Dubravka Ugrešić – Nepripadanje je dio umjetnikova psihograma

| November 20, 2017 | 0 Comments

 

Razgovor vodio Đorđe Krajišnik

Vaš posljednji roman “Lisica” nastavlja, čini mi se, tamo gdje je stalo “Forsiranje romana reke”. Konačno, sve se raspalo, time i književnost. Ono što je taj roman s kraja osamdesetih detektovao kao bijedu spisateljskog života, sa svim njegovim zakulisnim pikanterijama, danas se doima još mnogo tužnijim. Kako vi gledate na vezu ta dva romana?

Istina je da postoje poveznice, ali kako su ta dva romana zaista različita – strukturno, kompozicijski, naracijski, žanrovski – teško da ih mogu svrstati u istu nišu. Međutim, lik Flagusa iz Forsiranja romana reke, koji je parodijska referenca na Bulgakovljeva Volanda, a ovaj je u mome romanu uskrsnuo na Zagrebačkim razgovorima godinu dana prije nego što će pasti berlinski zid – mogao bi poslužiti kao simbolička poveznica. Za razliku od Volanda, Flagus je zlo koje ne donosi dobro. Njegove ideje o “književnim hamburgerima”, o standardizaciji književne proizvodnje putem totalne književne kontrole groteskna su anticipacija književne realnosti koja će tek doći, ili je već došla.

Danas, trideset godina kasnije, u drukčijoj političkoj, idejnoj, kulturnoj i moralnoj društvenoj konstelaciji, ideje koje se pojavljuju u Forsiranju romana reke zvuče drukčije. Pa ipak, uz teško uopćavanje, moglo bi se reći da živimo u vrijeme standardizacije ukusa, između ostaloga i književnoga, da, dakle, žvačemo “književne hamburgere”. Globalno tržište vlada, a tko drži konce u rukama, ne znamo. I kao da nas previše i ne zanima.

A što se naših književnosti regiona tiče, nije se raspala književnost nego književni sistem. Svaka pojedina književnost – hrvatska, srpska, bosanska – morala se u ovih četvrt stoljeća resetirati, od one praktične, kao što je izdavaštvo, do tzv. teorijske razine. Trebalo je praktički resetirati povijesti nacionalnih književnosti, uspostaviti nove standarde, vrednovanja i nove književne veze i reference, kada su “prirodne”, temeljene prije svega na zajedničkom jeziku, pukle.

“Lisica”, budući nastala u onome što se označava kao postranzicijsko razdoblje otvara temu književnosti u neoliberalnom kapitalizmu. Šta su po vama ključne promjene u savremenoj književnosti, te koliko se njena priroda zaista promijenila?

Globalno tržište i digitalna kultura donijeli su ključne promjene. Jedna od takvih ključnih promjena je gubitak ekskluzivnosti: danas apsolutno svatko može objaviti knjigu. Autora više ne sputavaju filteri, a to su dosada bili izdavači, urednici, knjižare, kritičari, biblioteke, geografska pozicioniranost autora i društveni kodovi, odnosno društvena percepcija pojedinih zanimanja. Danas svatko može biti svoj majstor, izdati svoju knjigu na internetu, stvoriti bazu fanova, naučiti kako da ga internetska okolina “lajka”. Danas se mogu “namjestiti”, fabricirati ocjene u obliku zvjezdica, ili pak njihov izostanak. Fejsbuk je škola digitalne socijalizacije, koja nas uči kako se pozicionirati na društvenom tržištu.

Izjava “On je popularan na fejsbuku” pozitivna je kvalifikacija. Za račun te “popularnosti na tržištu” postepeno iščezava ozbiljno vrednovanje književnoga teksta. Ono, dakako, još postoji, ali se povuklo u akademske kule bjelokosne. (Pritom ne mislim da je “akademsko” vrednovanje jedino ozbiljno vrednovanje, jer su blogeri, “književni aktivisti”, često inteligentniji kritičari od onih “službenih”.) Autori, izdavači, tržište – svi traže brzu gratifikaciju, svojih instantnih pet zvjezdica. Ovaj izostanak ozbiljne evaluacije postepeno vodi u opću književnu zapuštenost, čitaočevu i autorovu (tu su i ostale karike lanca: kritičari, urednici, izdavači).

U neke od oblika te zapuštenosti spadaju, na primjer, imitacija ozbiljnoga književnoga teksta (umjesto autentičnoga teksta) i njezino neprepoznavanje od strane čitaoca; zatim aproprijacija tuđega teksta i ideja od strane autora i neprepoznavanje od strane čitaoca; ukidanje književnog kontinuiteta i samim time izgon izvrsnosti iz polja književnoga vrednovanja. U rezultatu se izvrsnost više ne smatra vrijednošću. Populistički virus nije samo zarazio politički život, nego baš sve, kulturu, medije, ponašanje, modu. Snizili smo etičke standarde, snizili smo i one estetske.

