Eros stvarnijeg postojanja [Tema: Gombrovič]

| April 15, 2019 | 0 Comments

Piše: Muharem Bazdulj

(tekst objavljen 20. juna 2013.)

Pre nepunih mesec dana, tačnije 23. maja, krakovska izdavačka kuća wydawnictwo literackie objavila je novu, dosad nepoznatu, knjigu vitolda gombroviča pod naslovom kronos. Reč je o svojevrsnom apendiksu famoznom gombrovičevom dnevniku, čiji se kompletan prevod na srpski u jednom tomu pojavio prošle godine u izdanju službenog glasnika. Kronos je poslednje parče u arhipelagu gombrovičeve dnevničke proze, parče najintimnije i najkontroverznije

Jedini naši pisci čiji su značaj i pozicija u jugoslovenskoj književnosti usporedivi sa značajem i pozicijom Vitolda Gombroviča (1904–1969) unutar poljske literature su Ivo Andrić i Miroslav Krleža. Mada desetak godina stariji od Gombroviča, Andrić i Krleža djeca su iste epohe kao i ovaj poljski pisac. Uostalom, bilo je u našoj esejistici i publicistici zanimljivih promišljanja o srodnosti Gombrovičevoj i sa Andrićem i sa Krležom. Iako, dakle, stariji, i Andrić i Krleža su nadživjeli Gombroviča. E zamislite sad da skoro pola vijeka nakon smrti Andrićeve ili Krležine na svjetlo dana iziđe intimni dnevnik nekog od njih dvojice, sa različitim detaljima iz ličnog života, detaljima nadasve seksualne prirode. Već i mogućnost da se u njihovim ostavštinama nađu pojedini nepoznati posve trivijalni tekstići tresla je u prošloj deceniji ovdašnju javnost i medije, tako da je lako naslutiti kakva bi ovo izdavačka “bomba” bila. Baš takva bomba eksplodirala je u Poljskoj prije nepunih mjesec dana kad je krakovska izdavačka kuća Wydawnictwo Literackie objavila novu, dosad nepoznatu, knjigu Vitolda Gombroviča pod naslovom Kronos.

RUKOPISI NE GORE: Kad već povlačimo te biografske paralele, pomenimo još nešto. I Andrić i Krleža umrli su kao udovci, bez djece, te se o njihovim ostavštinama brinu različita pravna lica. Kad je Gombrovič, međutim, prije četrdeset i četiri godine, 1969. dakle, umro, ostavio je iza sebe mladu udovicu. Rita Gombrovič od svoga je muža bila mlađa trideset godina i još je živa. Objavljivanje Kronosa upravo sada njena je odluka. U intervjuu Poljskoj novinskoj agenciji povodom publikovanja Kronosa, Rita Gombrovič je otkrila kako je original rukopisa sve ove godine krila u sefu te da je napravila jednu jedinu fotokopiju koju je držala pod krevetom. Fotokopija se pokazala vrlo korisnom jer je papir na kojem je pisan original mnogo skloniji raspadanju. Rukopisi, bulgakovljevski rečeno, ne gore, ali se, eto, raspadaju. A postojanje ovog rukopisa bila je potpuna tajna. Kad je biblioteka specijalizovana za čuvanje rijetkih knjiga i rukopisa na čuvenom američkom univerzitetu Jejl otkupila Gombrovičevu rukopisnu zaostavštinu, gospođa Gombrovič nije im dala rukopis Kronosa. Danas pojašnjava kako nije željela da Kronos bude objavljen dok sam Dnevnik ne bude dovoljno poznat širom svijeta. “Kronos je besmislen bez Dnevnika” – doslovno kaže Rita Gombrovič. Čak je i geneza ove knjige nepovratno povezana s Dnevnikom. Kad mu je bilo skoro punih pedeset, 1953. godine, Gombrovič je počeo ispisivati Dnevnik; paralelno s pisanjem, Dnevnik je objavljivan u poljskom emigrantskom časopisu (sa sjedištem u Parizu) Kultura. (Urednik ovog časopisa Ježi Gjedroic, s kojim je Gombrovič uspostavio saradnju s proljeća 1950. godine, izuzetno je važna osoba za nastanak i kontinuirano objavljivanje Dnevnika. Njemu se činilo da je za Gombrovičev talenat upravo dnevnička forma zapravo “forma iz snova”.) Za razliku od nekih drugih slavnih Dnevnika, dakle (navedimo samo Kafkin), Gombrovičev Dnevnik od početka je bio namijenjen objavljivanju. A ipak, sve vrijeme dok je pisao čuveni javni dnevnik, Gombrovič je bilježio i stvari koje nije namjeravao (odmah) objavljivati, pišući o mnogo intimnijim stvarima, ispisivao je intimni dnevnik. Ako bi se za Dnevnik i moglo kazati da nastaje u kontekstu malroovskog imperativa da piscu nije važno ono što je samo njemu važno, kod Kronosa to nije slučaj. No kada pisac dosegne status kakav je dosegao Gombrovič, onda njegovoj publici biva važno i ono što je jedino piscu bilo važno. Tu negdje i Rita Gombrovič nalazi razloge za objavljivanje Kronosa. U navedenom intervju pominje kako je bila u iskušenju da izostavi stranice koje se tiču nje same, no da je odustala te da je Kronos tako objavljen u cjelini. Sadržaj knjige za nju nije bio šokantan; veli da joj je Gombrovič nakon što su se upoznali ispričao sve o sebi.

