Notes

Džek Keruak i Alen Ginsberg – Izabrana pisma [Knjiga dana]

Kao jedna od poslednjih velikih prepiski dvadesetog veka, knjiga nam predstavlja ne samo dvojicu najpoznatijih predstavnika Bit generacije u procesu njenog nastajanja, već i razvoj njihovog prijateljstva, ispunjenog snažnim osećanjima i duhovnom dubinom. Keruaka i Ginsberga pre svega upoznajemo kao pisce jedinstvenog glasa i inovativnosti. Od njihovog prvog susreta 1944. godine, do Keruakove prerane smrti 1969, pisma govore o neprestanoj borbi, bolu, napornom radu i žrtvama koje su podnosili tražeći pravi izraz za svoje literarno vizionarstvo. 

Knjiga koju držite u rukama prevod je izabranih pisama Džeka Keruaka i Alena Ginsberga iz knjige The Letters, koju su 2010. godine uredili Bil Morgan i Dejvid Stanford. Reč je, dakle, o Izabranim pismima nastalim skraćivanjem Sabranih pisama.

Kao i obično pri pokušaju razlikovanja izabranosti i sabranosti, ključni kriterijum za izbor je estetski. Drugim rečima, činilo nam se da se priča o prijateljstvu dva pesnika, prijateljstvu koje je obeležilo ne samo njihove živote nego i modernu američku književnost i kulturu, može ubedljivije ispričati ako iz nje, govoreći ponešto hičkokovski, izbacimo dosadne, ili barem manje zanimljive delove. Takođe, celina Sabranih pisama više je upućena osobama koje se bitničkom kulturom bave (polu)profesionalno, a nama se činilo da knjigu prepiske Keruaka i Ginsberga valja nameniti što je moguće široj publici. Uostalom, oni kojima ova prepiska zatreba kao izvor za naučne radove i doktorate ionako će po svoj prilici konsultovati original.

Keruak (rođen 1922) i Ginsberg (rođen 1926) počinju da se dopisuju 1944. godine, u vreme kad prvi ima dvadeset dve, a drugi samo osamnaest godina. Dopisivanje je trajalo punih dvadeset godina, sve do 1963. Kako je Keruak umro 1969. godine, ova korespondencija u isto vreme skoro da predstavlja neobičnu autobiografiju što pokriva gotovo ceo njegov odrasli aktivni život. Ginsberg je živeo sve do pred kraj dvadesetog stoleća (umro 1997), ali je gotovo sve ono što je od njega načinilo velikog pesnika prisutno u ovoj knjizi.

Razmatrajući zašto je u jednom istorijskom trenutku došlo do opadanja važnosti prepiske uopšte, Morgan i Stanford ispravno primećuju da je od sredine šezdesetih godina dvadesetog veka telefoniranje prestalo da bude luksuz. Sve ono što su prijatelji dotad jedni drugima saopštavali pismeno, prešlo je na usmeni teren. Uzlet interneta i elektronske pošte doneće malu renesansu pisanja, makar i na drukčiji način, ali teško je poverovati da će ikada više dvojica važnih pisaca razmeniti više kulturno-istorijski i (auto)poetički značajnih pravih pisama nego što su učinili Džek Keruak i Alen Ginsberg. Imajući u vidu i veličinu njihovog uticaja na savremenike i buduće pisce, ova prepiska predstavlja književno blago prvog reda.

Fascinantno je koliko su obojica od rane mladosti posvećeni životu i književnosti, koliko mnogo čitaju i koliko im poezija znači, koliko polažu na važnost životnog iskustva, koliko im je stalo do bližnjih i do prijatelja, koliko veruju u sebe same, skoro do nivoa osećanja da imaju misiju, misiju da izmene američku književnost. Ispovedaju se jedan drugom što autopoetički, što o ljubavnim iskustvima, što o delovanju opijata. Ponekad se i sporečkaju, uglavnom zbog povređene sujete, ali brzo se mire. Učestalost pisama veoma varira, u zavisnosti često i od toga koliko vremena provode zajedno. U nedeljama i mesecima kad se intenzivno druže, pisma su samo začin razgovorima. Kad su razdvojeni, pisma zamenjuju razgovor.

