Anatomija Fenomena

Drum sa kojeg se ne može skrenuti – intervju, Pobjeda,1987 – II dio [Tema: Pekić ]

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Drum sa kojeg se ne može skrenuti“ –  razgovor vodio B. Jokić, „Pobjeda“, Titograd, 1. 10. 1987.

Pretendujete li da vaša imaginacija i u stvarnosti bude moguća (ako se tako nešto zbilja događa?

Ne pretendujem. Pretendujem da bude ubedljiva. Tada će i moja stvarnost biti moguća. Ako ne stvarno, onda – umetnički. Odnos je recipročan. Ako postoje realnosti koje nadmašuju fantaziju, postoji fantazija koja nadilazi stvarnost. Uostalom, realnost je ponekad realizovana fantazija. Poneka fantazija, realnost koja čeka otelotvorenje.

Počivaju li vaši likovi na stvarnim?

Uglavnom – ne. Ili ja toga nisam svestan. Moji likovi su sinteze ideje, nesvesnog iskustva, lektire i imaginacije. Bar u fazi uvođenja u radnju. A onda, ajo su dobro zamišljeni, niko im, da ih vodi, ne treba. Ako su dosledno postulirani, živeće, misliće, govoriti i delati podobno svojim karakteristikama, svojoj prirodi i svojoj sudbini.

Flober kaže: „Najlepša su ona dela u kojima ima najmanje sadržaja, u kojima je reč bliža misli“. Šta je za vas sadržaj dela?

Priča i misao koju ona u celini izražava, to je za mene sadržaj dela. Ne poznajem Floberovu opasku, ali mi se čini pomalo kontradiktornom. Delo koje nema sadržaja, nema ni misli kojoj su potrebne reči. Uostalom, da se Flober ovih propozicija držao, kako bi napisao „Gospođu Bovari“, u kojoj ima prilično sadržaja, iako upotrebljene reči mislima nisu uvek bliske.
Za ovu definiciju je „Salambo“ nešto bolji primer. Tu sadržaja ima još više, ali je reč od svake misli toliko daleko da smo umesto evokacije kartaginskog duha i vremena dobili nekoliko sjajnih prizora rata i paganskog rituala. Tako reč može, sme i mora biti bliska misli samou filosofiji (trebalo bi i u politici, ali je ovaj zahtev, očigledno, preteran).
Umetnost mora pokušati da „zađe“ i iza misli, da deluje i nečim što reči neposredno ne iskazuju.

Upotrebljavate li tehniku montaže – da „montirate“ iluzionizam i lični doživljaj?

Na takvo bi pitanje, značajno u književnoj tehnologiji, valjalo dati odgovor koji, uviđate, premaša i svrhu i prostor ovakvog razgovora. Na njega sam već iscrpno odgovorio u jednoj hibridnoj tvorevini, spoju odlomka iz nedovršenog romana “Crnoberzijanci” i korespondentnog eseja “Crnoberzijanci ili kako sam doznao da je građanski stalež napala plesan” (“Odabrana dela”, tom 12, str. 206-276).
Pokušao sam da izložim sve načine spoja dokumenta, kao jednog od izraza tzv. stvarnosti i ličnog iskustva, kao izraza moje realnosti, u „iluzionizam”, drugim rečima u – književnost, jer ona i nije nije ništa drugo do – iluzija.

Koristite ironiju i klasična izražajna sredstva. Idu li ironija i objektivnost skupa ako bi se “Zlatno runo” posmatralo kao neka istorijska freska?

Ja Zlatno runo ne vidim kao stvarnosnu istorijsku fresku, ali mi je lakše da ga neko tako vidi. (Pruža mi se šansa da i ja napravim neku istoriju, od koje se bar ne moram odricati.) Ja ga vidim kao fantasmagoriju, mešavinu moguće realnosti, duha vremena, moje imaginacije, istorijskih dokumenata i Bog zna još čega.
Ironija ulazi u taj književni lonac kao moj opšti pogled na stvari. Ona je konstitutivni deo mog književnog rukopisa. Ona nije namerna, ona je prirodna, dakle, u mom slučaju neizbežna. Ona se, naravno, sa objektivnošću ne slaže. Ali ja nikad nisam ni tvrdio da sam objektivan.
Ja sam samo govorio kako prema nepristrasnosti imam izvesnu racionalnu težnju. A on toga što čovek želi, ili misli da želi, do onoga što može i stvarno hoće, put je dug, a često i neprohodan.

Ima li literatura prevlast nad naukom? Imam na umu da vaše djelo obiluje brojnim činjenicama koje bi mogle da imaju naučnu relevantnost. Gdje su te zamke?

