Anatomija Fenomena

Genijalna epoha [Tema: Bruno Šulc]

bruno-schulz-street-crocodiles-poland-portrait-illustration-linocut-woodcut-engraving-by-drew-christie-seattle

I

Obično su činjenice poređane u vremenu, nanizane na njegov tok kao na konac. One tamo imaju svoje preteče i svoje konsekvence, koje se tiskaju, uzajamno čepaju neprestano i bez prekida. To ima svoj značaj i za pričanje, kome su duša nepokretnost i postupnost.

Međutim, šta da se uradi sa događajima koji nemaju svog sopstvenog mesta u vremenu, sa događajima, koji su došli prekasno, kad već sve vreme bilo razdato, razdeljeno, razgrabljeno, i sada su ostali nekako u neizvesnosti, van stroja, lebdeći u vazduhu, beskućnici i lutalice?

Zar je moguće da je vreme pretesno za sve događaje? Može li se dogoditi da sva mesta u vremenu budu već rasprodata? Zabrinuti, trčimo duž celog tog voza događaja, spremajući se za putovanje.

Tako vam boga, zar ne postoji neka vrsta ažiotaže kartama za vreme?… Gospodine kondukteru!

Samo mirno! Bez suvišne panike, uredićemo to tiho u okvirima svoje kompetencije.

Da li je čitalac nešto čuo o paralelnim prugama vremena u vremenu sa dvostrukim kolosekom? Da, postoje takvi sporedni krakovi vremena, istina malo nelegalni i problematični, ali kad se švercuju ovakvi prekobrojni događaji koji se ne daju uvrstiti – ne može se biti veliki probirač. Probajmo, dakle, da u nekoj tački istorije odvojimo takav bočni krak, slepi kolosek, da na njega bacimo te nelegalne istorije. Samo bez straha. To će se desiti neprimetno, čitalac neće preživeti nikakav potres. Ko zna – možda kad o tome govorimo prljava manipulacija je već iza nas i mi se vozimo slepim kolosekom.

II

Moja majka je dotrčala prestrašena i zagrlila je moj krik rukama, hoteći da ga prekrije kao požar i uguši u naborima svoje ljubavi. Zatvorila mi je usta ustima i vikala zajedno sa mnom.

Ali ja sam je odgurnuo i pokazujući vatreni stub, zlatnu gredu, koja je stajala koso u vazduhu, kao zanoktica, i nije dala da se zbaci – puna sjaja i praha koji je kružio u njoj – vikao sam: – »Istrgni se, izvuci!«

Peć se zacrvenila velikom šarenom nakaradom, naslikanom na njenom čelu, krv je navalila u nju i izgledalo je da će se u grču tih žila, stegna i cele te do pucanja napete anatomije osloboditi svetlim, petlovskim krikom.

Stajao sam raširenih ruku u nadahnuću i izduženim, ispruženim prstima pokazivao, pokazivao u gnevu, svirepo uzbuđen, i uspravan kao putokaz i drhteći u ekstazi.

Moja ruka me je vodila, tuđa i bleda, vukla me je za sobom, ukočena, voštana ruka, kao velike zavetne ruke, kao anđeoske ruke podignute na zakletvu.

Bilo je to pred kraj zime. Dani su stajali u kaljugama i u žeravici i imali podneblje puno vatre i bibera. Sjajni noževi su sekli medenu mezgru dana na srebrne brazde, na prizme pune boja u preseku i pikantnih začina. Ali brojčanik podneva je gomila na malom prostranstvu sav sjaj tih dana i pokazivao sve sate vatrene i pune ognja.

U taj sat, ne mogući da primi žeravicu, dan se ljuskao tabacima srebrnog lima, šuštavim staniolom, i sloj po sloj otkrivao svoju suštinu od livenog sjaja. I kao da to još nije bilo dosta, dimnjaci su se pušili, dizali su se oblaci sjajne pare i svaki trenutak je eksplodirao velikim uzletom anđela, burom krila, koje je nebo nezasito gutalo, uvek otvoreno za nove eksplozije. Njegove svetle grede su eksplodirale belim perjanicama, daleke tvrđavice razvijale su se u tihe lepeze nagomilanih eksplozija – pod sjajnom kanonadom nevidljive artilerije.