Kada posmatrate stanje u književnosti postjugoslovenskih zemalja, pod okriljem njihovih jezičkih ratova i granica, koliko se pozicija pisca razlikuje od one koja je obilježavala jugoslovensko razdoblje?

Takvo pitanje zahtijeva ozbiljno istraživanje kojega će se jednoga dana valjda netko ozbiljno i prihvatiti. Današnji postjugoslavenski populistički režimi proizvode jeftinu ideološku maglu o totalitarnom jugoslavenskom sistemu, represijama u kulturi, o “mraku” iz kojega smo zahvaljujući hrabrosti onih koji nama vladaju, eto, konačno izašli. Što je s represijom populističkih režima?!

U Hrvatskoj je danas dovoljno da se digne onih pola milijuna branitelja koliko ih, kažu, ima i da si uzmu pravo da sabotiraju kazališne predstave; da zatraže svoju participaciju u školskoj nastavi iz suvremene povijesti, iako za to nisu kvalificirani; da zahtijevaju da u nastavnim programima bude više vjeronauka, “nacionalnog identiteta” i sličnih stvari. Ako se danas kultura shvaća kao nacionalna sluškinja koja će čistiti cipele Anti Gotovini, na primjer, jer je to odlučio opći konsenzus, onda prijeti opasnost da kultura to i postane. Sluškinja, dakle.

Važan kompozicijski segment “Lisice”, rekao bih čak njena noseća narativna linija, jeste priča o ruskoj avangardi. Polazite od Piljnjaka, kojeg ste i prevodili sa ruskog, a potom roman donosi niz drugih epizoda koje osvjetljavaju rusku avangardu u svoj njenoj tragičnosti. Cijela vaša karijera je prožeta ovim iznimno važnim književnim pokretom, šta on za vas znači i kako ga posmatrate u kontekstu današnje književnosti?

Neki elementi romana Lisica pojavili su se veoma davno, možda prije četrdeset godina, kada sam se po prvi puta našla u Moskvi. Knjigu eseja Zabranjeno čitanje objavila sam 2000. U toj knjizi nalazi se esej pod naslovom Pisac u egzilu. Dopustite mi da ovdje citiram samu sebe, odnosno ulomak iz tog eseja…

“Postoje egzilanti koji otisnuvši se jednom, spalivši sve mostove za sobom, postaju divlji ljudi. Egzilant se teško odriče stečene slobode, on razvija čula i postaje osjetljiv na svaku zamku. On ljutito skida sa sebe svaku etiketu, on odbija da ga svrstavaju u bilo što, da bude sveden na predstavnika zemlje čiji pasoš posjeduje, da bude član bilo koje obitelji. Riječju, on postaje neugodna osoba, gnjavator. On odbija da se udomi. S vremenom razvija instinkt životinje, postaje ilegalac, mijenja svoje brloge, teško je uhvatljiv. Ako se jednom i udomi, ostaje stranac u vlastitom domu, s uvijek spremnim koferom koji stoji pokraj vrata. On postaje rušilac normi, svrbi ga svaka stega, navikao je na život izvan uobičajenog reda. S vremenom se stapa sa svojim optuženičkim licem. On postaje neprijatelj, izdajica, on se seli u ilegalu kamo su ga jednom bili stjerali, on postaje subverzivan, jer su ga jednom bili optužili za subverziju, on postaje odmetnik, jer su ga bili optužili za odmetništvo.

Pisac u jednom trenutku sreće egzilanta u sebi, pomiruje se, stanje zvano egzil postaje njegovim pravim stanjem. Načinivši krug, pisac se pomireno vraća svojoj pravoj kući.

Čini se da je ruska avangardna kultura najstrastvenije slijedila ideju o ‘umjetniku izdajici’ i o umjetničkom djelu kao o ‘izdajstvu’. Ruska avangardna kultura razradila je bogate strategije ‘izdaje’ ustaljenih umjetničkih načela, ustaljenih žanrova, ustaljenih vrijednosnih hijerarhija i književne tradicije. Umjetnički čin bio je za avangardne umjetnike čin subverzije. Umjetnost je imala svoju neprikosnovenu autonomiju, u obrani te autonomije sva su sredstva bila dopuštena. Temeljni umjetnički postupak ruske avangardne književnosti bila je izdaja, ostranenie, začudnost, razbijanje ustaljenih književnih normi, iznevjeravanje čitaočeva očekivanja. U tom smislu pisac je bio izdajnik, lisica, a metafora izdaje bila je zaštitni znak pravog umjetničkog djela.”