Kakvu bi prevlast Umetnost mogla imati nad Naukom, kad od prve uživamo, a od druge živimo (ili umiremo, kako kad)? Tu je prednost imala kada je bila deo obreda koji je lečio, prorokovao, izražavao najviše Tajne postojanja.
Sad te tajne izražavaju laboratorijski tehničari, čitava armija, zapravo, na čelu sa znanstvenom elitom, čijem je geniju stalo jedino da nešto otkrije, bilo šta i bilo u koje svrhe, „jer što se može učiniti, učiniti se mora“, pa ma svi zbog takvih saznanja do đavola otišli, dok se Umetnost bavi jeremijadama na Vodama Vavilonskim sveta, nacije, čoveka, pa i same sebe.
(Svoje forme, pošto smo konačno shvatili da sadržinom većina od nas – možda i ne baš svi – ništa ne možemo učiniti.)
Ne verujem da izvesne činjenice u mojim knjigama imaju ikakvu naučnu relevantnost, one se služe već postojećim da ih stave u službu izgubljenih bitaka. I tu je zamka. Ko vodi izgubljenu bitku? Tu je ili luksuz ili glupost. U najboljem slučaju, luksuzna glupost.

Andrić je smatrao da nije važno da li pisac govori o prošlosti ili sadašnjosti, već da je važniji duh kojim je nadahnuta njegova priča.

Ja sam za Duh. Za Duh priče u smislu fundamentalne alternative materijalističkoj civilizaciji i njenoj istoriji. Ne za humanizam, pogotovo racionalistički, nego za bazičnu izmenu pojma humanosti, za izmenu pretpostavki života. Ukratko – teram vetar kapom.

Kako se odnosite prema „materijalu“ koji se zove pornografija u literaturi?

Ni u jednom književnom delu nisam našao pornografiju. (Nje, u stvari, nema više ni po bordelima, i oni su postali, naročito posle Aidsa – dosadni, i više liče na medicinske čekaonice, prepune mizantropa, i to s obe strane vrata, nego na mesta gde se trguje najslađom sporednosti na svetu.)
Ljubav, polni odnos, da ne upotrebim jaču, premda ne i talniju reč, uključujući sve njene oblike, one priznate i one još nepriznate, s gledišta umetnosti, legitimne su teme kao i svaka druga. Ljubav je – kad se njome bavi roman – puka građa. Kao moć. Kao beda. Zlo. Patnja. Sreća. „Stvarnost“. Sve što u životu učestvuje.

Šta je za vas savremeni roman?

Opet ću morati sebe da citiram. To je nepristojno, ali i stalni problemi oko savremenog romana kod nas ne spadaju u pohvalne oblike društvene učtivosti:
„…Razmišljajuči o tome zašto nemamo tzv. savremeni roman i šta je, zapravo, taj savremeni roman oko čijeg se kobnog odsustva lome umovi, a kad se koji i nađe, bogami i vratovi, ustanovio sam da o tome neznam savršeno ništa.
(A i da me nije naročito briga. Kome savremeni roman treba, lepo neka sedne i napiše ga. To će biti bolje nego da u trubu trubi.) Došao sam ipak do nekih zaključaka, ako ne šta je on i zašto ga nemamo – a kad ga dobijemo onda ga mrzimo – ono kakav bi morao da bude da ga imamo.
Kakve bi obaveze morao da ispunjava pa da ga, bez rafiniranih intelektualnih kombinacija, kojima i romane iz XV veka nazivamo ’suštinski savremenim’, tim imenom titulišemo. Steklo se tako oko deset načela jednog pravilnika, od kojih vam poveravam samo prvo.
Držim da je ono sasvim dovoljno:
Roman bi trebalo da se dešava u naše vreme. Smatram savršeno besmislenim staviti ga u doba doseljavanja Slovena na Balkan, pa očekivati da se u njemu prepoznamo. Ovo bi bilo dopušteno jedino pod pretpostavkom da se od tada nismo promenili.
Budući da ima pisaca koji naginju ovom mišljenju, njima bi valjalo dopustiti da o savremenosti pišu kako znaju i umeju, koristeći svaki dostupan vek. Oni koji veruju u progres, ovakve se udobnosti moraju odreći.
Ali, i to protiv sebe govorim, izvesno vremensko ograničenje savremene teme nužno je kako se postepenim i oportunim razmicanjem istorijskih granica opet ne bismo našli kod starih Slovena na Balkanu tvrdeći da pišemo o nama, i to nama danas i ovde …“

Pišete i radio-dramu. Pročitao sam da vaše drame tumače i kao „pozorišne“. Kako vi vidite ova dva književna rada?

