Anatomija Fenomena

Gorka pesma [Tema: Antić]

Miroslav_Mika_Antic_627x344

 

1.

Moj tata i moja mama
nikada nisu imali
sedam, deset, jedanaest,
ili trinaest godina.

Oni su odmah rođeni
namršteni i nervozni,
sa bezbroj otužnih svađa
i sitnih prebacivanja.

Oni su, čim su prohodali,
počeli da se sapliću.
I čim su progledali,
odmah su bili kratkovidi.

Zato posmatraju život
očima rođaka, suseda,
očima dnevnih listova,
očima vesti na radiju,
očima tuđih navika
i tuđih običaja.

Očima tuđe pameti.

2.

I čim su progovorili,
progunđali su i, potajno,
počeli među bebama
da ogovaraju život.

I sad ga ogovaraju.

Znaju sve pravde i nepravde
i večito isteruju
nekakve svoje istine
u zadihanoj želji
da objasne, da poprave,
da spasu ovaj svet.

A nevolja je u tome
što svet uopšte i ne zna
da oni u njemu postoje.

3.

Moj tata i moja mama,
jednostavno, ne umeju
nijednu stvar da shvate
neozbiljno i luckasto
kao patkasto geganje
meseca iznad krovova,
kao skakutanje drveća
na jednoj nozi duž drumova
i namigivanje svetiljki
i reklama kroz noć.

Pa su im zato i pobegle
najlepše detinje godine
kao srebrne ribe
iz sporih, nespretnih ruku.

4.

Njima je čvornovat i drven
svaki trenutak života.

I nezgode i ljubav.

I crna kafa i pletivo.

I oni sve ređi izlasci
u pozorište i bioskop.

I svakodnevne jurnjave
na tamo neki posao.

Slušam iz druge sobe.

Pa oni čak ne umeju
prirodno ni da se svađaju,
nego se stalno ponavljaju
kao da su pre toga
napamet uvežbavali
jedan te isti bes.

I bojim se, na kraju,
kad budu umirali,
veštački će i vrištati,
kao da su pre toga
dugo nameštali usta
i uvežbavali strah.

5.

Moj tata i moja mama
nikada nisu bili
bezbrižna, bucmasta deca.

I meni ih je ponekad
tako iskreno žao
što nikad neće shvatiti
da jedna nađena krpica
može u našim glavama
da liči na balsku haljinu.

Da jedna stara stolica
na kojoj se klimatamo,
može divno da zameni
sve avione i brodove.

Da šaka peska, kad hoćeš,
vredi više od pustinje.

I malo vode na dlanu
više od okeana.

6.

A neprekidno ponavljaju,
stalno mi isto ulivaju
u ovu tršavu glavu
i teraju me da verujem:
jedno je biti stvoren,
a drugo – biti ostvaren.

Postoje roditelji
koji od dece zahtevaju
da ih u svemu naslede
i jednom, kad odrastu,
da sasvim na njih liče.

Ja hoću da ličim na sebe.

Ako mi se to nudi:
da budem kao oni,
nikad se neću ostvariti.

Ostaću stalno započet.

Miroslav Antić

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.