Ekstra Srbi

| December 27, 2013 | 0 Comments

Ne bi bilo ekstra vremena bez ekstra Srba. Ekstra Crnogorci postaše Montenegrini, a ekstra Srbi su zapravo Srbi po zanimanju, režimski Srbi ili Srbi za ukras. Pokazni Srbi. Ogledni Srbi. Rezervisani Srbi. Reklamni Srbi. Nešto kao Indijanci u postvesternskoj Americi. Dakle, ekstra!
Tako je ogranak letećeg naroda, ili bješe nebeskog, dobio posebnu karakteristiku u našoj maloj carevini. Poseban šmek koji je nekada poticao od dna smočne kace, a sada je namirisan evropejskim ili NATO mirisima i oplemenjen čistim ozonom naših visina i mediteranskim zapahom kroatizovanog miloljublja. Ima tih kazanih ekstra Srba i u elitnim krugovima, što će reći i na samom divanu, blizu Padišahove papuče i njegove svemilosti. Ti ponositi ekstra Srbi ponekad i proslove da su Srbi, ali nikada kad ne treba i gdje nije poželjno. Oni govore srpskim jezikom u krugu porodice, ukoliko im, podrazumijeva se, neko od naprednijih ukućana ne zamandali slatkorječiva usta. Ponekad, uz neki viskić, i zapjevaju nešto na čistom moravskom dijalektu sve očekujući da će im se harmonika obiti o glavu ukoliko se ne pjeva ispod glasa. Za divno čudo, otme im se i poneki potpis vezen lijepom ćirilicom ukoliko nije spisan na nekoj papirčini za javnu upotrebu. Gledaju čežnjivo u vezena slova, dive se ćiriličnim šarama kao najživopisnijem pirotskom ćilimu sve dok im u zanosu oči suzom-pokajnicom ne zacakle. Onda se, naravski, prenu postiđeni sopstvenom slabošću. Sramota je biti Srbin, znaju to ekstra Srbi, pa svoje ekstra srpstvo taje i prikrivaju kao što su se onomad, za narodnu bruku, u našoj maloj carevini prikrivala bolesna čeljad.
Uopšte uzev, odvajkada su ovdje pobrkani razni pojmovi i izvitoperene razne pojave. Često smo se i prečesto, avaj, stidjeli bez razloga, a ponosili bez stida. Tako ekstra Srbi provode svoje privatno ekstra vrijeme skriveni u sumračju svoje sramote kao potkamene bube. Skriveni ekstra Srbi, ponekad, milošću Padišaha, postaju javni Srbi. Tada su, po direktivi, glasni i, po naredbi, odvažni. Otpasuju britku sablju riječitosti i gromoglasno, po želji, uzvikuju srpske gromopucatelne krilatice, po tarifi: Srbin sam, soja srpskoga, čistokrvni svetosavac, kućić i koljenović, Njegoševo i Vukovo čedo, kosovski zavjetnik i lovćenski gromovnik, alas moravski i morački, pirat primorski i hajduk brdski i skenderijski! Kome je milo da zna, a kome nije reći ću i ovo: To što sam ovo ne znači da nijesam i ono. Ovo i ono su isto, kao što su jedan i jedan – jedan! Hoću da kažem i da zagrmim: Srbin sam, mada to i nije važno. Odavno se ne usuđujem da budem to što nijesam i da zborim jezikom koji nije moj. Ponekad uljegnem u okupatorsku crkvu što ne znači da je ne volim i krišom vježbam srpski potpis, što ne znači da je moj! Đed i prađed su mi bili Srbi, što ne znači da je i otac, a što opet ne znači da sam nijesam ja. Sinovi su mi značajni ljudi, kao što sam i sam, i to nešto znači. Znači, da ja vrlo često ne znam šta sam i da znam da to više nikome i nije važno. Braćo Srbi, mi smo nekadašnja braća, a to ne znači da nijesmo braća… Tako besjede i rabotaju ekstra Srbi i pokazuju sunarodničku ljubav na ekstra način.
Jedan od tih ekstra Srba je svojevremeno za katedrom, a kasnije za kafanskim stolom, pa, još kasnije, pod kafanskim stolom, razvijao sopstvenu ekstra teoriju o srpskom nacionalnom programu. Otprilike ovako: Srbi su svojevremeno Hrvatima podvalili Jasenovac i hercegovačke jame da bi zagorčili i spriječili hrvatsko evropeiziranje i da bi iskrivili divotnu bratsku povijest. Uostalom, Stepinac je na nekoj nezvaničnoj ljupkoj večerici blagoglagoljivo natuknuo da se ipak malčice pretjeralo sa likvidacijama ponavljajući pri tom roditeljsko durenje blaženoga Oca. Uostalom, znao je da zaključi, moj poznanik, preteča ekstra Srba, ne čini li nam se da su Serbi uvijek i svugdje višak ukoliko njihov broj prelazi tisuću… Ovakve tirade, začinjene nekom suptilnom dosjetkom su ispod kafanskog stola vraćene na neke televizije i u neke novinčine. S tim što se danas primjenjuju suptilnije metode.
Ekstra Srbi u čekaonici kod Padišaha polažu zakletvu na maternjem jeziku: Zaklinjem se da sam valjda Srbin i da ću raditi protiv srpskih interesa! Tako mi Padišah pomogao!

 

 

 

 

 

Tags: , , ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Ekstra Srbi

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0