Prvi rod vidim kao nešto što mislim da ipak umem, pa to i radim, drugi kao nešto zašta sam siguran da ne umem, ali i to radim.
Šalu, koja nije šala, na stranu od toliko mojih pozorišnih komada – ako se izuzmu uspele dramatizacije Borislava Mihajlovića Mihiza – nijedna nije za pozorište pisana.
Sve su najpre emitovane preko inostranih ili naših radio-stanica, a onda na scenu postavljene.
Samo mi radio-drama leži, jer između nje i romana nema suštinskih razlika, i sloboda, u smislu tehnike ekspresije i korišćenja vremensko-prostornog diskontinuuma, neograničena je.

Pratite li našu tekuću literaturu? Crnogorsku, na primjer?

Za poslednjih nekoliko godina napisao sam VI i VII knjigu “Zlatnog runa”, “Besnilo”, “1999”, “Godine koje su pojeli skakavci”, “Pisma iz tuđine” i “U traganju za Elevsinom ili građenje Arga”.(Drame ne računam. ni ove razgovore u kojima objašnjavam zašto sam sve to radio, kad, u stvari, uopšte nisam morao.)
Većina tih knjiga zahtevala je obimne studije. Na primer „Pisma iz tuđine“ su me obavezivala da posle petnaest godina boravka u Londonu primetim da, pored mene i moje porodice, ovde žive i Britanci, o kojima nešto moram saznati pre nego što o njima preko radija govorim.
Za „Besnilo“ je bilo nužno o besnilu i funkcionisanju londonskog aerodroma sve saznati. Knjiga „1999“ je zahtevala izvesno poznavanje kibernetike (kako sam ljubitelj naučne fantastike, išlo je lakše).
Ali za „Runo“, dok sam sa antropologijom koju pratim i mitologijom još i mogao nakraj da izađem, učenje srpske istorije pretvorilo se u moru kopanja po arhivama i zaboravljenim knjigama.
Znate li koliko je knjiga valjalo pročitati da bi se napisalo pedesetak stranica o 1903-oj? I to ne samo Dragišu Vasića ili Slobodana Jovanovića (nezamenljiv izvor za sve što je u vezi sa dinastijom Obrenovića), nego i more zapisa u privatnom izdanju, pristalica i protivnika puča od 1903, gde se istorija pristrasno prevodila na lični odnos, pa tako od suvih definicija postajala pravi život.
Eto zašto nisam stigao da pratim ne samo crnogorsku prozu, nego prozu uopšte. To je žalosno, ali šta se tu može.

Zastupljeni ste u antologijskim edicijama i crnogorske i srpske savremene književnosti?

Tako je.

Kako gledate na sve naše podeljenosti?

Sa zebnjom.

A na zabranu književnih djela?

Sa odbijanjem i protestom.

Kakav je vaš književni (i uopšte) život u Londonu?

Nemam ga. Nemam vremena. U Londonu radim.

Počeli ste da objavljujete tek u četvrtoj deceniji života, pa mnogi misle da ste premladi za Njegoševu nagradu (u pedeset osmoj godini života). Kako gledate na nagrade, kako ste primili vijest o Njegoševoj nagradi?

Za nagradu svako je mlad. Prave nagrade dolaze iz budućnosti. Sada je ova tu tek predujam. Konačna je u trajanju dela. Ni Njegoševa nagrada ne garantuje vek jedne knjige. Njega može izmeriti samo vreme. Ali i ja, kao njen slučajni pisac, imam svoje vreme.
I u tom vremenu, kratkom i prolaznom, ova čast me čini i ponosnim i uplašenim. Bio bih licemer kada bih se pravio ravnodušnim, tamo gde nisam, i gde nagrada takvog imena, takvog ugleda, takvog značaja za mene i moja osećanja čini i više nego za moju literaturu, jer ona, iz moje lične perspektive, ne nagrađuje samo jednu moju knjigu, u obilju dela izvanredne jugoslovenske književnosti, ona mi pomaže da još jednom shvatim dobre razloge svog odsustva i još bolje svog prisustva.
Ali, kako rekoh, ona me i plaši. Danas je to čast. Već sutra, za pisaćim stolom, praznim listom hartije, pa i s praznom glavom, ispod portreta Njegoša i Vuka koji već sedamnaest godina sa zida moje radne sobe u Londonu gledaju šta ja to radim, i čemu sve to služi, ta čast može postati i nepodnošljiv teret.
Ali to je stvar jednog drugog dana, o kome će se taj dan brinuti. Danas sam srećan.

http://www.borislavpekic.com/2008/04/vreme-rei-xiva-deo.html

 

 

 

 

 

 

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.