Prozor sobe, prepun neba, nadolazio je tim uzletom bez kraja i prelivao se sa zavesama, koje su cele u vatri, dimeći se u ognju, padale zlatnim senkama i drhtanjem vazdušnih slojeva. Na divanu je ležao kosi, vatreni kvadrat, koji se talasao sjajem, i nije mogao da se odvoji od poda. Taj vatreni stub uzbuđivao me je do dna srca. Stajao sam opčinjen, na raširenim nogama i očekivao ga promenjenim glasom, stranim, tvrdim psovkama.

Na pragu, u tremu stajali su zbunjeni, preplašeni, kršeći ruke: rođaci, susedi, udešene tetke. Prilazili su na prstima i odlazili, zavirivali kroz vrata, puni radoznalosti. A ja sam vikao.

– Vidite – vikao sam majci i bratu – uvek sam vam govorio da je sve zagrađeno, zazidano dosadom, neoslobođeno! A sad gledajte, kakav izliv, kakav procvat svega, kakvo uživanje!…

I plakao sam od sreće i nemoći.

– Probudite se – vikao sam – požurite u pomoć! Mogu li sam samcit izaći na kraj sa tom poplavom, mogu li obuhvatiti taj potop? Kako da sam odgovorim na milion oslepljujućih pitanja kojima me Bog zasipa?

A kad su ćutali, vikao sam u gnevu: »Žurite se, zahvatajte puna vedra tog obilja, gomilajte zalihe!«

Ali niko nije mogao da me zameni, stajali su bespomoćni i osvrtali se iza sebe, krili se za leđa suseda.

Tada sam shvatio šta treba da činim i pun oduševljenja počeo sam iz ormana izvlačiti stare biblije, očeve trgovačke knjige ispisane i već u raspadanju i bacati ih na patos pod taj vatreni stub, koji je stajao u vazduhu i goreo. Nisu mogli da me snabdeju sa dovoljno hartije. Brat i majka su stalno dotrčavali sa novim naramcima starih novina i dnevnika i gomilama ih bacali na zemlju. A ja sam sedeo između tih hartija, zaslepljen sjajem, očiju punih eksplozije, raketa i boja, i crtao. Crtao sam žurno, u panici, popreko, iskosa, preko štampanih i zapisanih stranica. Moje šarene bojice su letele u nadahnuću preko stubaca nečitkih tekstova, jurile u genijalnim škrabotinama, u vratolomnim cik-cak potezima, sažimajući se naglo u anagrame vizija, u rebuse sjajnih otkrića, i ponovo se razvezujući u prazne i slepe munje, u potrazi za tragom nadahnuća.

O, ti svetli crteži, koji su rasli kao pod tuđom rukom, o te prozračne boje i senke! Kako često ih još i danas nalazim u snovima, posle toliko godina, na dnu starih fioka, sjajne i sveže kao jutro – još vlažne od prve rose dana: figure, predele, lica!

O, ta plavetnila koja su ledila dah od straha, o to zelenilo zelenije od čuđenja, i ti preludiji i cvrkuti boja jedva naslućeni, za koje sam tek pokušavao da nađem ime!

Zašto sam ih profućkao onda u bezbrižnosti obilja sa onom neshvatljivom lakomislenošću? Dozvoljavao sam susedima da prevrću i pljačkaju te gomile crteža. Uzimali su čitave svežnjeve. U kakve sve kuće nisu stigli, na kakvim đubrištima se nisu valjali tada! Adela je njima tapacirala kuhinju, tako da je postala svetla i šarena, kao da je u noći pao sneg iza prozora.

Bilo je to crtanje puno okrutnosti, busija i napada. Kad sam tako sedeo napet kao luk, nepokretan i vrebajući, a u suncu oko mene je bleštavo gorela hartija – dovoljno je bilo da crtež, prikovan mojom olovkom, učini najmanji pokret za bekstvo. Tada bi se moja ruka, sva podrhtavajući u novim refleksima i impulsima, besno bacala na njega kao mačka i, sad već tuđa, podivljala, grabljiva, munjevitim ujedima davila čudovište koje je htelo da joj umakne ispod olovke. I tek onda bi se odvajala od hartije, kad bi već mrtav i nepokretan leš širio, kao u herbarijumu, svoju šarenu i fantastičnu anatomiju u svesci.

