Engleska je klasno najpodjeljenija zemlja pod suncem [Tema: Orvel]

| September 8, 2016 | 0 Comments

edith_tudor_hart_unemployed-workers-web

Lav i jednorog: Socijalizam i engleski duh (2)

III

Cijelo sam vrijeme govorio o »naciji«, »Engleskoj«, »Britaniji«, kao da se četrdeseti pet milijuna duša može tretirati kao neka jedinka. Ali ne sačinjavaju li Englesku, što je opće poznato, dvije nacije: nacija bogatih i nacija siromašnih? Usudi li se itko i pomisliti da postoji išta zajedničko između ljudi sa 100.000 funti prihoda na godinu i s 1 funtom na tjedan? A čak velški i škotski čitatelji mogu se lako uvrijediti jer sam upotrijebio riječ »Engleska« češće nego »Britanija«, kao da cijelo stanovništvo prebiva u Londonu i grofovijama oko Londona i kao da sjever i zapad zemlje nemaju svoju kulturu.

Razmotrimo li najprije to manje važno pitanje, lakše ćemo shvatiti taj problem. Nepobitna je istina da takozvana britanska plemena misle da se veoma razlikuju jedno od drugog. Škot, na primjer, neće vam biti zahvalan nazovete li ga Englezom. To se kolebanje u nazivima najbolje vidi iz činjenice što svoje otoke nazivamo čak sa šest raznih imena: Engleska, Britanija, Velika Britanija, Britanski Otoci, Ujedinjeno Kraljevstvo i, u trenucima ushita, Albion. U našim se očima čak i razlike između sjevera i juga čine goleme. A te razlike nekako izblijede u času kad se dva Britanca iz bilo kojeg dijela zemlje nađu u društvu s nekim Evropljaninom. Rijetko koji stranac, osim Amerikanca, može uočiti razliku između Engleza i Škota ili čak Engleza i Irca. Francuzu se Bretonac i Auvergnanac čine vrlo različitim ljudskim stvorenjima, a marsejsko narječje služi za posprdne šale u Parizu. Pa ipak mi govorimo o »Francuskoj« i »Francuzima« prihvaćajući Francusku kao jedinstvenu civilizaciju, kakva ona zapravo i jest. Gledano iz inozemstva, čak i pravi Londonac i Jorkširac imaju jaku obiteljsku sličnost.

Pa čak se i razlika između bogatih i siromašnih ponešto smanji kad cijelu naciju promotrimo izvana. U Engleskoj se više ne postavlja pitanje o nerazmjernosti u bogatstvu. Ona je veća nego u bilo kojoj drugoj zemlji u Evropi i valja samo da bacite pogled niz ulicu da je uočite. Ekonomski, Englesku odista sačinjavaju dvije, ako ne i tri ili četiri nacije.

Ali istodobno velika većina ljudi osjeća da pripada jednoj naciji i svjesni su da su više nalik jedan drugom nego tuđincima. Patriotizam je obično jači nego klasna mržnja i uvijek snažnji od bilo koje vrste internacionalizma. Osim za kratko vrijeme 1920. godine (pokret: »Dolje šape s Rusije«) britanska radnička klasa nikad nije razmišljala ili djelovala u internacionalnom smislu. Dvije i pol godine oni su gledali kako se njihove drugove u Španjolskoj polagano davi, a da im nikad nisu pomogli ni jednim jedinim štrajkom. Ali kad je njihova domovina (zemlja lorda Nuffielda i Mr Montagu Normana) došla u opasnost, promijenilo se njihovo gledište. Onog trena kad se učinilo da bi neprijatelj mogao upasti u Englesku, Antony Eden pozvao.je svoje sunarodnjake da se prijave u Dobrovoljačke odrede teritorijalne odbrane. Četvrt milijuna ljudi prijavilo se u prva dvadeset i četiri sata, a još milijun idućeg mjeseca. Ove brojke valja samo usporediti s brojkom onih koji se zbog savjesti protive odlasku u rat, pa da se vidi snaga tradicionalnih odanosti u usporedbi s novim idejama. Patriotizam se u Engleskoj u raznim slojevima javlja na razne načine, ali provlači se kao spona kroz gotovo sve od njih. Samo je evropeizirana inteligencija na nj doista imuna.

Kao pozitivno čuvstvo, on je jači u srednjim slojevima nego u višim – jeftinije privatne srednje škole, na primjer, više su naklonjene patriotskom odgoju nego one skupe – ali broj bogatih ljudi, otvorenih izdajica tipa Laval-Quisling, vjerojatno je neznatan. Patriotizam je duboko usađen u radničku klasu, ali je nesvjestan. Srce radnog čovjeka ne zakuca jače kad vidi englesku zastavu. Ali glasovita »otočnost« i »ksenofobija« Engleza, mnogo su jače u radničke klase nego u buržoazije. U svim je zemljama u siromašnih jači nacionalni osjećaj nego u bogatih, ali engleska radnička klasa prednjači u zaziranju od svega što nije englesko. Čak kad i moraju živjeti u inozemstvu koju godinu, odbijaju da se priviknu na tuđu hranu ili da nauče strane jezike. Gotovo svaki Englez radničkog podrijetla smatra da je to bapski ako netko izgovara ispravno strane riječi. Za vrijeme rata 1914–1918. engleska je radnička klasa bila u širokom kontaktu sa strancima, što je rijetko moguće.

