Notes

Duško Radović – Ženski razgovori [Knjiga dana]

delfi_zenski_razgovori_dusan_radovic

(Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije)

Duško Radović ima zanimljiv pogled na muško-ženske odnose

Piše: Tamara Softić

Dva sveta potpuno različita, enigmatična, večno generalizovana na „žene su ovakve, a muškarci onakvi“ i podelu na „mi i vi“, inspirisala su Duška Radovića za knjigu Ženski razgovori, komičnu zbirku kratkih priča o muškarcima i ženama. Muškarce stalno muči jedno pitanje – šta žene žele? Uspeli su da se slože da se žena može samo voleti ili ne voleti. Na drugoj strani imamo žene koje potpuno razumeju mušku planetu, čitaju ih i otkrivaju. Njih razmišljanje o tome šta muškarci žele ni malo ne muči – one to već sve znaju.

Ova knjiga puna humora može se čitati gde god da se otvori, bez redosleda i s vremena na vreme. Smejemo se junacima, a u stvari se smejemo sami sebi. Ovi tekstovi razgovora kao da luče endorfin, zabavljaju čitaoca i čitaju se u jednom dahu.

U knjizi Ženski razgovori upoznajemo se sa različitim tipovima žena. Od one koja je svesno ispala glupa: „Ja ga uhvatim u laži ili mislim da sam ga uhvatila, a on mi objasni da sam u zabludi“, preko one koja u to ne ulazi: „Imam druge brige i tu rubriku ne vodim.“

Tu je i žena koja misli da „ako on da gol, ja odmah izjednačim, to je jedina ravnopravnost – što je moralno za njega i za mene je“. Žena koja smatra da ljubav može samo da pokvari brak jer „je mirna i suzdržana, ima lepo ponašanje – prava žena. Nju te gluposti ne zanimaju, pošto ga, u stvari, ne voli.“ Ali i žena koja ništa ne prepušta slučaju nego mami svog čoveka „jer ako ti nećes da ga mamiš, ima ko hoće… Na sve strane mamci.“ Njen stav je i ovakav: „Ja lično, svakog muškarca tretiram kao neprijatelja i okupatora i borim se… Svakog dana se maksimalno doteram i utegnem, to je za njih ubistveno.“

Vode se razgovori da li su bolji plavi ili crni, debeli ili mršavi, niži ili viši: „Cenim da su manji dosta zgodni! I kad bih, da kažemo, prodavala na pijaci – mislim da bih više prodala malih!“. Savetuje se da „kod udaje isključite srce, a uključite mozak“ jer „iz ljubavi se uopšte prave najveće gluposti.“ Konstatuje se da su pecaroši gori i od švalera: „To pecanje je stoput gore, ja ću iskreno da vam kažem da sam za ono što kraće traje“, da ni naučnici ne valjaju jer „samo ćute ili čitaju knjige, njih ne zanimaju ženske ni njihove ni tuđe. Oni vode ljubav sa leptirima… sa markama, sa kamenjem…“

Duško radović poznaje i žene koje znaju čak i mane muškaraca da iskoriste vođene geslom da „ni te mane ne moraju uvek biti tako loše“. Ali vidimo i žene koje čeznu da budu voljene, a slažu se u tome da „čovek koji voli – to je slab čovek! A žene ne vole slabe ljude!“ Neke smatraju da „to što je u stanju da vam pruži jedan mangup – to je spektakl, korida, ventikvatromila baći!“

Nezaobilazna je tema, piše Duško Radović,  kako podeliti muškarca između majke i žene: „Za oženjenog muškarca nema veće mane nego što je majka! Svaka druga mana je i manja i lakše se podnosi.“ Čitajući srećemo i žene koje za muškarce imaju smisla: „I verovatno da se sa njima može štošta učiniti… lepo i prijatno… zašto da ne? Pod pretpostavkom da za to imate smisla.“ Ima i onih koje nemaju smisla, pa se žale da „uče o slonovima i krokodilima – za koje se neće udati, a samo ne uče o muškarcima.“

Duško Radović se „druži“ sa ženama koje muževe drže u podređenom položaju, ženama  koje ih jure i love, ženama koje ih vole, ženama koje muškarce koriste, udatim, raspuštenicama, udovicama, plavušama, brinetama, sa ženama koje vole zgodne i pametne, ali i sa onima koje te iste smatraju za opasne. Otkriva nam da žene umeju da budu i samokritične: „mi žene nismo normalne“. Neke priznaju da su njihova osećanja državna tajna, neke su očajne domaćice sa predlozima da se otvore obdaništa pri kafanama. Srećemo i opasne i ljute: „Odobravam ti samo da umreš. To možeš, i na to imaš pravo, a sve drugo – to ne dolazi u obzir.“

Sami nazivi nekih priča teraju na smeh i najavljuju humor priče: „Pre početka utakmice Zvezda-Partizan trebalo bi pustiti na start jedno 20.000 ostavljenih žena“ ; „Žene su site muškaraca“ ; „Čovek je kao staklo – kad jednom prsne nema mu leka“ ; „Nisu ni ti muškarci strašila i kriminalci“…

Na čijoj je strani Duško Radović?

„Tu i jeste nesreća – što bez njih ne možemo, a sa njima nije lako.“

„Drage moje, muškarci nisu neke cvećke i premije… Međutim, koliko ja znam, još nije izmišljeno ništa bolje… Moraćemo da ratujemo s muškarcima. I da ih volimo i da ih mrzimo… kako kad… ali tek da su tu negde blizu.“

Duško Radović nam tek na kraju knjige Ženski razgovori daje par muških pričica. Možda jer su ženski razgovori ipak zanimljiviji? U muškim pričama upoznajemo varalice i varane, muškarca koji kaže „zatekao sam nekog lopova i barabu u mom krevetu“, onog koji je „proveo celu jednu noć u šifonjeru“, jednog koji ne zna da se brani i jednog koji ne zna da napada.

I u poslednjoj, „muškoj priči“ beskrajno zabavnom tonu dodaje i ton osećajnosti koji se ne može izostaviti kada su odnosi žena-muškarac u pitanju. Kako god nam bile predstavljenje žene, smešne, ljute, očajne, slepo zaljubljene ili razočarane – sve one umeju najtoplije da vole. A fleke koje se najteže skidaju „fleke su od ženskih suza“.

„Ova fleka je teška optužba protiv muževa! Vaše žene su nezadovoljne i nesrećne, drugovi! I umesto da se smeju i maze na vašem ramenu, one dolaze da plaču na mom!“

http://kultivisise.rs/zenski-razgovori-koje-je-dusko-radovic-cuo/

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.