Bio je to ubistveni lov, borba na život i smrt. Ko je mogao u njoj razlikovati napadača od napadnutog u tom klupku koje je frktalo od besa, u toj gužvi punoj piske i preneraženosti! Dešavalo se da se moja ruka po dva i tri puta bacala na skok, da negde na četvrtom ili petom tabaku dosegne žrtvu. Često je vikala od bola i straha u kleštama i štipaljkama tih čudovišta koja su se uvijala pod mojim skalpelom.

Iz sata u sat sve mnogobrojnije su stizale vizije, tiskale se, pravile zatvore, dok jednog dana svi putevi i staze nisu zavrveli i otekli pohodima i cela zemlja se razgranala putovanjima, razjurila se otegnutim defiladama – beskrajnim hodočašćima životinja i zveri.

Kao za Nojevih dana tekle su šarene procesije, te reke dlaka i griva, ta talasava leđa i repovi, te glave koje su se bez kraja potvrdno klimale po taktu stupanja.

Moja soba je bila granica i đeram. Tu su se zadržavali, tiskali, blejeći molećivo. Muvala su se, tapkala preplašeno i divlje u mestu – grbava i rogata bića, zašivena u sve kostime i oklope zoologije, i prestrašena samih sebe, uplašena sopstvenom maskaradom, gledala su preplašenim i začuđenim očima kroz priviđenja svojih rutavih koža i žalosno mukala pod svojim maskama, kao da su im usta bila zapušena.

Jesu li čekali da im dam imena, da rešim njihove zagonetke koje nisu shvatali? Jesu li me pitali za svoje ime, da uđu u njega i ispune ga svojim bićem? Dolazile su čudne maškare, stvorenja-pitanja, stvorenja-predlozi, i ja sam morao da vičem i teram ih rukama.

Povlačili su se unazad, saginjući glave i gledajući popreko, i gubili se u sebi, vraćali menjajući se u bezimeni haos, u skladište starih formi. Koliko je vodoravnih i uspravnih leđa tada prošlo ispod moje ruke, koliko glava se provuklo ispod nje sa baršunastim maženjem!

Tada sam shvatio zašto životinje imaju rogove. Bilo je to – ono nerazumljivo što nije moglo da stane u njihov život, divlji i drski kapris, nerazumno i slepo uporstvo. Neka idee fixe, izrasla preko granica njihovog bića, više od glave, i izronila naglo u svetlo, ukočena u materiji, opipljiva i tvrda. Tamo je uzimala oblik divalj, neuračunljiv i neverovatan, uvrćena u fantastičnu arabesku, nevidljivu za njihove oči, u užasnu, u neznanu cifru, pod čijom su grozotom živele. Shvatio sam zašto su te životinje bile sklone neshvatljivoj i divljoj panici preplašenog ludila: uvučene u svoje ludilo, nisu mogle da se ispletu iz haosa tih rogova, između kojih su – saginjući glave tužno i divlje, kao da traže prolaz među njihovim granama. Te rogate životinje su bile daleke od oslobođenja i tužno i ravnodušno su nosile pečat svoje pogreške na glavi.

Ali još dalje od svetla bile su mačke. Njihovo savršenstvo je plašilo. Zatvorene u preciznost i urednost svojih tela, nisu znale ni greške ni odstupanja. Za trenutak su silazile u dubinu, na dno svoga bića, i tada ostajale nepokretne u svom mekom krznu, postojale grozno i svečano ozbiljne, a oči su im se zaokrugljivale kao mesec, gutajući pogled u svoje vatrene levke. Ali već posle jednog trenutka, izbačene na obalu, na površinu, zevale su svojim ništavilom, razočarane i bez iluzija.

U njihovom životu punom gracije zatvorene u samu sebe nije bilo mesta ni za kakvu alternativu. I dosađujući se u tom zatvoru savršenstva bez izlaza, obuzete splinom – gunđale su naboranom usnom, pune bespredmetne okrutnosti na kratkom, prugama raširenom licu. Dole su potajno promicale kune, tvorovi i lisice, lopovi među životinjama, stvorenja nemirne savesti. Dokopali su se prevarom, intrigom, trikom svog mesta u životu, uprkos planu stvaranja, i proganjane mržnjom, ugrožene, uvek na straži, uvek u strahu za to mesto – vatreno su volele svoj ukradeni život koji su sakrivale po jazbinama, spremne da budu raskomadane braneći ga.