SEKS, DUVAN, SIFILIS: U prvim prikazima knjige o poljskoj štampi ističe se kako Gombrovič vrlo prilježno navodi svoje erotske avanture, uključujući imena (uglavnom bez prezimena) partnera, i muških i ženskih (mnogo više muških), da mnogo piše o zdravlju i bolestima koje ga muče, uključujući sifilis, da piše o svojoj finansijskoj situaciji, sastancima, putovanjima, prepisci. Knjiga je opremljena fotografijama Gombrovičevim iz različitih životnih faza, kao i faksimilima pojedinih stranica rukopisa. Pišući o erosu, Gombrovič se bavi i praktičnim problemima zadovoljavanja žudnje, tako da svako malo pominje kako od ovog ili onog prijatelja pozajmljuje ključ od stana. Makar odrastao kao privilegovani šljahtić, potomak plemstva, skoro bogataš, Gombrovič je u Buenos Airesu sedamnaest godina živio na broju 615 u ulici Venecuala, u unajmljenoj sobici bez kuhinje i privatnog toaleta. Među prvim komentarima čuju se i negodovanja zbog objavljivanja knjige. Neki tvrde kako Gombrovič nije imao namjeru da je objavi, pa ako ona i predstavlja važan izvor o njegovom životu, da ju je trebalo smjestiti u arhivsku građu gdje bi bila dostupna samo polonistima, naučnicima i istraživačima. Čini se da Rita Gombrovič upravo to nije htjela. Svjesna vremena u kakvom živi i naslućujući vrijeme koje dolazi, mora znati da bi i ti vajni stručnjaci i učenjaci svako malo snabdjevali printane i digitalne tabloide najmočnijim dijelovima i pikanterijama izvučenim iz konteksta. Kronos je takođe najtjelesnija Gombrovičeva knjiga. On tu bilježi da je bolestan od čak sedamnaest bolesti, ali Rita Gombrovič tvrdi da bi ga teško bilo opisati kao hipohondra. Iako je bolovao od astme, Gombrovič je pušio tri do četiri pakle cigareta dnevno. Njegovi prijatelji su se šalili kako on ujutro iziđe iz kuće sa stotinjak cigareta i jednom šibicom; šibica mu, naime, treba samo da zapali prvu cigaretu, a onda pali jednu na drugu. Kronos je i knjiga o lijekovima koje Gombrovič pije, o knjigama koje čita, o kafanama u koje izlazi i muzici koju sluša, o tome šta sanja i šta mu se događa.