Jedino što su donijeli natrag bijaše mržnja na sve Evropljane osim Nijemaca čijoj hrabrosti su se divili. U četiri godine što su ih proveli u Francuskoj nisu čak ni vino zavoljeli. Otočnost Engleza, odbijanje da strance uzmu za ozbiljno, glupost je koju valja skupo platiti od vremena do vremena. Ali ona ima svoju važnost, u engleskoj mistici, a intelektualci koji su pokušali da je razbiju, općenito su učinili više zla nego dobra. U svojoj srži, to je ona ista kvaliteta engleskog karaktera koja se gnuša turista i koja

odbija osvajače.

Sad se valja vratiti dvjema engleskim karakteristikama koje sam istaknuo, naoko nasumce, na početku posljednjeg poglavlja. Jedna je pomanjkanje umjetničke nadarenosti. To je možda jedan od načina da kažemo da Englezi ne pripadaju evropskoj kulturi. Ipak, postoji jedna umjetnost za koju su pokazali izvanrednu nadarenost, a to je književnost. Ali to je također jedna umjetnost koja ne može prijeći granicu. Književnost, osobito pjesništvo, a lirsko pjesništvo ponajviše, jedna je vrsta obiteljske šale, s malom ili nikakvom vrijednosti izvan svojeg jezičnog područja.

Osim Shakespearea, najbolji su engleski pjesnici gotovo nepoznati u Evropi, čak i po imenu. Jedini pjesnici koji se naširoko čitaju su Byron, kojem se dive s krivih razloga, i Oscar Wilde, kojeg žale kao žrtvu engleskog licemjerstva. A povezano s tim, iako ne vrlo očito, dolazi nedostatak filozofske misli, pomanjkanje bilo kakve potrebe za sređenim sustavnim razmišljanjem ili čak logikom u gotovo svakog Engleza.

Osjećaj nacionalnog jedinstva do stanovite je granice zamjena za »pogled na svijet«. Upravo stoga što je patriotizam gotovo sveopći osjećaj, pa su čak i bogati pod njegovim utjecajem, dođe do trenutka kad se odjednom cijela nacija zbije u istom naporu, kao krdo goveda kad ga napadne vuk. Takav se trenutak zbio, jamačno, u vrijeme poraza u Francuskoj. Poslije osam mjeseci mutnog poimanja što je zapravo rat, narod je iznenada spoznao što mu je činiti: najprije spasiti vojsku iz Dunkirka, a potom osujetiti najezdu. Sve se doimalo kao da se div probudio. Brzo! Opasnost! Filistejci će na te, Samsone! I onda je uslijedila brza jednodušna akcija – a za njom, jao, odmah opet utonusmo u san. U podijeljenoj bi naciji to bio upravo najpogodniji trenutak za nastup snažna pokreta za mirom.

Ali znači li to da će Englezima nagon uvijek kazati da učine ono najbolje. Ni govora, jednostavno, da uvijek učine jedno te isto. Za općih izbora 1931., na primjer, svi smo učinili loše u savršenom jednoglasju. Bijasmo usmjereni k jednom cilju kao gadarenska krmača. Ali iskreno dvojim da smo bili gurnuti niz strminu protiv svoje volje.

Iz svega proizlazi da britanska demokracija manje vara nego što se kadikad čini. Strani promatrač vidi samo velik nerazmjer u bogatstvu, nepravičan izborni sustav, nadzor vladajuće klase nad tiskom, radijem, obrazovanjem, te zaključuje da je demokracija samo fino ime za diktaturu. Ali takvo mišljenje zanemaruje važnu nagodbu koja na žalost postoji između vođa i vođenih. Koliko god nekom može biti mrsko da to prizna, toliko je gotovo sigurno da je između 1931. i 1940. nacionalna vlada predstavljala volju većine naroda. Vlada je dopuštala da postoje bijedne gradske četvrti i nezaposlenost, te vodila kukavnu vanjsku politiku. Da, ali i javno mnijenje je to dopuštalo. Bilo je to razdoblje ustajalosti i, prirodno, vođe u to doba bijahu mediokriteti.