Najzad su sve prošle i tišina je zagospodarila u mojoj sobi. Ponovo sam počeo crtati, utonuo u moje stare knjige koje su odisale sjajem. Prozor je bio otvoren i na prozorskoj opšivnici drhtale su u prolećnjem vetru grlice i kumrije. Iskrivljujući glavu pokazivale su okruglo i stakleno oko iz profila, kao poplašeno i puno leta. Dani su potkraj postali meki, opalni i svetli, a onda opet biserni i puni maglovite blagosti.

Naišli su uskršnji praznici i roditelji su na jednu nedelju otputovali mojoj udatoj sestri. Ostavili su me samog u stanu na milost i nemilost mojim inspiracijama. Adela mi je svaki dan donosila ručak i doručak. Nisam primećivao njeno prisustvo kad bi zastala na pragu svečano odevena, mirišući prolećem iz svojih tilova i svila.

Kroz otvoren prozor dopirao je lak povetarac, ispunjavajući sobu refleksom dalekih predela. Trenutak su u vazduhu lebdele te vetrom donete boje svetlih daljina i odmah bledele, razilazile se u plavu senku, nežnost i uzbuđenje. Poplava slika se malo bila umirila, izliv vizija ublažio i utišao.

Sedeo sam na zemlji. Oko mene na podu su ležale bojice i dugmad farbi, božje boje, plavetnila koja su disala svežinom, zelenila zalutala čak na ivicu čuđenja. I kad bih uzimao u ruku crvenu bojicu – u sjajni cvet su kretale srećne fanfare crvenila i svi balkoni su plovili talasima crvenih zastava, a kuće su duž ulice pravile trijumfalni špalir. Defilei gradskih stražara u uniformama malinaste boje paradirali su po svetlim, srećnim putevima a gospoda su im se klanjala polucilindrima boje trešnje. Trešnjeva blagost, trešnjev cvrkut štiglica ispunjavao je vazduh pun despića i blagog sjaja.

A kad bih pružao ruku po plavu boju – ulicama je preko svih prozora išao odsjaj kobaltnog proleća, okna su se otvarala zvečeći, jedno za drugim, puna plavetnila i nebeske vatre, zavese su se dizale kao na uzbunu i radosna i laka promaja išla je tim špalirom između ustalasanih muslina i oleandera na praznim balkonima, kao da se na drugom kraju te duge i svetle aleje javljao neko vrlo dalek i približavao se – ozaren, a ispred njega je išla vest, predosećanje, najavljivano letom lastavica, sjajnim vatrama, razbacivanim od milje do milje.

III

Na sam uskrs, krajem marta ili početkom aprila, izlazio je Šloma, sin Tobijin, iz zatvora u koji je zatvaran na zimu posle avantura i ludosti leta i jeseni. Jedno popodne tog proleća video sam ga kroz prozor kad je izlazio od frizera, koji je istovremeno bio berberin, frizer i hirurg grada, sa učtivošću, stečenom u strogom zatvorskom režimu, otvarao je staklena sjajna vrata berbernice i silazio niz tri drvena stepenika, osvežen i podmlađen, sasvim ošišane glave, u prekratkom sakou i visoko podignutim, kockastim pantalonama, vitak i mladalačkog izgleda i pored svojih četrdeset godina.

Trg svete Trojice bio je u to vreme pust i čist. Posle prolećnih poplava i blata, spranog kasnije pljuskovima, pločnik je ostao umiven, osušen mnogim danima tihog, diskretnog, lepog vremena, tim danima već velikim i možda suviše prostranim za to rano doba, malo preko mere izduženim, osobito večerima, kad se sumrak produžavao bez kraja, još prazan u svojoj dubini, uzaludan i jalov u svom ogromnom očekivanju. Kad je Šloma zatvorio za sobom staklena vrata berbernice, u njih je odmah ušlo nebo, kao u sve male prozore te kuće na sprat, otvorene prema čistoj dubini senovitog nebeskog svoda.