Obojica mnogo putuju, pa su pisma povremeno putopisi. Obojica su pesnici i kad pokušavaju da ne budu, pa su pisma ponekad nalik na poeme. Takođe, u ovim pismima srećemo celu plejadu značajnih i manje značajnih pisaca i umetnika koji su obeležili američku i globalnu scenu druge polovine dvadesetog veka. U tom je smislu ova knjiga i svojevrsna umetnička hronikaprvih decenija nakon završetka Drugog svetskog rata.

U izboru pisama smo se potrudili da sve godine koje su zastupljene u knjizi sabranih pisama budu zastupljene i u ovoj. Sažimanje, dakle, nije posledica „odsecanja“ većih komada, bilo s početka, bilo s kraja, bilo iz sredine, nego smislenog i srazmernog izostavljanja. U tome smo zapravo sledili intenciju urednika originalnog izdanja. Mada su imali uvid u sva sačuvana pisma, od otprilike tri stotine objavili su oko stotinu osamdeset. Taj broj ovde smo sveli na otprilike osamdeset, po kriteriju koga su se držali i Morgan i Stanford – birali smo najbolja i najizražajnija pisma.

Takođe, kao što su urednici pisma koja su izabrali objavili u celini, mi smo tako prevodili ona iz našeg izbora. Ukoliko su urednici originalnog izdanja ponešto izostavili, kao i u originalu stoje uglaste zagrade […]. Na mestima gde stoje tri tačke izvan uglastih zagrada, njih su napisali Keruak odnosno Ginsberg.

Kad je o datiranju pisama reč, Morgan i Stanford beleže: „Kod pojedinih pisama nije bilo moguće precizno datiranje, pa su urednici na osnovu određenih indicija nagađali, te su ovi okvirni datumi u uglastim zagradama, što važi i za ispravke datuma koje navode sami autori, kao kad je reč o tome da po navici i dalje navode prethodnu godinu i nekoliko meseci nakon što je već počela sledeća.“

Takođe, urednici navode da su imali problema sa „dešifrovanjem“ rukopisa u delu pisama, naročito kad ih je pisao Ginsberg, mada je i Keruakova potreba da piše sa obe strane papira, naročito tokom proticanja vremena odnosno starosti pisama, uticala na to da ponegde nije bilo moguće sa stopostotnom preciznošću pročitati neku reč, čak ni sa lupom.

Možda je ovde najvažnije kazati kako se Ginsberg i Keruak u ovim pismima, koja, naravno, izvorno nisu bila namenjana za objavljivanje, ponekad svesno ne drže uvreženih zakonitosti pravopisa i gramatike (uostalom, često ih se ne drže ni u svojim knjigama). U tom smislu, prevodilac i lektor su sledili praksu urednika originalnog izdanja koji takve „kreativne greške“ nisu ispravljali (interpunkcija, velika i mala slova, spojeno i rastavljeno pisanje reči i sl.).

Naposletku, treba istaći značaj  koji u ovom izdanju imaju uredničke beleške i fusnote. Uredničke beleške pomažu čitaocu da se snađe u hronologiji života Keruaka i Ginsberga te bi pomoću njih ovu knjigu mogao bez problema da čita i prati čak i eventualni čitalac koji o životima ovih pisaca ne zna ama baš ništa. Sličnu funkciju imaju i fusnote, u kojima se daju osnovni biografski podaci o ličnostima koje se pominju u pismima. One se, prirodno, daju na mestima gde se određene osobe pominju prvi put.

I to je otprilike sve što valja reći čitaocu pre nego se prepusti magiji samih pisama Keruaka i Ginsberga. Ova knjiga je neizostavno štivo za sve one koji vole njihovu prozu i poeziju, za sve one koji su opčinjeni njihovim uzbudljivim životima. Negde između dnevnika, radne sveske u četiri ruke te fragmentarne autobiografije u duetu, to je knjiga za naše vreme. Bilo da je čitate lepo po redu, kao neku „klasičnu“ knjigu, bilo da najpre čitate samo Keruakova ili samo Ginsbergova pisma, bilo da je čitate na preskok, kako se otvori, bilo da pročitate samo jedan ili dva pasusa pred spavanje, ovo je knjiga koja plastično otkriva kako je pravi pesnik uvek pesnik, možda i najizrazitije kad pokušava da to ne bude, kad ne zamišlja nikakvu publiku, kad se obraća jednoj konkretnoj osobi, svom prijatelju, bratu po snovima, patnji i spoznaji.

Muharem Bazdulj

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.