Govornik

| May 7, 2018 | 0 Comments

Foto: Geof Kern

Govorio konju da je konj. Govorio konju da rza i njišti i da nikada ne govori. Makar javno. Rekao da konj može biti konjina, može biti raga, može biti kljusina, može biti marva. Ali ne može biti čovjek. Jer nije lako biti čovjek čak ni ljudima. A kamoli konju.
Govorio konju da je rođen za sedlo. Da mu sedlo pristoji zato što je konj. Rekao i da je samar konjska sudbina. Da je konj osedlan i nasamaren po direktivi konjskog usuda. Rekao i da više nema divljih konja i da je bolje odustati od uzde i ulara, od potkovica i stranputica, nego konjski zbrajati dane. Dane slugeranjstva. Dane poslušnosti. Dane drijemeža. Dane gazdine surovosti i osornosti. Dane praznine i nigdine. Dane konjskih muva…
Govorio psetu da je pseto. Da je pseći lanac najteža kazna. Da mu je lavež jedini jav, a sindžir jedina sudbina. Da mu je gazdino milosrđe jedino radovanje, a kost jedini dokaz lažnog milosrđa. Da reži po komandi. Da laje po naredbi. Da čuva razbojnički plijen, a ne svoje dostojanstvo. I da je bolje da nema repinu nego da repom maše. Da se umiljava jer se plaši i da se plaši jer mu je umiljavanje jedini izbor. Da je bolje da bude vuk. Kad već nije čovjek. Da kućni ljubimac nije ništa drugo nego eufemizam sitnog sužanjskog psećeg života. I da je teško biti vuk. Teško je izabrati vučiju sudbinu. I čovjeku, a kamoli psetu…
Govorio volu da je vo. I da mu pamet nije jača strana. I da se vo cijeni po snazi i rogovima, a ne po pameti i bistrini. I da je volina najčešća vrsta vola. I da je strašno kad se vo razmeće snagom misleći da mu zavide na rogatoj volovskoj pameti. I da je volovska brazda najljepša i najuzvišenija tekovina ovog brkališta u kojem su ljude proglasili volovima, a volove ljudima. I da je bolje zbaciti jaram po cijenu volovskog života, jer je smaknuće nagrada u odnosu na volovsko krepavanje u jarmu. Govorio, a kao da nije govorio. Jer teško je izabrati razjarmljenje i žrtvovanje. Teško je to i čovjeku. Pa kako da ne bude teško i volu…
Govorio i govorio. A čim je progovorio, znao je da nije trebalo da govori. I da je govorenje tek malo besmislenije od ćutanja koje aminuje besmisao. Izabrao da bude manje besmislen i manje bezvrijedan od ćutologa znajući kuda se zaputio. Znao je da će slušati odjek sopstvenog glasa koji će biti malo manje besmislen od riječi onih koji se zaklinju u istinu da bi potvrdili sopstvenu laž. Rekao ono što je mislio, onima koji su znali šta misli o njima i odmah je znao da je svaku misao osudio na uvenuće, a svaku riječ na iščeznuće. Ali je morao da kaže. Tješeći se da je njegova uzaludna riječ malo manje uzaludna od gluvoga ćutanja…
Rekao im da su pljačkaši, da su krvopije. Pred vampirom se pitao kako upokojiti vampira, a dobro je znao da će mu krv piti oni koji su od svega i svačega napravili vampirski razdragani bal. Znao je da ga žale zbog toga što im ne zavidi, ali je još više znao da bi njegovo porazno samosažaljenje bila zavist koja bi ga približila njima i udaljila od sebe…
Rekao im da su sto puta gori čak i od njega, a nikada nije bio siguran da je uzrastao do pravoga čovjeka. Rekao im da su šibicari i kokošari, jajare i zulumćari i da je lopovluk uzvišena tekovina naspram njihovog šišnjeraja. Rekao, a dobro je znao da je šišnjaru teško da postane lopov, pa kako će onda postati čovjek…
Rekao je da nikada neće poreći ono što je govorio, jer je potpuno siguran da je jedina istina koja se može reći o njima toliko porazna i bolna, toliko surova i strašna, toliko mračna i jeziva, da je svaki njegov mrak svjetliji od njihovog svjetla, a svaka njegova prljavština čistija od njihovog čistunstva. Znao je još i prije nego je rekao da je sve već rečeno, ali je još više znao da će kad odustane od ponavljanja, odustati od čovjeka koji bi možda jednom i mogao biti…
Tako je govorio i govorio. Ponavljao i ponavljao. I nije odustao iako je znao da ga više ne slušaju čak ni oni koji žele da čuju, jer je njegova riječ izgubila snagu čak i među onima koji su se zaklinjali u čvrstinu riječi i nepokolebljivost istinoljublja.
Ali je znao da mora da ponavlja ono što svi znaju. I da ne smije da zaćuti. Jer je ćutanje pobjeda onih koji govore iako imaju pravo da se brane ćutanjem… Kad jednom dođe vrijeme, iako zna da neće doći.

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Govornik

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0