Sišavši sa stepenica, našao se sasvim sam na ivici velike, puste školjke trga, preko koje je teklo plavetnilo neba bez sunca.

Taj veliki, čisti trg ležao je tog popodneva kao mehur, kao nova godina koja još nije bila počela. Šloma je stajao na njegovoj ivici sasvim siv i ugašen, zatrpan plavetnilom, i nije smeo svojom odlukom da lomi savršenu kuglu neupotrebljenog dana.

Samo jednom godišnje, na dan izlaska iz zatvora, osećao se Šloma tako čist, neopterećen i nov. Dan ga je tada primao u sebe umivenog od greha, obnovljenog, pomirenog sa svetom, sa uzdahom je otvarao pred njim čiste krugove svojih horizonata, uvenčane tihom lepotom.

Nije se žurio. Stajao je na ivici dana i nije smeo da prekorači, da svojim sitnim, mladim, malo hromim hodom prebriše tu blago svedenu školjku popodneva.

Prozirni dan je ležao nad gradom. Ćutanje tog trećeg sata po podne izvlačio je iz kuća čistu belinu krede i širilo je bezglasno, kao taliju karata, oko trga. Podelivši jednu turu, već je počinjalo novu, crpući rezerve beline iz velike, barokne fasade sv. Trojice, koja je kao ogromna božja košulja što pada s neba, naborana u pilastre, rizalite i niše, raznete patosom voluta i arhivoluta, žurno uređivala na sebi tu veliku uznemirenu haljinu.

Šloma podiže lice, njuškajući u vazduhu. Blagi lahor je donosio miris oleandera, miris prazničkih stanova i cimeta. Tada je snažno kihnuo, svojim slavnim sićušnim hukom od koga su se golubovi na policijskoj stražari preplašeno podigli i odleteli. Šloma se nasmeši samom sebi: bog je potresom njegove nozdrve objavio dolazak proleća. Bio je to znak sigurniji nego dolazak roda i od tada su dani imali da budu prekidani tim detonacijama, koje su, izgubljene u šumu grada čas bliže, čas dalje svojim duhovitim komentarom potvrđivale njegove događaje.

– Šlomo! – viknuo sam stojeći u prozoru našeg niskog sprata.

Šloma me je opazio, osmehnuo se svojim milim osmehom i salutirao mi.

– Sad smo sami na celom svetu, ja i ti – rekao sam tiho, dok je naduveni mehur neba odjekivao kao bačva.

– Ja i ti – ponovio je tužno se osmehnuvši – kako je prazan svet danas.

Mogli bismo ga podeliti i dati mu novo ime – tako je otvoren, bespomoćan i ničiji. U takav dan Mojsije prilazi ivici horizonta i gleda odande na zemlju. I kad je vidi tako belu, tihu, sa njenim plavetnilom i zamišljenošću, može se desiti da mu se u očima izgubi granica, plavičaste trake oblaka mu se podastru pod noge i on, ne znajući ni sam šta radi, siđe na zemlju. A zemlja zamišljena neće čak ni primetiti onoga što je sišao na njene puteve, a ljudi će se probuditi posle popodnevnog dremeža i neće se ničeg sećati. Cela istorija će biti kao izbrisana i biće kao u pradavna vremena, pre no što je počela istorija.

– Je li Adela kod kuće? – upitao je s osmehom.

– Nema nikoga, uđi na trenutak k meni, pokazaću ti svoje crteže.

– Ako nema nikog, neću odbiti sebi to zadovoljstvo. Otvori mi.

I osvrćući se u kapiji na sve strane, hodom lopova uđe unutra.

IV

– To su vanredni crteži – govorio je udaljujući ih od sebe gestom znalca. Njegovo lice se ozarilo odsjajima boja i svetlosti. Ponekad bi savijao šaku oko oka i posmatrao kroz taj improvizirani durbin, stežući crte u grimasu punu ozbiljnosti i znalaštva.

