Dva svijeta [Tema: Ruska revolucija]

| May 11, 2017 | 0 Comments

Potpisivanje mirovnog sporazuma u Brest-Litovsku

drugi nastavak

Piše: Edvard Halet Kar

Prvi ustavni zakon kojim je radnička i seljačka vlada dobila definirane granice svoje vlasti bila je Deklaracija o pravima radnog i eksploatiranog naroda, koju je formulirao Treći sveruski kongres sovjeta u siječnju 1918. godine. To je bio boljševički pandan Deklaraciji o pravima čovjeka i građana koju je obznanila francuska revolucija. Na taj način Rusija je proglašena republikom sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata.

»Ruska sovjetska republika stvorena je na osnovi slobodnog ujedinjenja slobodnih nacija kao federacija sovjetskih narodnih republika«, kaže se u Deklaraciji. Formulacija teksta održava internacionalne namjere revolucionarnog režima. Revolucija je u svojoj biti bila internacionalna, implicirala je zamjenu rata suparničkih sila klasnim ratom. Zagovaranje svjetske revolucije bilo je primarna potreba sovjetskog režima koji se borio za opstanak. To je bilo jedino oružje kojim su boljševici raspolagali u sukobu s nepopustljivim imperijalističkim silama. U svakom slučaju, režim je jedva mogao i zamisliti da će se moći održati bez revolucije  u najznačajnijim zaraćenim zemljama. Nije se mogla praviti razlika između dva zaraćena tabora jer su oba jednako bili nosioci tradicionalnoga kapitalističkog poretka koji je revolucija željela smšiti. Prema tome, bilo koja koncepcija vođenja vanjske politike osim propagiranja revolucije bila je strana boljševičkom načinu razmišljanja. Trocki, prvi narodni komesar vanjskih poslova, jednom je prilikom izrazio to ovim riječima: »Proklamirat ću narodima svijeta neke revolucionarne ideje, a potom ću zatvoriti dućan.«

Situacija u svijetu uskoro je uzdrmala takvu viziju i prisilila sovjetsku republiku da odigra ulogu nacionalne države u svijetu nacionalnih država. Zaraćene zemlje oglušile su se na poziv za mirovne pregovore. Nešto se moralo učiniti u pogledu Njemačke čija je vojska prodrla duboko na teritorij Rusije i još vodila ratne operacije. Jedna od prvih odredaba nove vlade bila je odluka o sklapanju mira s njemačkom vladom. U veljači 1918. godine počeli su mirovni pregovori u Brest-Litovsku. Na čelu sovjetske delegacije bio je Trocki, koji je demonstrativno napustio tradicionalnu praksu diplomacije apelirajući na narode zaraćenih zemalja mimo njihovih vlada. Otvoreno je provodio antiratnu propagandu u redovima njemačkih trupa i doveo njemačku delegaciju u neugodan položaj tražeći mir bez aneksije i odštete, što je Njemačka u pregovorima sa zapadnim saveznicima prihvaćala samo na riječima.

No njemačka nepopustljivost i rastuća nadmoć njemačkog oružja bili su neizbježan problem. Trocki ga nije mogao uskladiti sa svojim revolucionarnim principima i potpisati sramotno primirje s imperijalističkom silom, dok je Lenjin takav razvoj situacije smatrao neizbježnim. S druge strane, njegov osjećaj za realnost nije mu dopuštao da podupire zahtjeve Buharina i ostalih »lijevo orijentiranih komunista« za obnovu »revolucionarnog rata«. Izmislio je parolu: »Ni rat ni mir.« Međutim, kada su Nijemci iznova počeli napredovati, ne obazirući se na njegovu nediplomatsku ekscentričnost, ponovo se pojavio isti problem, ali još snažnije. Trocki je tada protiv svoje volje glasao za Lenjinov prijedlog – prihvaćanje »sramotnog« mira, kako ga je, naime, sam Lenjin nazvao. Trebalo se odreći Ukrajine i još nekih ruskih teritorija. Trocki je dao ostavku, na mjesto narodnog komesara vanjskih poslova. Primirje je potpisano 3. ožujka 1918. i njemačko napredovanje je zaustavljeno. U isto vrijeme dok su se vodili pregovori u Brest-Litovsku vođeni su neslužbeni i neuspješni pregovori s britanskim, francuskim i američkim predstavnicima u nadi da će zadobiti pomoć zapadnih zemalja protiv Njemačke. Ti pokušaji približavanja kapitalističkim vladama, kao i potpisivanje primirja u Brest-Litovsku, izazvali su ogorčenje značajne manjine CK partije s Buharinom na čelu. Za njih je to značilo rušenje ugleda internacionalnih principa revolucije. Lenjin je morao uložiti sav svoj utjecaj kako bi osigurao da se prihvate uvjeti mira.