TRI U JEDAN: Da su u našem izdavaštvu neka sretnija vremena, mi bismo dosad znali da prevod Kronosa možemo očekivati već oko Sajma knjiga. Uostalom, prevodi su već najavljeni širom Evrope. Ipak, kako stvari stoje (a volio bih da griješim), načekaćemo se do prevoda Kronosa. No za utjehu dostupan nam je Gombrovičev Dnevnik, prvi put kompletan i prvi put u jednom tomu, u izdanju Službenog glasnika. Krajem prošle godine, naime, u sklopu edicije Nostra Vita, u vizuelno prepoznatljivim knjigama, narandžasto-zelenih tvrdih korica, u jedan tom je spakovana knjiga (od 878 stranica) čije trotomno izdanje iz 1985. godine spada među najdragocjenije sadržaje silnih jugoslovenskih ličnih biblioteka. Taj prevod Petra Vujičića, u tri ćirilićna toma, u izdanju Prosvete, objavljen 1985. godine, jest knjiga za koju sam najčešće čuo da njezin gubitak u ratu oplakuju ljudi što su iza sebe ostavili sav prethodni život i cijele svoje biblioteke. I jedan mi je sarajevski antikvar kazao: Ništa od ozbiljnijih knjiga ovi iz dijaspore ne traže toliko često kao Gombrovičeve Dnevnike. Valjda upravo zbog te trotomnosti, kolokvijalno se kod nas na ovu knjigu češće referira kao na Dnevnike, nego na Dnevnik. Slušao sam najrazličitije ljude kako se kunu u ovu knjigu, kako citiraju ili parafraziraju rečenice i dijelove. I da je, dakle, Službeni glasnik tek obnovio Prosvetino izdanje, u jednom, dva ili tri toma, bio bi to vrhunski izdavački potez. Ovo je, međutim, više od puke obnove. Tu je, naravno, cjelokupan Vujičićev prevod, uz isti onaj kratak i instruktivan predgovor iz Prosvetinog izdanja, ali tu su i stranice neobjavljene u Prosvetinom izdanju. Naime, u našem izdanju iz 1985. godine, nalazio se tekst Gombrovičevog Dnevnika od početka, tj. od 1953. godine pa do 1967. Treći tom je završavao onom nezaboravnom slikom o Gombrovičevom poznaniku, Poljaku, koji je povremeno “upadao u duga razmišljanja”, a kad bi se prenuo, govorio je “Svinja svinji dupe slini”. Kad su ga jednom upitali šta ima na umu kad to kaže, ovaj je rekao: “Imam na umu Poljake.” U izdanju Službenog glasnika su, međutim, i stranice iz ostatka 1967, te i iz 1968. i 1969. godine, sve do Gombrovičeve smrti, dakle. Ovaj dio Dnevnika prevela je Biserka Rajčić. Ona je takođe prevela i pogovor koji je napisao Vojćeh Karpinjski. Za razliku od Prosvetinog izdanja, ovo Glasnikovo ima i četiri iscrpna i korisna indeksa. Uz već pomenuta imena prevodilaca, ovdje je neizostavno navesti i ime urednika Branka Kukića koji je ovo izdanje znalački priredio i koji je u međuvremenu najuren iz Glasnika. (Usput, zanimljivo je da je takođe prošle godine u Americi prvi put objavljen kompletan prevod Gombrovičevog Dnevnika na engleski u jednom tomu. Izdavač je Yale University Press, a prevoditeljka Lilijen Veli. Knjiga je privukla veliku pažnju; Njujorker je, recimo, objavio hvalospjevan prikaz na pet stranica. U Poljskoj je, paralelno s Kronosom, objavljen i originalni Dnevnik u jednom tomu.)

