Dva Pesoina predgovora za Knjigu nemira [Tema: Pesoa]

| October 20, 2016 | 0 Comments

peoa

Predgovor

I.

Predgovor L. do D.

Samo dva Predgovora što ih je Pessoa napisao za Knjigu nemira nalaze se u dijelu pripisanom Soaresu u Zenithovu izdanju. Prvi je potpisao Pessoa i vjerojatno je napisan između 1914. i 1918. godine. Odlomci koji navode Vicentea Guedcsa u drugome predgovoru stavljeni su u Dodatak u portugalskom izdanju Knjige.

U Lisabonu postoji malen broj restorana ili blagovaonica što se nalaze iznad trgovina, na polukatu, s izgledom pristojne krčme i s nepodnošljivo prisnim ugođajem maloga mjesta bez željezničke postaje. Na tim polukatovima, osim nedjeljom kada su dobro posjećivani, često se susreću čudni tipovi, lica bez ikakve zanimljivosti, cijela paleta ljudi odbačenih od života.

Želja za mirom i pristupačne cijene navele su me u određenom razdoblju mojega života da i sam budem stalni posjetilac jednoga takva polukata. Kada bih večerao oko sedam sati, uvijek sam susretao čovjeka čiji me izgled u početku i nije privlačio, no malo-pomalo počeo me zanimati.

Bio je to muškarac od tridesetak godina, mršav, prije visok nego nizak, pretjerano pogrbljen dok bi sjedio, manje dok bi stajao, odjeven s nekim nemarom ne posve nemarnim. Na blijedome licu, bez značajnih crta, odraz patnje nije pobuđivao zanimanje, a i teško je bilo odrediti koja se vrsta patnje tu odražavala, činilo se da su raznolike — oskudica, tjeskoba kao i ona patnja što se rađa iz ravnodušnosti, a koja i sama proistječe iz dugotrajne patnje.

Uvijek je malo večerao, a zatim bi pušio duhan iz vrećice. Pomno je promatrao ljude oko sebe, ne sumnjičavo, već s posebnim zanimanjem. No nije ih promatrao kao da ih proučava, nego kao da ga ljudi privlače, ali bez namjere da im zapamti crte lica ili posebna očitovanja karaktera. Ta mi je neobičnost najprije privukla pozornost.

Počeo sam ga bolje promatrati. Utvrdio sam da stanovita inteligencija oživljava na neki nejasan način njegove crte lica. Ali klonulost i nepomičnost hladne tjeskobe tako su revno prekrivale njegovo držanje da je bilo teško razotkriti neko drugo obilježje.

Slučajno sam od jednog konobara u restoranu doznao da je on trgovački službenik u nekoj obližnjoj firmi.

A onda se jednoga dana dogodio incident na ulici. Dvojica su se potukla pod prozorima restorana. Svi koji su se našli na polukatu potrčali su k prozorima kao i ja, a isto tako i čovjek o kojemu govorim. Tom prigodom obratio sam mu se s nekoliko rečenica, a on je uzvratio istim tonom.

Glas mu je bio prigušen i drhtav, kao kod ljudi koji ne očekuju ništa, jer je savršeno beskorisno nadati se. No možda je besmisleno na takav način prikazivati mojega večernjeg znanca iz restorana. Ne znam zašto, ali od toga smo se dana počeli pozdravljati. Drugom prilikom, jer nas je možda zbližila besmislena okolnost da smo obojica došli večerati u pola deset, započeli smo nevezan razgovor. U jednom me je trenutku zapitao da li pišem. Odgovorio sam da pišem. Spomenuo sam mu časopis Orfej koji se nedavno bio pojavio. On ga je pohvalio, pohvalio ga je dosta, a ja sam se tada zaista zapanjio. Rekao sam mu da sam začuđen budući da je umjetnost onih koji pišu u Orfeju namijenjena manjini. On mi reče da je možda i on u toj manjini. Usput je dodao da mu ta umjetnost nije donijela nešto posebno novo, i plaho je napomenuo kako obično nema kamo poći ni što činiti, da nema prijatelje koje bi posjećivao, a ni čitanje knjiga ga naročito ne zanima, te noću običava ostati u svojoj unajmljenoj sobi i provoditi vrijeme u pisanju.

II.

Svoje dvije sobe namjestio je — žrtvujući nesumnjivo neke bitne stvari — na neki gotovo raskošan način. Posebno se pobrinuo za stolce, rukohvate, presvlake, masivnost, te za zastore na vratima kao i za tepihe. Govorio je da se tako stvara unutrašnjost »koja daje dostojanstvo mučnini«. U moderno uređenoj sobi mučnina postaje neugodna, gotovo fizička bol.

Nikada ga ništa nije tjeralo na rad. Kao dijete živio je povučeno. Tako se dogodilo da nikada nije pripadao nikakvoj družini. Nikada nije pohađao nikakav studij. Nikada nije pripadao mnoštvu.

Dogodila se s njim neobična stvar, no kada se bolje promisli, tko zna, možda se to dogodilo i ostalima — da su se tijekom slučajnih okolnosti svojih života izgradili na sliku i priliku svojih nagona, a mnogi tek slijedeći svoju inerciju i otuđenost.

Nikada se nije morao suočiti sa zahtjevima države ili društva. Izbjegao je zahtjevima vlastitih nagona. Nikada ga ništa nije približilo prijateljima ili ljubavnicama. Ja sam jedini, na neki način, bio u njegovoj blizini. No, premda sam uvijek živio s njegovom lažnom osobnošću i sumnjao kako me zapravo nikada nije smatrao prijateljem, shvatio sam da mu treba netko kome će moći ostaviti knjigu koju je napisao. Kada sam to shvatio u početku me je zaboljelo, no na kraju sam sve to počeo promatrati na jedini način dostojan psihologa, te mi je bilo drago što sam mu ostao prijateljem i do kraja vjeran onome čemu me je usmjeravao — objavljivanju ove njegove knjige. Zanimljivo je da su mu čak i u tome okolnosti bile naklonjene, jer je imao mene kako bih mu mogao poslužiti.

Fernando Pesoa

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Dva Pesoina predgovora za Knjigu nemira [Tema: Pesoa]

by admin time to read: 4 min
0