Doima mi se da ste rusku avangardu uveli u svoj roman kao pokazatelj da pisati ipak znači nešto mnogo više od pukog mrčenja hartije. Ovaj je pokret na vlastitoj koži osjetio svu silu terora. Pa spram njega mnoge današnje muke pisaca izgledaju nevino. Čini se da istinskog pisanja, iz roda lisica, i nema bez istinske žrtve?

U Lisici se spominje i priča o Šeherezadi. Ne zaboravimo da Šeherezada svoj kurs kreativnog pisanja – a koji je trajao tisuću i jednu noć – nije platila kešom. Umjesto keša, ona je založila vlastitu glavu.

Zanimljivo je takođe u tom kontekstu i promišljanje da godine velikih terora i stradanja, koliko god bile stravične, na književnost djeluju nekako poticajno (bar je ruska avangarda tome posvjedočila). Kako vidite to u današnjim okvirima, postoji li danas mogućnost za književnost sa takvom vjerom u važnost da se ipak, uprkos svemu, stvara?

Avangardni pokreti započeli su prije staljinističkog terora i uvođenja doktrine socijalističkog realizma. Velika avangardna djela – sve je to nastalo u vorteksu revolucije i evropskoga modernizma, u vrtlogu promjena koje su se događale na svim razinama. Revolucija je donijela emancipaciju, nove umjetničke standarde, nove teorije, nove perspektive, novu umjetnost.

Sam mitski simbol lisice, kao i njena anticipacija u književnosti, a vi je pominjete u kontekstu Piljnjaka i konstatacije da je lisica totem pisca, te u kontekstu podjele pisaca Isaiaha Berlina na lisice i ježeve, specifičan je i blizak životu pisaca upravo po nepripadanju. Tačnije, po toj dvostrukoj izopštenosti, na boravku na vjetrometini dvaju svjetova. Znači li to da je jedina istinska sudbina pisca izgnanstvo i nepripadanje?

Nepripadanje je dio umjetnikova psihograma. Mnogi književnici su promatrači. Teško je biti promatrač i pripadati. Nepripadanje pritom ne isključuje empatiju i druge osjećaje.

Imate dugogodišnje iskustvo emigrantskog života. Doima se u današnjoj književnosti da je emigrantsko iskustvo gotovo nužno za uspješnog pisca, pa se pomalo stiče dojam da književnosti danas i nema bez tog iskustva. Koliko emigracija po vama utiče na pisca i njegovo stvaranje?

Da je emigrantsko iskustvo nužno, korisno, i da je preduvjet uspješnosti, mnogi bi književnici pohrlili. To se ipak rijetko događa, jer su književnici svjesni ogromnih rizika takvoga čina. Književnost se, kao i svaka druga vrsta umjetnosti, drži na osrednjosti. Tu sam misao stavila u usta jedne svoje junakinje u Lisici.

Osrednjost između ostaloga podrazumijeva sposobnost prilagođavanja svojoj okolini i njezinim standardima. U tom smislu sigurnije je biti genij u svome vlastitome selu nego se izložiti “bačenosti u svijet”. Čin samoisključenja (ili isključenja) iz zajednice, iz ovih ili iz onih razloga, vraća nas na početak: posve smo sami u svijetu, pravila koja smo naučili više ne važe, nitko nas ne voli, niti nas mrzi, svijet je apsolutno ravnodušan prema nama. Kamo, dakle, krenuti iz nulte točke?

Takođe, jedna od boljki recentne književnosti, stava sam, jeste predimenzionirano shvaćanje važnosti autobiografskog u tekstu. Singer je pisao da u njegovim knjigama ima mnogo autobiografskih detalja, ali da oni ne bi značili ništa sami po sebi ukoliko nisu u funkciji književnog teksta kao svijeta za sebe. Vi u “Lisici” čini se upravo nastojite pokazati sličnu stvar, te se poigravate sa biografskim kao važnim alatom prosedea, ali i sa jasnom sumnjom u ulogu autobiografskog u romanesknom. Kako ipak vi vidite udio autobiografskog u romanu?

Žanr autobiografije je poprilično kompromitiran populističkim stavom da svatko ima pravo na svoju autobiografiju, a onda i autorskim svođenjem vlastite biografije na trač. Autobiografije su popularne naprosto zato jer utažuju čitaočevu glad za tračem. Zato, između ostaloga, Speak, memory, ili Govori, sjećanje, nije popularna knjiga. Autobiografija je konfesija, oblik “vjerskoga” žanra. Autobiografijom nastojimo sebe prikazati boljima nego što jesmo, udobrovoljavamo Njega, Slušaoca, Onoga koji će nam potvrditi da je naš život vrijedan pažnje i odriješiti nas grijeha. Internet je otvorio mogućnosti da svi ostavimo otisak vlastitoga prsta (socijalne mreže, selfiji, instagrami, forumi, twitanje, vlogiranje, blogiranje i desetine drugih digitalnih izražajnih oblika) i na taj je način izvrnuo tužno lice modernog narcizma u opći karneval. Drugim riječima, pravo na javno izlaganje vlastite stražnjice ne pripada samo Kim Kardashian. To pravo ostvaruju tisuće žena i muškaraca, i djece (!) diljem svijeta.