JAPAJAKANJE: Nema u svjetskoj književnosti čuvenijeg dnevničkog početka: “Ponedjeljak: Ja. Utorak: Ja. Sreda: Ja. Četvrtak: Ja.” S petkom, međutim, počinje pravi dnevnik. Mnogi su komentarisali šta zapravo znači ovo Gombrovičevo četiri puta ponovljeno “ja” (ta strašna reč, rekao bi Andrić), govorili i teoretisali o individualizmu, subjektivitetu, solipsizmu. Pojednostavljeno govoreći, ono ipak iznad svega predstavlja mapiranje Gombrovičeve pozicije, određivanje spram sopstvene izolacije i samoće. Sa citiranim japajakanjem odlično se zapravo rimuje onaj mnogo kasniji fragment: “Vraćajući se kući, razmišljao sam o Poljskoj i svojim kolegama po peru. Ponekad mi se čini da bih morao o njima da mislim s većom skromnošću. A ipak ta sigurnost da ja postojim više no oni…ne dopušta mi da činim veće ustupke. O hijerarhiji među nama ne odlučuje dar, razum, moralne vrednosti, nego prije svega: jače, stvarnije postojanje. Sam sam. Zato više postojim.” Baš ta činjenica jačeg, stvarnijeg postojanja i dan-danas čini Gombrovičev Dnevnik toliko svježim, otkrivalačkim i aktuelnim štivom. Za one koji su Dnevnik ranije čitali već i letimično prelistavanje značiće prepoznavanje dragih dijelova. Kad se, recimo, na samom početku Gombrovič obruši na poljski provincijalizam, na upoređivanje, recimo, Mickjeviča sa Danteom, Rasinom i Šekspirom, to iz perspektive bilo kojeg malog naroda (kao što je Ištvan Erši, recimo, radio iz mađarske perspektive) vrijedi čitati sa sviješću o primjenjivosti Gombrovičevih zaključaka na lokalne prilike. Kaže Gombrovič: “Upoređivati Mickjeviča sa Danteom ili Šekspirom, znači upoređivati voće sa kompotom, prirodni proizvod sa prerađevinom, livadu, polje i seoce s katedralom ili gradom, seosku dušu sa gradskom dušom, smeštenom u ljudima, a ne u prirodi, ispunjenom znanjem o svetu ljudskog roda.” Ali to je čak i manje važno. Provincijalizam je manje u usporedbama, a više u samom ponosu slavnim zemljacima ili sunarodnjacima. Kaže Gombrovič malo dalje: “Geniji! Do đavola s tim genijima! Imao sam želju da kažem okupljenima: – Šta me se tiče Mickjevič? Vi ste za mene važniji od Mickjeviča. I ni ja, niti iko drugi nećemo donositi sud o poljskom narodu na osnovu Mickjeviča ili Šopena, nego prema onome što se ovde, u ovoj dvorani, dešava i šta se ovde govori. Čak i kad biste bili narod ubog u veličinama (…), ali kad biste umeli o njima da govorite sa slobodom duhovno slobodnih ljudi, sa umerenošću i trezvenošću zrelih ljudi, kad vaše reči ne bi obuhvatale vidik palanke nego sveta (…) Ovako kako stvari stoje, Šopen i Mickjevič služe vam samo da se jače ispolji vaša sitničavost – jer vi s dečjom naivnošću tutkate prezasićenom inostranstvu te poloneze jedino zato da biste pojačali poljuljano osećanje sopstvene vrednosti i da biste dali sebi nekog značaja. Vi ste kao siromah koji se hvališe kako je njegova baba imala majur i kako je boravila u Parizu. Vi ste siromašni rođaci sveta, koji pokušavaju da imponuju sebi i drugima.” I silan ponos spram Novaka Đokovića, Janice Kostelić, Danisa Tanovića ili Slavoja Žižeka je ponos siromašnih rođaka svijeta i odraz provincijalizma; zamislite samo mogućnost da se na taj način Španci ponose Rafaelom Nadalom ili Amerikanci sa Lindzi Von, Austrijanci Hanekeom ili Francuzi Badjuom. Gombrovič zna da se protiv jadnoće bivanja siromašnim rođacima svijeta koji pokušavaju da imponuju sebi i drugima najbolje bori istinom. Na jednom mjestu je uostalom napisao: “Težio sam tome da Poljak može s ponosom da kaže: pripadam drugorazrednom narodu.”

