Anatomija Fenomena

Grafiti [Tema: Kortasar]

Julio Cortazar stencil buenos aires street art © buenosairesstreetart.com

Tolike stvari počinju a možda se i završavaju kao igra, pretpostavljam da ti se dopalo kada si pronašao još jedan crtež pored svoga, pripisao si to slučajnosti ili hiru i tek po drugi put si shvatio da je to namerno i onda si ga pogledao polako, čak si se kasnije vraio da ga ponovo pogledaš, uz uobičajenu predostrožnost: trenutak kada je ulica sasvim pusta, nema marica na obližnjim ćoškovima, ravnodušno prilaziš i nikada ne gledaš grafite spreda nego sa suprotnog pločnika ili iskosa, pretvarajući se da te zanima obližji izlog, i odmah odlaziš.

Tvoja igra započela je iz dosade, nije uistinu bila protest protiv crtanja stvari u gradu, policijskog časa, preteće zabrane da se lepe plakati ili piše po zdovima. Naprosto te je zabavljalo da crtaš kredama u boji (nije ti se dopala reč grafiti, koju upotrebljavaju likovni kritičari) i da povremeno dolaziš da ih gledaš  pa čak i da, uz malo sreće, prisustvuješ dolasku kamiona gradske čistoće i uzaludnim psovkama radnika dok brišu crteže. Nije ih se ticalo što to nisu politički crteži, zabrana je obuhvatala sve živo, i ako bi se neko dete usudilo da nacrta kuću ili psa, opet bi to izbrisali uz psovke i pretnje. U gradu se više nije sasvim dobro znalo na kojoj je strani zapravo strah; možda te je zato zabavljalo da savlađuješ svoj, i da s vremena na vreme izabereš pogodno mesto i vreme da nacrtaš nešto.

Nikada se nisi izlagao opasnosti jer si umeo dobro da odabereš i za vreme koje bi proteklo dok ne bi stigli kamioni gradske čistoće za tebe se otvarao nekakav čistiji prostor u kojem skoro da je bilo mesta za nadu. Gledajući svoj crtež iz daleka mogao si videti ljude kako bace pogled na njega u prolazu, niko se, naravno, nije zadržavao, ali niko nije ni propuštao da pogleda crtež, ponekad je to bila na brzinu ocrtana apstraktna kompozicija u dve boje, profil ptice ili dve isprepletene figure. Samo si jednom napisao jednu rečenicu, crnom kredom: I mene boli. Nije opstala ni dva sata, i toga puta  ju je uklonila policija lično. Posle si nastavio samo da crtaš.

Kada se drugi crtež pojavio pored tvog skoro da si se uplašio, opasnost je postala dvostruka, a neko se, kao i ti, usudio da se zabavlja poigravajući se zatvorom ili nečim gorim, a taj neko je još pri tom bio žena. Ti to nisi mogao dokazati, postojalo je nešto drugačije i bolje od neoborivih dokaza: izvestan potez, nekakva sklonost toplim kredama, nekakva aura. Možda si to izmislio kao utehu zato što si bio sam; divio si joj se, strahovao za nju, nadao se da je to jedan jedini put, skoro si se izdao kada je ona ponovo nacrtala nešto pored tvog crteža,došlo ti je da se smeješ, da ostaneš tu kao da je policija slepa i gluva.

Počelo je jedno drugačije vreme, smirenije, lepše, i opasnije istovremeno. Zanemarujući posao, izlazio si svaki čas u nadi da ćeš je zateći, izabrao si za svoje crteže one ulice kroz koje si mogao proći u samo jednoj brzoj šetnji; vraćao si se u zoru, u sumrak, u tri izjutra. Bilo je to vreme nepodnošljivih protivrečnosti, razočarenja kada bi zatekao njen novi crtež pored svoga a ulica bi bila prazna, ili kada ne bi zatekao ništa a ulica bila još praznija. Jedne noći video si njen prvi usamljeni crtež; načinila ga je crvenim i plavim kredama na vratima neke garaže, iskoristivši teksturu crvotočnih dasaka i glave eksera. Bila je to ona više nego ikada, potez, boje, al osim toga si osetio da je taj crtež i nekakva molba ili pitanje, način da te pozove. Vratio si se u zoru, pošto su se patrole proredile u svojoj gluvoj drenaži, i na preostalom delu vrata nacrtao si na brzinu pejzaž sa jedrima i lukobranima ako se ne gleda pažljivo, reklo bi se da je to slučajna igra linija, ali ona će znati da posmatra. Te noći si za dlaku umakao paru policajaca, u stanu si pio džin za džinom i razgovarao sa njom, rekao si joj sve što ti je došlo na usta kao još jedan zvučni crtež, još jedna luka sa jedrima, zamišljao si je crnokosu i ćutljivu, izabrao si za nju usne i grudi, malkice si je voleo.