Unatoč kampanji nekoliko tisuća ljevičara, posve se pouzdano zna da je masa engleskog naroda odobravala Chamberlainovu vanjsku politiku. Uz to, pouzdano se zna da se ista bitka vodila u Chamberlainovoj glavi, kao i u glavama običnih ljudi. Njegovi su protivnici tvrdili da u njemu čuči mračan i lukav spletkar koji kuje zavjeru kako da Englesku proda Hitleru, ali najvjerojatnije je bio običan glupi starac koji je radio najbolje što je znao i mogao prema svom mutnom rasuđivanju. Inače, teško je protumačiti protuslovnosti u njegovoj vanjskoj politici, njegov propust da se okoristi bilo kojom prilikom od svih koje su mu se pružale. Poput narodnih masa, nije htio platiti cijenu ni mira ni rata. A javno ga je mnijenje cijelo vrijeme podržavalo u izvođenju političkih poteza, koji su bili potpuno neuskladivi jedni s drugima. Oni su ga podržavali i kad je otputovao u München, kad se pokušao nagoditi s Rusijom, kad je dao jamstvo Poljskoj, kad ga nije pogazio i kad je malodušno ušao u rat. Tek kad su osjetili rezultate njegove politike na svojoj koži, onda su se pobunili protiv njega, što pak znači da su se pobunili protiv svoje sedmogodišnje obamrlosti. Potom je narod izabrao vođu koji je bolje odgovarao njegovu raspoloženju, Churchilla, koji je bio sposoban da shvati da se u ratu ne može pobijediti bez borbe. Poslije, možda, odabrat će drugog vođu, koji će moći shvatiti da samo socijalistički narodi mogu da se junački bore.

Mislim li, prema svemu što sam rekao, da u Engleskoj vlada prava demokracija? Ne, čak ni čitatelj »Daily Telegrapha« ne bi to mogao olako progutati.

Engleska je klasno najpodjeljenija zemlja pod suncem.

To je zemlja snobizma i privilegija kojom uglavnom upravljaju starci i budale. Ali u svakom slučaju valja računati s njezinim emotivnim jedinstvom, sklonosti gotovo cijela njezina pučanstva da oćuti isto i djeluje skupno u trenucima krajnje opasnosti. Engleska je jedina velika zemlja u Evropi koja nije prisiljena da tjera u progonstvo ili trpa u koncentracione logore stotine tisuća svojih državljana. I ovog trenutka poslije prve godine rata, novine i pamfleti što grde vladu te veličaju neprijatelja i pozivaju na predaju, prodaju se na ulicama bez gotovo ikakve smetnje. A i to ne samo iz obzira prema slobodi govora nego i iz jednostavne spoznaje da to uopće nema neke važnosti. Novine kao »Peace News« mogu se slobodno prodavati jer se pouzdano zna da ih devedeset i pet posto stanovništva nikad neće poželjeti pročitati. Nacija je povezana nevidljivim lancem. U bilo koje drugo normalno doba vladajuća bi klasa otimala, loše upravljala, sabotirala, vodila nas .u kal; ali pusti li se javnom mnijenju da ga se glasno čuje, dobije li poticaj odozdo čiji udarac mora osjetiti, e, teško joj je ne reagirati.

Pisci ljevičari koji cijelu vladajuću klasu nazivaju ’profašističkom’ uvelike pojednostavnjuju probleme. Čak i među skritom klikom političara koji su nas doveli u sadašnji tjesnac teško da je bilo svjesnih izdajica. Korupcija koja vlada Engleskom nije te naravi. Gotovo uvijek, više je samoprijevarne naravi, kao kad ne zna desnica što radi ljevica. I koliko je podsvjesna, toliko je i ograničena. To se najbolje očituje u engleskom tisku. Je li engleska štampa poštena ili nepoštena? U normalno vrijeme krajnje je nečestita. Sve novine koje nešto znače žive od svojih reklama, a oglašivači neposredno nadziru i  cenzuriraju vijesti. Ipak, pretpostavljam, da u Engleskoj nema novina koje se mogu izravno potkupiti gotovinom. U Francuskoj Treće republike samo se vrlo malo novina nije moglo kupiti preko tezge kao nekoliko kilograma sira. Javni život u Engleskoj nikad nije bio otvoreno sablažnjiv. Nikad nije dostigao stupanj raspadanja pri kojem prijevare mogu proći nezamijećene.

Engleska nije zemlja ukrašena draguljima iz Shakespeareove često puta citirane poruke, a nije ni pakao kako je opisuje dr Gobbels. Više od oboje ona je nalik na obitelj, poprilično konzervativnu obitelj iz viktorijanskog doba, u kojoj nema mnogo crnih ovaca, ali u kojoj su svi članovi puni sramotnih tajni. U njoj ima bogate rodbine pred kojom valja biti skrušen i siromašne što obitelj užasno tišti, a među svima postoji duboka zavjera šutnje o izvoru obiteljskog prihoda. To je obitelj u kojoj su mladi obično zapostavljeni, a gotovo sva je vlast u rukama neodgovornih ujaka i nepomičnih uz krevet prikovanih tetaka. No, uza sve to, to je obitelj. Ona ima svoj privatni rječnik i svoje zajedničke uspomene, te čim joj se približi neprijatelj, ona zbije svoje redove. Obitelj u kojoj glavnu riječ vode krivi članovi – i teško da bi se u jednoj rečenici mogla dati bolja i točnija definicija Engleske.

Džordž Orvel

Nastaviće se

 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Engleska je klasno najpodjeljenija zemlja pod suncem [Tema: Orvel]

by admin time to read: 9 min
0