stranaka, već da bude jedinstvena, disciplinirana partija međunarodnog proletarijata. Još nikada nisu nade svjetske revolucije bile tako sjajne i bliske.

Dok je kongres zasjedao, sovjetske vođe trebalo je da donesu bitne odluke. Treba li Crvena armija da ostane na poljskoj granici i ponudi mirovne uvjete Pilsudskom ili treba da nastavi svoje gotovo nesmetano napredovanje prema Varšavi i ostalim industrijskim centrima Poljske? Lenjin se izjasnio za napredovanje, zaslijepljen idejom o dobrodošlici koju su poljski radnici priredili Crvenoj armiji kao spasitelju od kapitalističkog jarma. Mislio ie da bi revoluciia u Poljskoj otvorila put revoluciji u Njemačkoj i zapadnoj Evropi. Trocki i Radek su mu se suprotstavili. Staljin je, čini se, dijelio njihovo mišljenje, ali je bio na frontu pa nije bio prisutan u trenutku donošenja te vrlo važne odluke. Tuhačevski, odličan komandant u protuofenzivi, zagovarao je napredovanje i želio učiniti Crvenu armiju vojskom Kominterne. Entuzijazam i odvažnost odnijeli su pobjedu tog dana. Sredinom kolovoza Crvena armija postavila je frontu ispred Varšave. Ovdje je brzo otkrivena greška u računu. Poljski radnici nisu se pridružili Crvenoj armiji, a Pilsudski ie uspješno pozivao na pružanje narodnog otpora ruskom osvajaču. Sljedećih nekoliko tjedana Crvena armija je pretrpjela veliki neuspjeh i bezglavo se povlačila, a nedavno je bila izvojevala sjajnu pobjedu nad protivnicima. Vojske su se zaustavile daleko na istoku od »Curzonove linije«, crte koju su savezničke vlade i sovjetska vlada ranije priznale kao istočnu granicu Poljske. Ondje je 12. listopada 1920. potpisano primirje. Sovjetsku republiku skupo je stajao njezin revolucionarni optimizam.

Crvena armija je djelomično vratila izgubljeni ugled uspješno odbivši napad generala Vrangela, posljednjega generala bijele armije. Bilo je to u jesen 1920. godine. Međutim, poraz u Poljskoj imao je trajna posljedice na sovjetske odnose sa zapadnim svijetom. Ratni pohod temeljio se na uvjerenju da će se poljski radnici pobuniti protiv svojih vlastodržaca. Uz pomoć ruskih snaga trebali su osnovati revolucionarnu vladu u Varšavi. Razočaranje koje su sovjetski vođe doživjeli pokazalo je da su poljski radnici, jednako kao i oni na Zapadu, duboko prožeti nacionalnom odanošću i da ne prihvaćaju međunarodnu proletersku revoluciju. Dok su radnici širom Evrope pokazivali simpatije i entuzijazam za rusku revoluciju, u svojim zemljama nisu bili spremni podići zastavu revolucije.

U listopadu ie Njemačka nezavisna socijaldemokratska stranka odlučila, malom većinom glasova, pripojiti se KP Njemačke. Ostatak članstva, zajedno s najvećom njemačkom radničkom strankom – Socijaldemokratskom strankom Njemačke, gajio je osjećaje mržnje i gorčine prema KP Njemačke i Kominterni. Ubrzo nakon tog događaja francuska Socijalistička stranka prešla je u KP Francuske, ostavljajući za sobom značajnu manjinu disidenata. Rascjep u rajijamknj Socijalističkoj stranci doveo je do stvaranja male KP Italije. To naknadno povećanje članstva u Kominterni smatralo se u Istodobno, to je pooštrilo nepovjerenje prema Kominterni, koje je sada prevladavalo u velikom dijelu radničkog pokreta na Zapadu. Pokušaj revolucionarnog udara u Njemačkoj, u ožujku 1921. godine, bio je neuspjeh koji je nagovještavao još veće teškoće. Poratni revolucionarni val u Evropi naočigled se povlačio.

Iz vojnog neuspjeha u Poljskoj možemo naučiti još štošta poučnoga. Ruski seljak, koji je bio glavna snaga u redovima Crvene armije, odvažno je branio revolucionarne interese u svojoj domovini, ali nije bio sklon da revolucionarnu borbu prenese u druge zemlje. Seljaci su se počeli bunit protiv bijede i pustoši, posljedica građanskog rata. Postajali su sve netolerantniji prema teškoćama koje su podnosili u ime svjetske revolucije. U zimi 1920-1921. godine učestale su seljačke pobune u srednjoj Rusiji i zabrinutu pažnju rukovodstva usredotočile na clomaće probleme. Na taj se način počelo nesvjesno mijenjati sovjetsko mišljenje o zapadnom svijetu. Bolno iskustvo građanskog rata ojačalo je i gotovo nametnulo viziju svjetske revolucije, međutim, kad je i to prebrođeno, cilj svjetske revolucije, iako nije bio postignut, mirno je odgođen za daljnju budućnost. Sigurnost i stabilnost bile su primarne potrebe u tom trenutku. U takvom raspoloženju poduzete su mjere za normaliziranje sovjetskih odnosa s nesovjetskim syijetom. Ta nastojanja pratilo je uvođenje nove ekonomske politike (NEP).

nastaviće se

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Dobri izgledi za svjetsku revoluciju [Tema: Ruska revolucija]

by admin time to read: 9 min
0