Skoro odmah zatim ti je palo na pamet da će ona potražiti nekakav odgovor da će se vratiti svom crtežu kao što si se ti sad vraćao svojim, mada je opasnost bila sve veća i veća posle atentata na pijaci, usudio si se da odeš do garaže, da obiđeš krug oko bloka, da piješ bezbrojna piva u kafani na uglu. Besmisleno bi bilo da ona ne zastane kada bude videla tvoj crtež, svaka od mnogih žena koje su prolazile mogla je biti ona. U svitanje sledećeg dana izabrao si jedan sivi zid i nacrtao beli trougao okružen mrljama koje liče na hrastovo lišće; iz iste kafane na uglu mogao si videti taj zid ( već su bili očistili vrata garaže i jedna patrola se besno stalno iznova vraćala) u predvečerje si se malo udaljio ali samo zato da bi izabrao druge uglove iz kojih ćeš posmatrati, premeštao si se sa mesta na mesto, kupujući sitnice po radnjama kako ne bi previše privlačio pažnju. Već je bio mrkli mrak kada si začuo sirenu a reflektori ti zaslepili oči. Pored zida je nastalo nekakvo komešanje, pritrčao si protivno zdravom razumu i samo slučaj ti je išao na ruku kada je jedan auto skrenuo iza ugla i zakočio kada je video maricu, on te je zaklonio pa si mogao videti tučnjavu, crnu kosu koju su cimale šake u rukavicama, udarce nogom i krike, nejasan prizor plavih pantalona pre nego što su je ubacili u kola i odveli je.

Mnogo kasnije ( bilo je grozno drhtati tako, bilo je grozno misliti da se to događa zbog tvog crteža na sivom zidu) pomešao si se sa drugim ljudima i uspeo da vidiš obrise plave boje, crtež započet onom narandžastom koja je bila kao njeno ime ili njena usta, ona je bila na tom nezavršenom crtežu koji su policajci zamazali pre nego što su je odveli; ostalo je dovoljno da shvatiš kako je želela da odgovori na tvoj crtež drugom figurom, krugom ili možda spiralom, nekim punim i lepim oblikom, nečim što je bilo kao nekakvo da ili uvek i sada.

Vrlo dobro si znao, imaćeš isuviše vremena da zamišljaš pojedinosti onoga što se dešava u policijskoj stanici; po gradu se polako širio glas o tome, svet je znao za sudbinu zatvorenika, i ako bi ponekad nekoga od njih ponovo videli, više su voleli da ih ne vide i da se i oni, kao i većina, izgube u toj tišini koju niko nije imao hrabrosti da prekine. Sada si znao, te noći džin ti neće pomoći ni u čemu drugom osim u tome da grizeš svoje šake, da izgaziš krede u bojama pre nego što se izgubiš u pijanstvu i plaču.

Da, ali dani su prolazili a više nisi umeo da živiš drugačije. Ponovo si napuštao posao kako bi lutao ulicama, krišom posmatrao zidove i vrata po kojima ste ti i ona crtali. Sve čisto, sve besprekorno; ništa, čak ni cvet koji bi nacrtala bezazlenost nekog školarca koji ukrade kredu iz učionice i ne odoli zadovoljstvu da je upotrebi. Ni ti nisi mogao odoleti, i mesec dana kasnije si ustao u cik zore i vratio se u ulicu sa garažom. Nije bilo patrole, zidovi su bili savršeno čisti; jedna mačka te je oprezno pogledala sa vrata kada si izvadio krede i na istom mestu, tamo gde je ona ostavla svoj ctež, ispunio si daske zelenim krikom, crvenim plamenom priznanja i ljubavi, uokvirio si svoj crtež jajolikim oblikom koji je bio i tvoja usta, i njena, kao i nada. Koraci na uglu naterali su te u baršunast trk, u sklonište iza gomile praznih kutija; neki pijanac prilazio je teturajući se i pevušeći, hteo je da šutne mačku ali je pao potrbuške ispod samog crteža. Udaljio si se polako, već bezbedan, i sa prvim zracima sunca zaspao si i spavao si onako kako to odavno nisi mogao.

Istog jutra pogledao si iz daleka: još ga nisu obrisali. Vratio si se u podne: skoro je neshvatljivo kakoje još mogao biti tu. Nemiri u predgrađu (do tebe su doprle vesti o tome) udaljili su gradske patrole od njihove rutine; uveče si ponovo došao da ga vidiš kao što su ga videli i toliki ljudi tokom dana. Čekao si do tri izjutra i tek onda se vratio, ulica je bila pusta i mračna. Iz daleka si otkrio drugi crtež, samo ti si mogao da ga razaznaš onako maleckog sleva i iznad tvoga. Prišao si sa nečim što je bila žeđ i užas istovremeno,video si narandžasti jajasti oblik i ljubičaste mrlje iz kojih kao da je iskočilo lice u modrica, a, sa okom koje visi, ustima razbijenim udarcem pesnice. Znam, znam, ali šta sam mogao drugo da nacrtam? Koja bi poruka sada imala smisla? Na neki način morala sam da ti kažem zbogom i da te istovremeno zamolim da nastaviš. Morala sam nešto da ti ostavim pre nego što se vratim u svoje skrovište u koje više nema nikakvog ogledala, postoji samo jedna šupljina u koju se konačno sklanjam u najdublju tamu, sećajući se tolikih stvari i ponekad, baš kao što sam zamišljala tvoj život, zamišljajući kako praviš nove crteže, kako izlaziš noću da opet praviš crteže.

Hulio Kortasar

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.