Udio autobiografskoga u književnome tekstu za mene je uvijek bilo policijsko, a ne književno-teorijsko pitanje. U Lisici sam, na svoje veliko zadovoljstvo, zapetljala mnoge stvari do te mjere da su moji prijatelji prilikom čitanja moga romana svaki čas skakali na internet da provjere da li to o čemu pišem postoji. Detalji za koje su oni bili uvjereni da su autobiografski, nisu se nikada dogodili, i obratno. Ali, kada sam im postavila jednostavna pitanja koja se tiču labavih fabulativnih poveznica u romanu, kao, na primjer, je li Dora Bojanova kćerka; i što oni misle je li Ira Ferris kćerka Dojvbera Levina; i nije li Beločkin završio u Americi došavši iz Vladivostoka – odgovore nisu znali.

“Lisica”, iako ne prikazuje baš veselu sliku književnosti i njene budućnosti, ipak nije pesimistična knjiga. Prije bih rekao da poziva na odbranu književnosti, na potrebu da ona bude ponovo shvaćena nešto malo više kao igra. Vi ipak vjerujete u književnost i da rukopisi ne gore?

Nemam ništa protiv toga da se književnost shvaća kao igra. Igra, radoznalost i humor pokazatelji su ljudske inteligencije. Veliki književnici bili su veliki “igrači”, poput jednog Vladimira Nabokova ili Jamesa Joycea. Simbol lisice, koji razvijam u romanu, ne sugerira samo značenja izdajstva, lukavosti i prevare (što je dominirajuća zapadnoevropska lisičja simbolična slika), nego i zavodljivosti, ambivalentnosti, moći transformacije, posjedovanja magičnih moći, onostranoga, usamljenosti. Naime, lisica je u Japanu polubožanstvo, prenositeljica božjih poruka. Ona može steći božanski status, pravo na svojih devet repova, tek nakon tisuću godina. Tada postaje “nebeskom lisicom”. Lisicu progone lovci da bi s nje odrali krzno i prodali ga. Lisicu, dakle, ne love zato što je ukrala kokoš, nego da bi zaradili na krznu.

Lisica je gubitnica, njezine prevare su sitne, njezina pobjeda svodi se na komad sira koji ispada, koje li ironije, iz vraninih usta! Ta simbolizacijska sjenčenja prenijela sam na polje književnosti. Povijest spisateljstva manje je povijest lovorovih vijenaca, a više povijest rizika, progona, disidentstva, diskriminacije, poniženja. Lovorovi vijenci rijetko padaju na književničke glave, oni su rezervirani za kraljeve, vojskovođe, diktatore i – biznismene, poput Ivice Todorića, koji je, eto, cijelu Hrvatsku omotao oko vrata kao kakav šal. Lisičji repovi na znamenitoj Breughelovoj slici “Prosjaci”, koji ukrašavaju odjeću uličnih prosjaka i bogalja, simbolični su signal da se radi o “ljudskome otpadu”.

I pored svega, ja vjerujem u književnost. Rukopisi ne gore. Sigurna sam, na primjer, da će pjesme bosanskih pjesnikinja Feride Duraković, Adise Bašić i mnogih drugih ostaviti zapis o ovome vremenu, na ovoj geografskoj točki, koji će nadjačati književnu ravnodušnost regionalnih kulturnih sredina. Jevgenij Zamjatin u svome pismu Staljinu kaže da pravu književnost stvaraju “luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici”. Tu znamenitu Zamjatinovu frazu znam odavno, pohranila sam je negdje u mozgu kao kakvu mentalnu tetovažu, kao svoj kod. Odnedavno zamjećujem da se prisjećam te fraze sve češće, da je citiram sve češće, s osjećajem da dosađujem, jer je svi znaju. Iznenađujuće je da malo tko zna i za frazu i za njezina autora, a i oni koji su znali, u međuvremenu su zaboravili. Razlog tomu je da danas malo tko povezuje književnost s ludilom, pustinjaštvom, herezom, sanjarenjem, buntovništvom i skepticizmom. Čitaoci koji čitaju Paula Coelha i druge super slavne književnike radije povezuju književnost sa slavom i novcem.

Oslobođenje, 11.11.2017.

Peščanik.net, 14.11.2017.

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/intervjui/i-pored-svega-ja-vjerujem-u-knjizevnost

 

Tags: , , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Dubravka Ugrešić – Nepripadanje je dio umjetnikova psihograma

by admin time to read: 11 min
0