POEZIJA, SLIKARSTVO, NAUKA: O čemu god da piše, Gombrovič je duhovno slobodan čovjek. Neke od najpamtljivijih stranica Dnevnika su potpuno pamfletske. Najslavnija je vjerovatno Gombrovičeva filipika Protiv pesnika, ali ne štedi on ni slikare, žene ili nauku. Vrijedi poslušati, možda malo i više zbog tona, nego zbog sadržaja, kako Gombrovič govori o nauci i njenom odnosu spram umjetnosti: “Nauka zaglupljuje. Nauka umanjuje. Nauka naružuje. Nauka izopačuje. Da li će scijentizam istisnuti umetnost? Oh, uopšte se ne plašim gubitka obožavalaca. Ne plašim se da ‘buduća pokolenja neće čitati romane’ itd. Valjda je potpun nesporazum zahvatati ozbiljnu umetnost u kategorijama proizvodnje, tržišta, čitalaca, ponude, potražnje – čega tu ima zajedničkog? – umetnost nije fabrikovanje romančina za čitaoce, nego duhovno opštenje, nešto tako napeto i tako zasebno od nauke, čak suprotno, da tu ne može biti uzajamne konkurencije. (…) Govorite o ravnodušnosti inžinjera, tehničara i drugih funkcionera prema umetnosti. Pa zar je nekad bio moguć dijalog između umetnika i točkića u mašini. Ali zato svaki dan utvrđujem kako lakom prema sjaju umetnosti postaje onaj koji je, uvučen u zupčanike, sačuvao dosta čovečnosti da bi osetio kako mu lome kosti. (…) Predviđam da će umetnost u najbližim godinama morati da se otrese nauke i da se okrene protiv nje – taj sukob će izbiti prije ili kasnije. (…) Kako se mobilisati protiv nauke? Pronaći tačku oslonca da bismo pokrenuli iz temelja prezir, mogućnost prezira…” Važno je reći da otkrivanje mogućnosti preziranipošto ne isključuje otkrivanje mogućnosti zanosa; naprotiv, te dvije stvari idu zajedno. Kad govori o voljenim sitnicama, Gombrovič može bez blama reći da makar se stvari kojima odajemo poštu mogu učiniti kao nevažne “a ponekad čak i bijedne i dostojne prezira”, no da se ipak “svetost ne meri veličinom božanstva, nego žestinom duše, koja svetkuje – bilo šta. Ne možeš se boriti s onim što duša izabere”. Već pomenuti pogovor Vojćeha Karpinjskog objavljen na kraju Glasnikovog izdanja Dnevnika nosi naslov Gombrovičev glas i počinje ovako: “Gombrovičev Dnevniksmatram najvažnijim delom poljske proze u celoj njenoj istoriji. Formule tog tipa, koje su pre svojstvo stila sportskih izveštača, na polju umetnosti obično su opasne, u najboljem slučaju jalove. Kad razmišljam o Dnevniku, ta kategorička ocena nameće mi se, ipak, već godinama, kao očigledna i neophodna za njegovo razumevanje.” Navedena ocjena u neposrednoj je vezi sa naslovom pogovora. Ono što Gombrovičev Dnevnik čini toliko jedinstvenim jest upravo njegov glas, glas umjetnika i slobodnog ljudskog bića. On koji u Šopenu ili Danteu nije vidio svete krave, znao je da prepozna nešto u tada dvadesetsedmogodišnjem Le Kleziou, piscu koji će četrdesetak godina kasnije dobiti Nobelovu nagradu. Mladi Le Klezio ostavio je na Gombroviča “najlepši utisak”. Makar mu se opus sastojao i iz vijenca izvrsnih kratkih priča i tri-četiri odlična romana i nekoliko dojmljivih drama, Gombrovič se kroz svoj Dnevnik, prepoznavajući znakove epohe, uspostavio kao ključni protagonist svoje književnosti. Ako je sve u djelu, onda je djelo – karakter, a karakter je, znamo, sudbina.

 

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1121453

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Eros stvarnijeg postojanja [Tema: Gombrovič]

by admin time to read: 11 min
0