– Može se reći – kazao je – da je svet prošao kroz tvoje ruke, da bi se obnovio, da bi se olinjao u njemu i oljuštio kao čudotvorni gušter. O, zar misliš da bih krao i pravio hiljade ludosti, da se svet nije tako istrošio i propao, da stvari u njemu nisu izgubile svoju pozlatu – daleki odsjaj božjih ruku? Šta se može početi u takvom svetu? Kako da čovek ne posumnja, kako da ne padne duhom, kad je sve čvrsto zatvoreno, zazidano nad svojim smislom, i svuda samo udaraš u ciglu, kao u zid tamnice? Ah, Juzefe, trebalo je da se ranije rodiš.

Stajali smo u toj polutamnoj, dubokoj sobi koja se u perspektivi izduživala prema otvorenom prozoru na trg. Odande su čak do nas dopirali talasi vazduha u blagim udarima, šireći se tišinom. Svaki udar je donosio njen novi tovar začinjen bojama daljine, kao da je prethodni već bio upotrebljen i iscrpen. Ta tamna soba je živela samo refleksima dalekih kuća iza prozora, odbijala je njihove boje u svojoj dubini, kao camera obscura. Kroz prozor, kao kroz cev dogleda, videli su se golubovi na policijskoj stražari, nadmeni, kako šetaju duž opšivnice atike. Ponekad su se svi zajedno dizali i kružili nad trgom. Tada bi se soba za trenutak osvetlila od njihovih otvorenih krilnih pera, širila se odsjajem njihovog dalekog lepeta krila, a zatim gasnula, kad bi sletajući zatvarali krila.

– Tebi, Šlomo – rekao sam – mogu otkriti tajnu tih crteža. Već od samog početka mučila me je sumnja, jesam li ja zaista njihov autor. Ponekad mi se čine kao nehotični plagijat, nešto što mi je došapnuto, podmetnuto… Kao da se nešto strano poslužilo mojim nadahnućem za neznane mi ciljeve. Jer moram ti priznati – dodao sam tiho, gledajući ga u oči – pronašao sam Autentikum…

– Autentikum? – zapitao je lica obasjanog naglim bleskom.

– Da, uostalom pogledaj i sam – rekao sam spuštajući se na kolena nad fiokom komode.

Izvadio sam najpre svilenu Adelinu haljinu, kutiju sa trakama, njene nove cipelice sa viskom potpeticama. Miris pudera ili parfema razišao se po vazduhu. Podigao sam još nekoliko knjiga: na dnu je ležala dugo neviđena, draga knjiga, i sjajila se.

– Šlomo – rekao sam uzbuđen – pogledaj, evo leži… – Ali on je stajao zamišljen sa Adelinom cipelicom u ruci i posmatrao je sa dubokom ozbiljnošću.

– To bog nije rekao – govorio je – a ipak me to tako duboko ubeđuje, pritiska uza zid, oduzima mi poslednji argument. Te linije su neodoljive, potresno tačne, konačne i udaraju u samu srž stvari. Čime ćeš se zakloniti, šta ćeš im suprotstaviti, kad si već sam potkupljen, nadglasan i izdat od najvernijih saveznika. Bilo je šest božjih i svetlih dana stvaranja. Ali sedmoga dana bog nije izdržao. Sedmog dana je osetio stranu materiju pod rukama i, preplašen, skinuo je ruke sa svetla, iako je njegovo stvaralačko oduševljenje bilo sračunato na još mnoge dane i noći. O, Juzefe, čuvaj se sedmog dana…

I podižući užasnut Adelinu cipelicu, govorio je kao opčinjen sjajnom, ironičnom rečitošću lakovane ljuske: »Shvataš li strašan cinizam tog simbola na ženskoj nozi, provokaciju njenog razbludnog koračanja na tim neobičnim potpeticama? Kako bih te mogao ostaviti u vlasti tog simbola! Sačuvaj bože, da to treba da učinim…

Govoreći to, spretnim pokretima je gurao Adeline cipele, haljinu i korale u nedra.

– Šta to radiš, Šlomo? – rekao sam zaprepašćen.

Ali se on brzo udaljavao prema vratima lako hramljući u svojim prekratkim kockastim pantalonama. U vratima je još jednom okrenuo sivo, sasvim nejasno lice i podigao ruku u gestu umirivanja. Bio je već iza vrata.

Bruno Šulc

Preveo Stojan Subotin

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.