Boljševičke vođe uvidjele su što znači vojna nemoć. Prije nego što je potpisano primirje u Brest-Litovsku, 3. veljače 1918., formirana je Crvena armija, čije je puno ime bilo »Radnička i seljačka crvena armija«. Od tada svake godine na taj dan slavi se rođendan Crvene armije. To ime odavalo je njezin internacionalni, revolucionarni karakter i svrhu. Objava kojom je oglašeno njezino stvaranje glasila je: »Socijalistička domovina u opasnosti«, tako da je nacionalna svijest, jednako kao i internacionalna, nadzirala njezino rađanje. Trocki je imenovan za narodnog komesara rata, sa zadatkom da organizira vojsku. Bio je prevelik realist pa nije ni pomislio da bi mogao sastaviti vojsku od neizvježbanih i neiskusnih regruta. Njegov prvi potez u toj kritičnoj situaciji bio je regrutiranje profesionalnih vojnika koji su obučaval i novu vojsku. Bili su to nekadašnji carski oficiri službeno nazvani »vojni specijalisti«. To rješenje pokazalo se vrlo uspješnim. Do početka 1919. godine stupilo je u vojsku 30 000 takvih oficira. Crvena garda iz 1917. Godine kada je imala jedva 10 000 izvježbanih ljudi, prerasla je u doba građanskog rata u Crvenu armiju od pet milijuna ljudi. Sam Trocki pokazao je izuzetan vojnički talent. Bio je čuven po svojoj okrutnosti, zahtijevajuči bezuvjetnu poslušnost i kažnjavajući vojnike koji su učinili neki disciplinski prekršaj. Morao je hvaliti dobre strane vojne discipline koje je revolucija odlučila uništiti; krajnje mjere bile su potrebne u krajnjim situacijama.

Ni takve djelotvorne mjere nisu uklonile opasnosti koje su pritiskale režim. Nova vlast preselila je svoje sjedište iz Petrograda u novi glavni grad- Moskvu. Neprijateljske »bijele« ruske vojne snage počele su se sakupljati u raznim dijelovima zemlje. Njemačka vojska ostala je u okupiranoj Ukrajini, jer se tako sporazumjela s marionetskom ukrajinskom vladom. Vlade zapadnih zemalja, pogođene revolucijom i napuštanjem saveznika u najpotrebnijim trenucima, odlučile su reagirati. U ožujku 1918. godine britanske, francuske i američke trupe okupirale su sjevernu luku Murmansk, kako bi, tobože, zaštitile vojna skladišta koja su se ondje nalazila za slučaj daljeg prodora njemačkih trupa. Za to vrijeme više tisuća čeških ratnih zarobljenika u Rusiji, uglavnom dezertera iz austrijske vojske, okupilo se u Češkoj legiji i krenulo prema Vladivostoku, odakle su, prema sporazumu sa sovjetskom vladom, trebali krenuti na Zapad. U Sibiru su se dobro organizirani legionari sukobili s raspršenom i neefikasnom sovjetskom vlasti. U početku su možda i nesvjesno bili antiboljševička snaga. U travnju 1918. godine japanska je vlada, ne želeći ostati po strani, iskrcala svoje trupe u Vladivostoku. Dva mjeseca kasnije slijedili su ih britanski i američki odredi. U srpnju su britanske, francuske i američke snage okupirale Arhangelsk. Činjenica što se radnička i seljačka vlada održala u Moskvi u ljeto i jesen 1918. godine ne pokazuje njezinu snagu, već je to posljedica toga što su se na zapadnom frontu vodile borbe na život i smrt, pa nije bilo vremena za razmišljanje o drugim događajima.

