Dobro jutro, sram vas bilo!

| October 22, 2017 | 0 Comments

Gdje se dogodio pad, tamo se prethodno nastanila gordost; drugo objavljuje dolazak prvoga- (Svetootačka mudrost)

Ne bih ovako nejačak i malečak o Božijoj Promisli. Ostaviću to onima koji znaju, mada radije o tome pišu oni koji imaju. Ne mislim da imaju znanje, nego monopol nad Promisli i specijalno diplomatko ovlašćenje da sprovode i tumače diplomatiju. Naravski, ne zemaljsku. To može svaka šuša, kao na primer onaj Ivica iz priče o Ivici Budalici, već onu nebesku, a to ne može svako, sem onih iz priče o Srebroljupcima- Bogoljupcima…
Nego, vratimo se na temu, da ne promašimo i nju, kad smo već sve ostalo promašili…
Elem, nećemo o Božijoj Promisli, već o Milovoj Zlomisli, milokratiji, plutokratiji, demonokratiji, ološkratiji ili ovcokratiji koja mi je omogućila ono što sam mlad i nejak oduvijek sanjao- da mnogaja jutra dojutrim u voljenoj mi majčici Srbijici. Voljom pomenutih i nepomenika postao sam i neka vrsta građanina pomenute majčice Srbijice, kad već nijesam dobacio do uvijek pominjane matuške Rusije. Što bi se reklo: mnogo je mačku goveđa glavudža, ili po teološki: prema svecu i tropar…
Tako voljom saamovoljnih i svevoljenih svedržitelja obretoh se tamo gdje zore nekako slobodarski sviću, a već večeri nagovještavaju slobodnu zoru. Osobito je tako kada se oko tih trivijalnosti kao što su svitanje i smrkavanje, a posebno ovo drugo, pita lično svedržitelj Aleksandar Veliki, koji nikako da poraste, za razliku od Malog Mila čija je veličina u odnosu na Aleksandra Velikog koji nije porastao, neosporna. U našoj kombinatorici, a bogme i u našim životima, ako je ovo taj život u kojem životareći uživamo, sve malo je nekako mnogo veće od svega velikoga, a sve veliko je zapravo mnogo manje od onoga što je uistinu malo. Mogu sobom posvjedočiti ovu onebesanu istinu jer sam, može se i tako reći, ponosan građanin naših bratskih država, od kojih je jedna poludržavica, a druga je na putu da to i postane. Jer opet, po kakvoj nego naopakoj logici, veći potok u manji uvire, kod uvira svoje ime gubi…
Htjedoh reći da sam građanin, baš ovakav kakav sam, što bi se reklo u našim građanskim državicama: srednja žalost. Kakav-takav, kako mi je tako mi je, svakome prema zasluzi, kao što kaže naša svesrpska građanska mudrost. Crnogorske mudrosti, naravno, zbog skučenosti ne bi ni mogle stati u novinski tekst čak ni kad bi se pisale sitnijim slovesima od onih farmaceutskih indikacija i kontraindikacija. Nego, o našim ljekovima i ljekarima, neki drugi put…
Elem, moja serbijanska jutra počinju otprilike ovako: Dobro jutro, sram vas bilo. Dakle, nema onog ljeporečnog zavičajnog: Dobro jutro i dobra ti sreća. Da ne bune zabune- navedeno dobrojutrenje ne izriče ni prvi ni potonji komšija, sa kojima sam, hvala nebeskom Komšiji, u politički korektim odnošenijima bez osobitih nesuglasica i trvenja, jer se zato u ovim liberalno-džiberajskim-euroatlanskim stremljenijima nema mnogo ni vremena….
Pomenuti svakojutarnji poklič umjesto jutarnjih jurišnih protestantskih truba izriče glavom i (bivšom četničkom) bradom Aleksandar Veliki lično. Tako nam dakle počinje dan u zemljici majčici Srbijici. A kad se dobro urani, sve je dobro. Ili, po aleksandrovskim pravilima mediokratije i mediokritetske strahovladavine- ko se našte srca (sabajle) postidi i posrami, biće u stidu i sramu cijeloga dana. A postiđeni podanik je najbolji podanik…
Svakojutarnji poziv na stid i sram ima za cilj podaničko prihvatanje pokude i pohare i zahvalnost onome koji nas je usrećio, mada ta sreća nije došla do nas. Osim ako unesrećeni i zahvalni podanik ne zna da je nesreća sreća i da sve zavisi od perspektive, a ne od učinka kojekakvih nadležnih ministarstava. Da su ministri važni, i Svedržitelj bi bio ministar, a ne Bog bez portfelja…
Elem, građanin koji još nije postao podanik, mora da se stidi i srami zbog svoje drskodestruktivne namjere da ostane ono što jeste: građanin. Aleksandar Veliki, koji nikada neće odrasti, svaku građansku kritiku doživljava kao sramotni pokušaj ubijanja našminkanog mrtvaca na kojeg mnogima liči vaskrsla Serbija. Građanin koji još nije postao podanik ne smije da vidi ono što je očigledno jer kratkovidost građanina ugrožava dalekovidost predsjednika-svedržitelja…
Tako je svaka kritika i građanski glas postao stid i sramota u zemlji u kojoj je stid postao vrlina, a sramota orden zasluga za režim prvog, drugog i trećeg stepena. Da je pomenuti Aleksandar kojim slučajem stomatolog i da mu se požalite na bolne kutnjake, vjerovatno bi vam povadio sve zube da biste shvatili koliko bi vam bilo bolje da se nijeste žalili. To je režimska terapija koja više liči na bolest nego na izlečenje.
Dostojanstveni život nema veze sa procentima povećanja nadnice za strah, od koje se ni poslije tog povećanja podanik neće osloboditi straha, a građanin neće moći pristojno živjeti. Svaki pristojni građanin treba da se stidi zbog svoje pristojnosti, a pristojnost, valjda nalaže, borbu za dostojanstvo koje nije stvar procenta već stvar slobode…
Zbog toga na Alekov jutarnji pozdrav građanin ne odgovara, a podanik se zahvaljuje onome koji sopstvenu nemoć maskira u svepodaničku sramotu…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Dobro jutro, sram vas bilo!

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0