Propast Njemačke i primirje potpisano 11. studenoga 1918. dali su nov zamah događajima. Revolucionarna situacija u Berlina dva mjeseca nakon potpisivanja primirja, uspješan revolucionarni puč u Bavarskoj i Mađarskoj nekoliko mjeseci kasnije i povremeni nemiri u Britaniji, Francuskoj i Italijinaveli su boljševičke vođe na pomisao da je dugo očekivana evropska revolucija sazrela. Svi ti događaji, koji su budili nadu i zadovoljstvo u Moskvi, pojačali su strah i mržnju vlada zapadnih zemalja prema revolucionarnoj vlasti u Rusiji i učvrstili njihovu odluku da je unište. Izgovor da su vojne akcije u Rusiji samo propratni dio rata protiv Njemačke bio je nužno napušten. Kapitalističke zemlje otvoreno su pomagale rusku vojsku koja se borila za rušenje boljševizma u Arhangelsku, Sibiru i južnoj Rusiji. Dakako, tada su se pojavili novi problemi i komplikacije. Savezničke trupe, koje su djelomično bile pogođene ratnim umorom, a djelomično zato što su iskazivale više ili manje simpatija prema radničkoj vladi u Moskvi, jednostavno nisu željele nastaviti borbu. U travnju 1919. Godine saveznici su napustili luku u Odesi zbog pobune na francuskim ratnim brodovima. U Arhangelsku i Murmansku odgovaraiući završetak avanture bio je izbjegnut ubrzanim povlačenjem savezničkih trupa. Do jeseni 1919. godine u Rusiji više nije bilo ni jedne savezničke vojske osim japanskih i američkih kontigenata u Vladivostoku).

Taj privremeni neuspjeh nije ublažio neprijateljske namjere zapadnih saveznika koji su tražili načina da nadoknade povlačenje svojih trupa. Slali su vojnu pomoć i vojne misije većem broju mogućih budućih ruskih »vlada« koje su radile protiv boljševika. Vlada koja je imala najviše izgleda za uspjeh bila je sastavljena pod vođstvom Kolčaka, nekadašnjega carskog admirala. On je na većem području Sibira uspostavio vlast i krenuo na evropski dio Rusije. U ljeto 1919. godine u Parizu su se sastali saveznici na mirovnoj konferenciji. Započeli su pregovori o tome da li da se prizna Kolčakov režim kao jedina legitimna ruska vlada,. Pregovori nisu donijeli rješenje. Caristički general Denjikin imao je veliku podršku saveznika, kontrolirao je južnu Rusiju, pregazio Ukrajinu i u jesen 1919. godine došao na 320 km južno od Moskve. Genera Judenič pripremao je na Baltiku bijelu armiju za napad na Petrograd. Do tada je Crvena armija već postala značajna borbena snaga, iako je bila loše opremljena. Tih nekoliko bijelih armija niti je bilo sposobno ujediniti svoje napore niti zadobiti podršku naroda na teritorijima gdje su djelovale, već su se podkraj godine počele naglo povlačiti. U siječnju 1920. godine boljševici su uhvatili Kolčaka i pogubili ga, a do proljeća iste godine bijela armija je razbijena i uništena. Ostalo je samo nekoliko izoliranih skupina bjelogardijaca koje su pružale otpor.

Nastaviće se

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Dva svijeta [Tema: Ruska revolucija]

by admin time to read: 7 min
0